Seme Sudnjeg dana – banka semena Svalbard i genetskog materijala biljaka

Banka semena Svalbard je ogroman bunker u snežnim planinama Norveške koja u večitoj hladnoći čuva seme sadašnjih biljaka za neizvesnu budućnost koja nam dolazi

 

Sorte pšenice, kukuruza i pirinča koje danas rastu na poljima možda ne mogu napredovati u budućnosti usled klimatskih promene. Keri Fauler nas vodi u ogromnu globalnu banku semena Svalbard u Norveškoj, gde su semena sadašnjih vrsta biljaka sahranjena u zaleđenoj planini, u ogromnom bunkeru koji skladišti različite grupe hrane i useva za sve što sutra može da donese.

Cary Fowler

Fasciniran sam raznolikošću usjeva već 35 godina, otkad sam nabasao na prilično nezapažen znanstveni članak čovjeka po imenu Jack Harlan. On je opisao raznolikost unutar usjeva – sve moguće različite vrste pšenice i riže i slično – kao genetički resurs. Rekao je: „Ovaj genetički resurs“- nikad neću zaboraviti te riječi – „stoji između nas i gladi katastrofalnih razmjera kakvu ne možemo ni zamisliti.“

Zaključio sam da ili u tome stvarno ima nešto ili je on samo još jedan poludjeli znanstvenik. Zatim sam istraživao malo dublje i zaključio kako nije bio lud. Bio je najuvaženiji znanstvenik na tom polju. Shvatio je kako je biološka raznolikost – raznolikost usjeva – biološki temelj poljodjelstva. Ona je sirovina, materijal evolucije u našim poljodjelskim kulturama. To nije mala stvar. Također je shvatio da se taj temelj uništava, doslovce uništava. Da je u tijeku masovno izumiranje na našim poljima, u našem poljodjelskom sustavu. I da se to masovno izumiranje događa, a primjećuje ga vrlo malo ljudi, a još je manjem broju ljudi uopće stalo.

Znam da mnogi od vas ne razmišljaju o raznolikosti u poljodjelskim sustavima i, budimo realni, to je i logično. To ne viđate svaki dan u novinama. A kad odete u supermarket, ondje svakako ne vidite velik izbor. Vidite jabuke koje su crvene, žute ili zelene, i to je uglavnom to.

Pokazat ću vam sliku jednog oblika raznolikosti. Ovo je grah, a na slici je oko 35 ili 40 različitih sorti graha. Zamislite da se svaka od ovih sorti razlikuje od ostalih otprilike jednako kao pudlica od njemačke doge. Kad bih vam htio pokazati slike svih pasmina pasa na svijetu, i kad bih ih stavio 30 ili 40 na jedan slajd, trebalo bi mi oko 10 slajdova jer postoji oko 400 pasmina pasa na svijetu. Ali zato ima 35 do 40 000 različitih sorti graha. Pa kad bih vam krenuo pokazivati sve vrste graha na svijetu, i kad bih imao ovakav slajd i prikazao novi svake sekunde, to bi potrajalo moj cijeli TED govor i ne bih morao reći baš ništa.

Zanimljiva stvar jest to da ta raznolikost – tragična je stvar – da se ova raznolikost gubi. Imamo oko 200 000 različitih sorti pšenice i imamo oko 200 do 400 000 različitih vrsta riže, ali to se gubi. Želio bih vam dati primjer toga. Ovo je zapravo ponešto osoban primjer. U SAD-u, početkom 19. st. – od tada imamo najbolje podatke – farmeri i vrtlari uzgajali su 7100 imenovanih sorta jabuka. Zamislite to. 7100 jabuka s imenom. Danas je od toga njih 6800 izumrlo, i nikad ih više nećemo vidjeti.

