Katarina Pavićević
* * *
.
8 Mart je dan kada svaka žena treba da dobije veliki buket cveća
.
Međunarodni dan žena je dan posvećen ženama i njihovim ekonomskim, političkim i društvenim ostvarenjima. Iniciran političkim događajem, raširio se u mnogim zemljama, a najpre širom Bivšeg Sovjeta.
Početak obeležavanja osmog marta kao dana žena povezan je sa čitavim nizom akcija i protesta koje su organizovale radnice tekstilnih i drugih industrija, boreći se za poboljšanje radnih uslova, povećanje plata i uopšte bolji položaj. Jedan takav protest održan je 8.marta 1857. u Njujorku . Protestantkinje su bile napadnute i rasterane od strane policije. Ove žene, osnovale su svoje prvo udruženje, istog meseca, dve godine kasnije. Iz godine u godinu, usledili su novi protesti na dan 8 marta. Posebno se istakao protest iz 1908, kada je 15 000 žena marširalo ulicama Njujorka, zahtevajući pravo glasa, kraće radno vreme i bolje plate.
Druga Internacionala (organizacija socijalista i radničkih partija) je 1910. organizovala prvu međunarodnu žensku konferenciju u Kopenhagenu. Tada je proglašen Međunarodni dan žena (MDŽ), koji je predložila ugledna nemačka socijalistkinja Klara Cetkin, ipak datum ovog praznika nije bio objavljen. Sledeće, 1911. godine, ovaj dan je obeležilo više od milion ljudi u Austriji, Danskoj, Nemačkoj i Švajcarskoj.
Osmi mart je prihvaćen kao Međunarodni dan žena 1917. godine. Na Zapadu, MDŽ obeležavao se tokom 1910. i 1920, da bi pao u zaborav do 1970-ih, kada ga na videlo iznosi probuđeni feministički pokret. Na zalaganje Aleksandre Koleonte, Lenjin je ovaj dan proglasio državnim praznikom, a od 1965. godine, ovaj dan je u Rusiji neradan dan.
U pojedinim proslavljanjima, dan je izgubio svoju političku notu i postao jednostavno, prilika da muškarci izraze svoju ljubav prema bliskim ženama, i tako u neku ruku sličan prazniku Majki u Americi i Danu zaljubljenih – prazniku koji sve više dobija globalni karakter. Na severnoj hemisferi, 8. mart se slavi kao prvi prolećni praznik, jer se tamo prvi dan marta uzima za početak proleća. U Italiji, na ovaj dan, muškarci ženama poklanjaju mimoze. Žute mimoze i čokolada su takođe dva najzastupljenija dara u Rusiji i Albaniji. U Poljskoj, na Međunarodni dan žena se organizuje marš feministkinja. U BiH, Brazilu, Hrvatskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Moldaviji, Makedoniji, Crnoj Gori, Poljskoj, Bugarskoj, Sloveniji i Srbiji, preovladava običaj da se ženi pokalnja cveće. Đaci, takođe spremaju poklon za svoje učiteljice. U zemljama kao što je Portugal ili Rumunija, običaj je da žene prave svoju samo žensku zabavu. U Indiji, MDŽ-a se pridaje veliki značaj. Godine 2005. u Velikoj Britaniji, ovaj dan je proglašen za državni praznik. Proslava Međunarodnog dana žena 4.marta 2007. je pokrenula je nasilje u Teheranu, kada je policija pretukla na hiljade okupljenih muškaraca i žena.
