Sveti Vladika Nikolaj Velimirović Žički

 

Nebeska liturgija

Nebeska liturgija tekst pesme – Pesma Vladike Nikolaja Velimirovića i molitva Svetog Save na Nebu za svoj narod

Pesma Nebeska liturgija je napisana u stihovima kao velika poema. Radi lakšeg čitanja mi smo je sveli u tekst sa pasusima. Zato su ostala velika slova u rečenicama, da se zna gde ide koji stih i nova strofa. Ko želi da je čita kao pesmu, neka samo rečenice razdvoji i Nebeska liturgija će mu se pojaviti kao pesma – himna.

 

Nebeska Liturgija tekst pesme

Haj, šta se ono čuje iz daljine: Dal su vjetri, dal su vihorovi, Il šumore gore javorove, Il sa zemljom trava razgovara, Il pevaju na nebesi zvezde? Nit su vjetri, nit su vihorovi, Nit šumore gore javorove, Nit sa zemljom trava razgovara, Nit pjevaju na nebesi zvezde, No se služi sveta liturgija U nebesnom carstvu Hristovome. Službu služi Jovan Zlatouste I sa njime tri stotin vladika, Sve vladika zemnih mučenika I tri hiljad časnih sveštenika, Sveštenika Božjih ugodnika. Đakonuje đakone Stevane I sa njime sveti Lavrentije. Sveti Pavle čita Poslanije, Sveti Luka sveto Jevanđelje, Krste drži care Konstantine A ripide sveti stratilati Dimitrije i s njim Prokopije, Georgije i s njim Jevstatije I ostali mnogi stratilati. Oganj nosi Ognjena Marija, Tamjan pali Gromovnik Ilija A Krstitelj vodom pokropljava. Heruvimi poje Heruviku A car slave sedi na prestolu Licem svojim nebom osvetljava. S desna mu je sveta Bogomajka Ogrnuta zvjezdanom porfirom, Sveti Sava žezal pridržava, A naroda ni broja se ne zna, Više ga je no na nebu zvjezda. Izmješani sveci s anđelima Pa se ne zna ko je od kog ljepši. Kad se sveta liturgij a svrši Svetitelji Hristu prilazili I pred njime poklon učinili, Najposlednji Svetitelju Savo I sa Savom Srbi svetitelji. Sveti Savo metanije pravi, Ali se ne hte svetac da uspravi već ostade na zemlji ležeći. Tad prilazi sveta Bogomajka Da podigne Svetitelja Savu, Jer joj Savo Hilandar posvjeti, Al’ se Savo diže na koljena I dalje se dići ne hoćaše Već ostade pred Hristom klečeći.

Blagi Hristos Savu milovaše Od milošte vako mu zboraše: „Čedo moje Nemanjiću Savo, Što si mi se tako rastužio, Nikad tako ti plakao nisi, Nisi tako plako za Kosovom Kad je Srpsko potamnjelo carstvo Potamnjelo carstvo i gospodstvo Kazuj meni, moje čedo drago, Kako stoji sada Srbadija: Kako stoji vjera u Srbalja, Jesu l Srbi kano što su bili Ili su se Savo izmjenili, Poju li mi mnoge liturgije, Dižu li mi mnoge zadužbine.

Kano nekad u vreme Nemanje I sina mu Svetitelja Save, I slavnoga Milutina kralja I Stevana milog mi Dečanca, I Lazara moga mučenika I Milice slavne Ljubostinjke, Angeline majke Krušedolke, I ostalih cara i knjeginja, Da l se i sad tako Bog poštuje, Da l Srbijom svete pjesme bruje, Jevanđelje da l se moje širi, Srpska zemlja da l tamjanom miri, Svetli li se obraz u Srbina Pred ljudima i pred anđelima, Velikaši da l pravedno sude, Bogataši da li milost djele, Da l suseda sused opravdava, Da l nejakog jaki podržava, Poštuje li mlađi starijega, Da l djevojke drže djevojaštvo, Da l popovi po svetinji žive, Kaluđeri da l za narod kleče, I da l greju peštere suzama I za narod toplim molitvama. Da li narod nedjelju svetkuje, Da l praznikom crkvu ispunjuje? Kazuj meni, dični svetitelju, Srpskog roda drugi spasitelju, Kakva ti je golema nevolja Te ti roniš suze niz obraze, Pjesmu neba plačem završavaš?“

Tad govori Svetitelju Savo: „O Gospode, veliki i silni, Pred kime se tresu heruvimi, Ima l išta tebi nepoznato? Ta ti vidiš srce u čovjeku I poznaješ najtajnije misli. Vidiš crva pod korom grmovom. Pod kamenom guju otrovnicu Na dnu mora svako zrno pjeska. Ne mogu se od tebe sakriti. Tamnih ljudi tamna bezakonja, Zbog kojih si na krstu visio; Ali tvoja ljubav sve pokriva, Iz ljubavi neznanije javljaš, Iz ljubavi ti o znanom pitaš, Da ti kažem što ti bolje znadeš. Nisu Srbi kano štosu bili. Lošiji su nego pred Kosovom, Na zlo su se svako izmjenili. Ti im dade zemlju i slobodu, Ti im dade slavu i pobjedu, I državu veću Dušanove, Al darom se tvojim pogordiše, Od tebe se licem okrenuše. Gospoda se srpska izmetnula, Na tri vjere okom namiguju, Al nijednu pravo ne vjeruju, Pravoslavlje ljuto potiskuju. Odrekli se srpskoga imena, Odrekli se svojih krsnih slava, Svece svoje ljuto uvredili. A ko diže crkvu zadužbinu, Ne diže je tebi nego sebi. Crkve dižu da ih vide ljudi, Crkve dižu, Bogu se ne mole, Nit Božiji zakon ispunjuju. Velikaši pravdu pogazili, Bogataši milost ostavili, Ne poštuje mlađi starijega, No se mlađi pametniji gradi, Nit nejakog jaki podržava, Već ga lomi dok ga ne salomi, Nit susjeda susjed opravdava, Već se kune krivo za nepravdu, Zbog blatnjave zemlje od aršina. Sveštenici verom oslabili, Kaluđeri poste ostavili, Nit djevojke drže djevojaštvo, Svilu nose, grehom se ponose, Mladi momci poštenju se smiju, A svoj razvrat ni od kog ne kriju, Niti narod za nedjelju mari, Ni za praznik ni običaj stari, Nit praznikom crkve ispunjuje, Prazne crkve ka pećine puste, Prazne duše, pa prazne i crkve; Svud se crni crno bezakonje, Stid me jede i stid me izjede, Zbog grijeha naroda mojega, Što i mene držiš blizu sebe. Zato plačem moj predragi Spase, Vječnost mi je kratka za plakanje, volio bih i u paklu biti, Samo Srbi da se Bogu vrate“.