Nekad sam imao popis tih izumrlih jabuka pa kad bih držao neko predavanje, popis bih proslijedio publici. Ne bih rekao o čemu se radi, ali popis je bio poredan po abecedi, pa bih rekao da potraže svoje ime, prezime, ili majčino djevojačko prezime. Na kraju govora upitao bih: „Koliko je ljudi pronašlo ime?“ I nikad se nije dogodilo da je manje od dvije trećine publike diglo ruke. A ja bih rekao: „Znate što? Te jabuke dolaze od vaših predaka, a vaši su im preci iskazali najveću počast koju su mogli. Dali su im svoje ime. Loša je vijest da su izumrle. Dobra je vijest da trećina vas nije digla ruke. Vaše jabuke još uvijek postoje. Pronađite ih. Pobrinite se da ne dođu na ovaj popis.“

Dakle, htio sam vam reći da je dobra vijest da sorta jabuka Fowler još uvijek postoji. A evo ovdje je jedna stara knjiga iz koje bih vam htio pročitati odlomak. Objavljena je 1904. godine. Zove se „Jabuke New Yorka“ i ovo je drugi svezak. Vidite, nekoć smo imali mnogo jabuka. Ovdje je opisana jabuka Fowler – nadam se da vas ovo neće iznenaditi — „prekrasno voće“. (Smijeh) Ne znam jesmo li mi dali ime jabuci ili ona nana, ali… da budem iskren, opis se nastavlja i kaže kako „ipak ne postiže visoku kvalitetu“. A onda on mora nastaviti dalje. Zvuči kao da je to pisao moj stari učitelj. „Budući da se uzgaja u New Yorku, plodovi se obično ne razvijaju do pravilne veličine i kvalitete pa su općenito nezadovoljavajući.’

I pretpostavljam kako je ovdje mjesto da naučimo lekciju, a lekcija je: zašto ju sačuvati? Takva pitanja mi stalno ponavljaju. Zašto ne sačuvamo samo najbolje? Nekoliko je odgovora na to pitanje. Jedno je da nema najboljega. Ono što je danas najbolje sutra će uništiti kukci ili štetočine ili bolesti. Drugo je da je možda ta jabuka Fowler ili sorta pšenice koja sada nije ekonomična otporna na bolesti ili štetočine ili ima neku drugu kvalitetu koja će nam trebati nakon klimatskih promjena, a koju druge nemaju. Dakle, nije neophodno, Bogu hvala, da jabuka Fowler bude najbolja od svih jabuka na svijetu. Samo je nužno ili zanimljivo da bi mogla imati jedno dobro, jedinstveno svojstvo. Iz tog bismo je razloga trebali sačuvati. Zašto? Kao sirovi materijal, kao osobinu koju ćemo iskoristiti u budućnosti. Zamislite raznolikost kao nešto što nam daje mogućnosti. A mogućnosti su, naravno, upravo ono što nam treba u doba klimatskih promjena.

Želim vam pokazati dva slajda, ali prvo vam želim reći kako u Zakladi za globalnu raznolikost usjeva radimo s brojnim znanstvenicima, posebno sa sveučilišta Stanford i Washington, i postavljamo pitanje: Što će biti s poljodjelstvom u doba klimatskih promjena te koje vrste odlika i karakteristika trebamo kod naših poljodjelskih kultura kako bismo se tome prilagodili? Ukratko, odgovor je kako će u budućnosti u mnogim zemljama najhladnija sezona rasta postati vrelija od svega što su ti usjevi ikad doživjeli. Najhladnije sezone rasta u budućnosti bit će vrelije od najvrelijih u prošlosti. Je li poljodjelstvo prilagođeno tome? Ne znam. Može li riba svirati klavir? Ako poljodjelstvo to nije nikada iskusilo, kako bi moglo biti prilagođeno?

Najveća koncentracija siromašnih i gladnih ljudi na svijetu i mjesto gdje će klimatske promjene, ironično, biti najgore jest Južna Azija i subsaharski pojas Afrike. Zato sam izabrao dva primjera koja bih vam htio pokazati. U histogramu koji je pred vama plavi stupci prikazuju povijesni raspon temperatura, koji prikazuje podatke o temperaturi od početaka mjerenja. Kao što vidite, postoje razlike od jedne do druge sezone rasta. Neke su hladnije, neke toplije, a sve u svemu, to je zvonolika krivulja. Najviši je stupac prosječna temperatura najvećeg broja sezona rasta. U budućnosti, kasnije ovoga stoljeća, izgledat će kao crveni stupci, potpuno izvan granica. Poljodjelski sustav i, još važnije, kulture na poljima Indije, nikada prije to nisu iskusili.