Imajući u vidu prethodno navedene podakte, potpuno sponatno se nameću pitanja: zašto se radi o nerazvijenim ili zemljama sa nižim standardnom; da li su razvijene zemlje prevazišle potrebu za proslavljanjen Osmog marta jer su se žene u njima izborile za ravnopravnost; da li se kod nas i dalje praktikuje jer će se nešto postići; koliko ima projektovanih patrijarhalnih obrazaca u samom proslavljanju osmog marta i koliko samo njegovo proslavljanje zapravo prodržava i održava postojeće stanje stvari ( gde žena i nije na zavidnoj poziciji, i gde još mnogo treba raditi). Moje mišeljenje je da konkrertno u Srbiji, 8. mart podržava obrasce društvene nejednakosti, tačnije podređenog položaja žena. Zašto? Zato što je to jedna od retkih prilika kada se ženi poklanja pažnja i to sa podsmehom, ženi se izruguju svesno ili ne: kupovinom kuvara, pegli, i sličnih „potrebština“, stavljajući joj tako jasno do znanja na koji način brinu o njoj i gde je njeno mesto (u kući i za šporetom). Umesto osvrta na borbe za lična prava koje su žene vodile, u Srbiji se 8.marta veličaju majke, hraniteljice i negovateljice, strpljive, poslušne, vredne, brižne, osetljive, „slabe“. U prilog ovom komentaru, dobro ide citat pesmice koju sam svojevremeno pripremala za Osmomartovsku priredbu u osnovnoj školi:
“Vredne ruke moje mame, sve u kući rade same, ona kuva pere i šije i nad nama uvek bdije“
Praznik, potreba, vid borbe ili prilika da nekome poklonimo pažnju, ostaje da razmislimo… Društveni kontekst, političke okolnosti, stepen razvijenosti države, odnosi među polovima i odnosi moći, duboko su upleteni u obeležavanje Osmog marta. Osim Teleflorinog buketa cveća i poklona ovog dana, ženi treba dati priznanje za hrabrost, borbu, doprinos čovečanstvu i sagledati je u svim njenim lepotama i veličini: u njenoj nežnosti i u njenoj snazi.
.
srecan 8.mart svim zenama <<<333
To de samo u bosni zaboravilo zadto se slavi ili se nezna. nego kupe I’m cvijece(akp i to) jefnom u godini a ostalim danima je maltretiraju. koliko znam ovaj dan u ostalim zemljama se slavi protestitma za pravo na ulicama ili za ravnopravnost ili za bolje sutra… kao npr prestanak rata. parfemi su suvisni nego idi sa njom i protestuj da i ona dobije isto pravo ko i ti… tako ces joj pokszat ljubav a ne sa heftnim parfemom.
Cuj dan da joj posvveti.paznje???? pa to je brak treba da joj posvecuje paznje redovno a ne da se slavi taj jedan dan kad je tretirana kao zena. samo se pitam kakav je to brak. gdje je samo jedan dan u godini normalan.
Neka ti ona bude broj jedan
Ljubav je u volji; to je odluka. Ako ženu ljubiš svojom voljom, ona će poslati tvoje osjećaje prema nebu!
Gary Smalley jednom je imao golem problem u braku. Njegova se žena požalila da bi on odgodio izlazak i otišao činiti “nešto drugo” kada bi god planirali zajednički izlazak i pojavilo se nešto drugo.
Rekla mu je: “Ti bi radije bio na poslu, sa svojim prijateljima ili savjetovao klijente nego što bi proveo vrijeme sa mnom.” On je, zapravo, činio da se osoba koja bi trebala biti najvažnija u njegovom životu, osjeća najmanje važnom. Počeo se mijenjati, pa je u If Only He Knew napisao: Želio sam joj reći da je ona najvažnija osoba umom životu. Želio sam se tako osjećati. Na početku nisam imao taj osjećaj, ali želio sam ga imati. Kako sam pokušavao učiniti je sebi važnijom od bilo koga drugog, uskoro sam počeo osjećati da je ona moj prvi prioritet … Drugim riječima, nutarnji topli osjećaj koji sam imao prema Normi, započeo je gorjeti nakon što sam postavio “kraljičinu krunu” na njezinu glavu. To je ključ svake veze. Osjećaji slijede nakon truda. Ako želiš da osjećaji ulete prije nego što se potrudiš, nikada ne ćeš biti sretan. Ljubav je u volji; to je odluka. Ako ženu ljubiš svojom voljom, ona će poslati tvoje osjećaje prema nebu! Nemoj to nikada zaboraviti.
Žena koja svaki dan prima voljnu ljubav svoga muža, učinit će da se on osjeća kao kralj. A, tek kada doe vrijeme za njenu tjelesnu reakciju na njega u bračnom zagrljaju! (To je prema mojim najpovjerljivijim izvorima.) Daljnja pouka Smalleyeve priče jest da nju učiniš brojem jedan. Nikada, nikada, nikada nemoj odustati od izlaska sa svojom ženom zbog razloga koji bi bio manje važan od dobrobiti čitave nacije.