Mirno Gospod saslušao Savu, Pa podiže svoju svetu glavu, I mislima nebesa potrese. Zablistaše munje i gromovi, Naduše se garavi oblaci, Led se prosu o Petrovu danu, Sva pobjele zemlja Srbinova, Ka od gube gubava grešnica. Zakukaše Srbi u nevolji, Al se živog Boga ne sjetiše, Niti Boga niti svojih grijeha. A sve Savo na koljena kleči, Blijedo mu lice od užasa.

Tada Gospod vaši popustio, Po voću se vaši uhvatiše, Obrstiše šljive i jabuke, Sasušiše pitome voćnjake, Po pitomoj zemlji Srbinovoj. Zakukaše Srbi u nevolji, Al se živog Boga ne sjetiše, Niti Boga niti svojih grijeha. A sve Savo na koljena kleči, Blijedo mu lice od užasa.

Tada Gospod pomor popustio, Da pomori i staro i mlado. Udariše ljute bolezanje, Tesna groblja i malo grobara, Grobarima otežaše ruke. Zakukaše Srbi u nevolji, Al se živog Boga ne sjetiše, Niti Boga niti svojih grijeha. A sve Savo na koljena kleči, Blijedo mu lice od užasa.

Tada Gospod krizu popustio, Puna zemlja svakog izobilja, A svi viču: nigde ništa nema. Zakukaše Srbi u nevolji, Al se živog Boga ne sjetiše, Niti Boga niti svojih grijeha. A sve Savo na koljena kleči, Blijedo mu lice od užasa.

Tad Satanu Gospod odriješio, Iz pakla ga na Srbe pustio, Da do roka svoju volju vrši, I da čini što je njemu drago, Sa državom i sa srpskim tjelom, Samo da se ne dotiče duše. A Satana vojske podigao, Od zvjerinja svoga i ljudskoga, Sve od samih Božjih protivnika, I svojijeh jednomišljenika, Kojih bi se marva zastidjela, I veprovi divlji posramili. Paklenim ih ognjem naoružo, Poveo ih na zemlju Srbiju. Bljunu oganj iz adovih žvala, Pa zapali kuću Srbinovu, Sve razgradi što je sagrađeno, Sve proždera što je umješeno, Sve odnese što je izatkano, Sve razgrabi što je ušteđeno, Sve raskući što je zakućeno, Sve popljuva što je osvećeno, A gospodu u okove veza, Starješine vrže na vješala, Il umori glađu u tamnici, Pobi momke, zacrni đevojke, Zgrči majke nad koljevke prazne, Nad koljevke prazne i krvave. Još zaveza jezik u Srbina, Da ne smije pjevat ni kukati, Niti Božje ime spominjati, Niti brata bratom osloviti; Još zaveza noge u Srbina, Da ne smije slobodno hoditi, Osim tamo kud ga konop vodi, Konop vodi ili kundak goni; Još zaveza ruke u Srbina, Da ne smije radit van kuluka, Niti sjesti, niti hljeba jesti, Bez satanske gorde zapovjesti, Niti đecu svoju svojom zvati, Nit slobodno mislit ni disati.

Tako išlo za dugo zemana, Dok nabuja zemlja Srbinova Od mrtvijeh srpskijeh telesa, I od krvi srpskih mučenika, Ka tijesto od jakoga kvasca. Tad anđeli Božji zaplakali, A Srbi se Bogu obratili, Jedinome svomu prijatelju Jedinome svome Spasitelju, Višnjem Bogu i svetome Savi.

Tad se Savo strese od užasa, Skoči, viknu iza svega glasa: „Dosta, Bože, poštedi ostatak!“ Tad je Gospod poslušao Savu, Na srpsko se roblje ražalio, Te Srbima grehe oprostio. Zasija se lice Srbinovo, Zazvoniše zvona na veselje, Zamirisa zemlja od tamjana, Zablista se Hristova istina, Zacari se milost i poštenje, Anđeli se sa neba spustiše, Pa Srbiju zemlju zagrliše.

Haj, šta se ono čuje iz daljine? To se opet služi liturgija, U nebesnom carstvu Hristovome. Službu služi svetitelju Savo, I sa njime tri stotin vladika, I tri hiljad srpskih sveštenika. Đakonuje đakon Avakume Što na kocu za Hrista postrada, Na bairu usred Biograda. A Car Slave sjedi na prestolu, Dok se zemlje grmi ko oluja, To Srbija kliče – aliluja!

Blago majci koja Savu rodi I Srbima dok ih Savo vodi.

 

„Nebeska liturgija“ je poema i pesma koju je napisao Vladika Nikolaj Velimirović Žički