Ovo je Južna Afrika. Ista priča. Ali najzanimljivija stvar s Južnom Afrikom jest da ne moramo čekati 2070. godinu da bi tamo došlo do problema. Do 2030. godine, ako sorte kukuruza, koji je dominantna kultura – 50% prehrane Južne Afrike još uvijek je u polju – 2030. godine imat ćemo pad u proizvodnji kukuruza od 30% uslijed klimatskih promjena. Pad od 30% u proizvodnji u kontekstu povećanja populacije, to je kriza hrane. Ona je globalna u svojoj naravi. Na TV-u ćemo gledati djecu kako umiru od gladi. Možete reći kako je 20 godina još jako daleko. To je samo dva uzgojna ciklusa za kukuruz. Imamo samo dva kruga bacanja kockica da ovo riješimo kako treba. Moramo zasijati kulture pripremljene za klimatske promjene, i trebamo to učiniti prilično brzo.

Dobra je vijest da smo čuvali. Prikupili smo i sačuvali veliki dio biološke raznolikosti, poljodjelske raznolikosti, većinom u obliku sjemena, i smjestili je u banku sjemenja, koja je zapravo obični hladnjak. Ako želite sačuvati sjeme na dulje vrijeme i želite ga učiniti dostupnim uzgajivačima biljaka i istraživačima, prvo ga osušite, a zatim zamrznete. Nažalost, te su banke sjemenja razmještene po svijetu u raznim zgradama i ranjive su. Događale su se katastrofe. Nedavno smo izgubili banku gena, banke sjemenja u Iraku i Afganistanu. Pogađajte zašto. U Ruandi, na Solomonskim otocima. A zatim su tu i svakodnevne katastrofe koje se događaju u tim zgradama, financijski problemi i greške u vođenju, kvarovi opreme razne stvari, a svaki put kad se to dogodi to znači izumiranje. Gubimo raznolikost. Ne govorim o gubitku raznolikosti kao kad izgubite ključ svog auta. Govorim o tome gubitku kao da smo izgubili dinosaure; stvarno smo ih izgubili i više ih nikad nećemo vidjeti.

I tako nas se okupila nekolicina i odlučila da bi bilo dosta i da trebamo učiniti nešto u vezi toga i moramo imati objekt koji stvarno nudi zaštitu za našu biološku raznolikost — možda ne baš najkarizmatičniju raznolikost. Sjeme mrkve ne gledate u oči jednako kao pandu, ali to je vrlo važna raznolikost. Dakle, trebali smo stvarno sigurno mjesto i otišli smo daleko na sjever da bismo ga pronašli. Na Svalbard, zapravo. To je iznad norveškog kopna. Odatle možete vidjeti Grenland. To je na 78. stupnju sjeverno. Dalje od toga ne možete letjeti redovitom zrakoplovnom linijom. To je krajolik jedinstvene ljepote. Ne mogu vam ga ni opisati. Izgleda kao s drugog svijeta, predivno. Surađivali smo s norveškom vladom i s NorGenom, Norveškim programom genetičkih resursa, na dizajnu ovoga objekta. Ovo što vidite jest umjetnički koncept tog objekta, koji je izgrađen u planini na Svalbardu. Ideja za Svalbald bila je da je ondje hladno, tako da imamo prirodne temperature smrzavanja. Ali daleko je. Daleko je, ali je dostupan i zato siguran, a i ne ovisimo o mehaničkom hlađenju.

 Ovo nije samo umjetnička zamisao, ovo je sada stvarnost. Sljedeća slika to pokazuje u kontekstu, na Svalbardu. Ovo su ulazna vrata objekta. Kad otvorite ulazna vrata, vidjet ćete ovo. Vrlo je jednostavno. To je rupa u zemlji. To je tunel, a vi uđete u tunel, isklesan u tvrdoj stijeni, oko 130 metara. Sad ima nekoliko sigurnosnih vrata, tako da nećete vidjeti baš ovo. Kad dođete do kraja, dolazite do prostora koji mi je najdraži. Meni je to kao katedrala. I znam sad ispadam pomalo štreber, ali… (Smijeh) Neke od najsretnijih dana svog života proveo sam… (Smijeh) na tom mjestu.