Jednom sam savjetovao mladi bračni bar koji je imao sve uobičajene probleme. Jedno su drugog izluđivali i napetost je bila vrlo velika kada su došli k meni. Uspio sam nagovoriti muža da povede ženu na izlazak, nešto što već odavna nije bio učinio. Ona je već isplanirala da netko čuva dijete, a također su bile obavljene i rezervacije za večeru u restoranu. Tri dana prije nego što se to trebalo zbiti, njegov mu je prijatelj ponudio dvije karte za utakmicu doigravanja američke profesionalne košarkaške lige # NBA. Da je njegova žena voljela košarku, bio bi mogao povesti nju, ali on je znao da ona ne mari za košarku. Mislio je kako s njom može izaći svaku večer, ali karte za utakmicu doigravanja su nešto što će dobiti samo jedanput u životu. Velika pogrješka. Da je na romantičan način ljubio svoju ženu, da ju je svaki tjedan pozivao na izlazak i da je kroz prethodne dvije godine koristio svaku priliku da joj pokaže koliko mu ona znači, možda bi bio u mogućnosti da ovoga puta otkaže izlazak radi košarkaške utakmice. Ali, u ovoj prilici, bila je pogrješka što je to uopće spominjao. Na kraju, otišli su na večeru, zabavili se, ali u njoj se još kuhalo u trenutku kada su ponovno došli k meni. Imaš zakazan izlazak sa svojom ženom i priliku da odeš na najvažniju nogometnu utakmicu? Zaboravi. Snimi je, zato si uostalom kupio videouređaj. Tvoja momčad možda i postigne prevažnu pobjedu, ali ti ćeš izgubiti ako ne poeš s njom. To vrijedi kako prije braka tako još više u braku! Možda postoji iznimka ako si se odnosio prema njoj kao prema kraljici kroz dugi vremenski period, ali da sam ja ti, ne bih riskirao.
Pruži joj više od samo malo poštovanja
Nikada ne omalovažavaj njezino mišljenje o bilo čemu. Možda se ne slažeš, ali nemoj se odnositi kao da njezino mišljenje ne vrijedi ništa. Poštuj je u sve vrijeme. To je dio poštovanja svoje žene, a kada se oženiš, obećaješ da ćeš je ljubiti i poštovati sve dane života svoga. Jedan par koji sam savjetovao imao je grozne probleme u braku. Zamolio sam ih da svako jutro šapću jedno drugome: “Danas ću te voljeti i poštovati.” Njihov se brak definitivno poboljšao. Predlažem da počevši od danas i ti kažeš sam sebi, “Danas ću voljeti i poštivati svoju djevojku.” Još jedna stvar može uništiti vezu, to je prevelika kritičnost. Često se pojavljuje u braku, ali zna se pojaviti i pri udvaranju. Tako je lagano dobiti naviku kritiziranja svoje drage, a ništa ne može brže učiniti vaš odnos kiselim. Gotovo sve knjige o bračnim problemima izjavljuju: “Prestani kritizirati svoju dragu.” Za one koji se udvaraju, ja kažem: “Nemoj niti počinjati!”
Gary Smalley gledao je nogometnu utakmicu sa svojom obitelji jedne nedjelje i njegova je žena napravila sendviče za sebe i za djecu, ali nije za njega. Nekoliko dana kasnije skupio je hrabrosti da je upita zašto. Rekla je: “Jesi li ti pri sebi? Shvaćaš li ti da svaki put kada ti napravim sendvič, ti o njemu kažeš nešto kritično? ‘Norma, nisi mi stavila dovoljno zelene salate. Nije li ovaj avokado nezreo? Stavila si previše majoneze.’ Onaj dan jednostavno nisam željela biti kritizirana.” On je tada mogao s njom raspravljati o “svaki put” frazi, ali nije. Već je ranije naučio da kada je žena uzrujana “svaki put” jednostavno znači “često”. Nakon toga hvalio je svaki njezin sendvič i voila! Nanovo je dobivao sendviče.