Kad biste ušli u neku od ovih prostorija, vidjeli biste ovo. Nije naročito uzbudljivo, ali ako znate što je to, vrlo je emotivno. Sad imamo oko 425 000 uzoraka jedinstvenih sorti usjeva. 70 000 sorti riže nalazi se u tom objektu u ovom trenutku. Za oko godinu dana, imat ćemo više od pola milijuna uzoraka. Ići ćemo i preko milijuna, a jednog ćemo dana u biti imati uzorke — oko 500 sjemenki — od svake vrste poljodjelskih kultura koje se mogu uskladištiti u smrznutom stanju u ovom objektu. Ovo je sigurnosni sustav za poljodjelstvo svijeta. Ovo je sigurnosni sustav za sve banke sjemenja. Skladištenje je besplatno. Funkcionira po principu sefa za sigurne pologe. Norveška posjeduje planinu i objekt, ali deponenti posjeduju sjeme. Ako se išta dogodi, oni mogu doći i uzeti polog. Slika koju gledate prikazuje nacionalnu zbirku SAD-a, Kanade te jedne međunarodne institucije iz Sirije.

Mislim da je zanimljivo kako je ovaj objekt, mislim, gotovo jedina stvar koja mi pada na pamet ovih dana, gdje doslovno svaka zemlja na svijetu — zato što imamo sjemenje iz svake zemlje na svijetu — sve su se zemlje svijeta okupile kako bi učinile nešto što je istovremeno dugoročno, održivo i pozitivno. Ne mogu se sjetiti ničeg drugog što se dogodilo tijekom mog života na taj način.

Ne mogu vas gledati u oči i reći da imam rješenje za klimatske promjene, za krizu vode. Poljodjelstvo troši 70% zaliha pitke vode na Zemlji. Ne mogu vas gledati i oči i reći da postoji kakvo rješenje za te probleme, ili za krizu energije, ili glad u svijetu, ili mir u sukobima. Ne mogu vas gledati u oči i reći da imam jednostavno rješenje za to, ali vas mogu gledati u oči i reći da ne možemo riješiti nijedan od ovih problema ako nemamo raznolikost usjeva. Izazivam vas da pronađete učinkovito, efikasno, održivo rješenje za klimatske promjene u slučaju da nemamo raznolikost usjeva. Jer, sasvim doslovno, ako se poljodjelstvo ne prilagodi klimatskim promjenama, nećemo ni mi. A ako se kulture ne prilagode klimatskim promjenama, neće ni poljodjelstvo, ni mi.

Dakle, ovo nije nešto zgodno i lijepo za raditi. Ima mnogo ljudi koji bi rado imali tu raznolikost samo radi vrijednosti tog postojanja. To je, slažem se, lijepo za učiniti. Ali to je i neophodno za učiniti. Stoga, vrlo racionalno, vjerujem da se mi, kao međunarodna zajednica, moramo organizirati kako bismo dovršili ovu zadaću. Globalni trezor sjemenja na Svalbardu prekrasan je dar koji su nam Norveška i drugi dali, ali to nije cijeli odgovor. Moramo skupiti ostatak raznolikosti koja postoji. Trebamo je staviti u dobre banke sjemenja koje će moći ponuditi to sjeme istraživačima u budućnosti. Moramo to katalogizirati. To je knjižnica života, ali rekao bih da u ovom trenutku nemamo kartični katalog za nju. I trebamo to financijski poduprijeti.

Moja velika zamisao bila bi da dok smatramo normalnim financiranje muzeja ili odjela na sveučilištima, zapravo bismo trebali razmišljati o financiranju pšenice. Dar od 30 milijuna dolara bio bi dovoljan da zauvijek očuvamo raznolikost pšenice. I zato bismo pomalo trebali razmišljati na taj način.

Moja završna misao je, naravno, da bismo očuvanjem pšenice, riže, krumpira i drugih kultura, mogli, sasvim jednostavno, na kraju spasiti sami sebe.

Hvala vam.

Izvor: Ted konferencija