U sljedećem tjednu pokušaj mali eksperiment: ubilježi svaku zgodu u kojoj kritizira svoju dragu i svaku zgodu u kojoj je hvali. Prvi bi broj trebao biti vrlo malen, a drugi velik. Uz to, ako omjer nije dva prema jedan ili veći, vrijeme je da se promijeni.
Preuzeto iz knjige Thomasa G. Morrowa “Kršćansko udvaranje u svijetu naglašene spolnosti – Vodič za katolike”
VIŠE TE NE VOLIM
Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj sam supruzi rekao da za nju imam važnu vijest. Sjela je da me, kao i uvijek, sasluša. Gledala me i očekivala tu važnu vijest koju ću joj priopćiti. Bože, kakvu ću joj samo bol nanijeti… hoće li ona to moći podnijeti? Jezik mi se petlja… osjećam da neću moći izgovoriti ono što želim, a moram. Skupljam snagu i uspijevam izgovoriti: „Želim razvod.“
Prešle su te teške riječi i preko moga jezika i ranile ovu slabašnu ženu. Vidim da joj je teško. Bol koja se jasno vidi u njezinim izmorenim očima veća je od nje. Tako je velika da se ne može opisati. Samo je uspjela upitati: „A zašto?“
Zanemario sam njeno pitanje, kao da nije ništa rekla. Više nije bilo riječi. Zamijenio ih je njen plač. Iz ruke joj ispade žlica, a ona poluglasno reče: „Pa ti nisi čovjek!“
Cijelu je noć plakala i vjerojatno razmišljala zašto joj to činim. Stvarni razlog nisam mogao iznijeti. Kako da kažem da među nama više nema ljubavi i da sada volim drugu ženu?! Točno je da među nama više nije bilo one stare ljubavi.
Ujutro sam joj dao papire da potpiše sporazumni razvod braka, prema kome joj ostavljam stan, automobil i 30 posto dionica koje posjedujem u velikoj tvrtki. Samo ih je pogledala i poderala. U braku smo već deset godina, a sada smo samo dva stranca pod istim krovom. Među nama više nema bliskosti. Udaljili smo se jedno od drugoga. Njeno kidanje papira doživio sam kao nepotrebno odugovlačenje, ali od moje namjere ne može me ništa odvratiti. Volim drugu, i tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Njen je plač za mene bio pokazatelj da je moja odluka ispravna. Ono što sam tjednima planirao, počinje se ostvarivati.
Vratio sam se kasno. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše. Večeru nisam ni očekivao ni želio, pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav sam dan proveo s drugom ženom i umorio sam se. U ponoć sam se probudio i vidio da ona još uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj, te sam ponovno zaspao.
Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona u noći pisala. Napisala je uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi. Za sebe nije tražila ništa, osim jednog mjeseca koji bismo još trebali provesti zajedno. Tražila je da se u tom razdoblju, pred drugima ponašamo kako se ponaša svaki normalan bračni par. Obrazložila je to činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da naš razvod loše utječe na njegov uspjeh. Bez razmišljanja sam pristao na taj njen uvjet. Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro uradim ono što sam uradio prvo jutro našeg bračnog života. Traži da je svako jutro na rukama iznesem iz spavaće sobe. Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja, i to ću ispoštovati. Ta, mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan.
O tim čudnim uvjetima, obavijestio sam svoju novu ljubav, a ona je podrugljivo primijetila da je to njen posljednji bezuspješni pokušaj da izbjegne razvod braka.
Sa suprugom već dugo vremena nisam dijelio postelju, ali kada sam je prvo jutro uzeo u naručje, moja osjećanja prema njoj probudiše se. Sjećanja su navirala. Bila su živa i snažna. Nisam ih se mogao osloboditi. Moj prvi dan braka s ovom ženom izašao je na površinu.
Naš je sin vidio kako sam ju uzeo u naručje, i počeo vikati: „Tata nosi mamu!“ Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Što bi moj sin rekao da zna što činim njegovoj mami?! Ne zna on koliku joj bol nanosim. Odnio sam je kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio prije deset godina. Ona je zatvorila oči i prošaptala: „Molim te, nemoj još govoriti djetetu o našem razvodu.“ Kimnuo sam glavom, potvrdivši da neću.
Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobusnoj stanici. Idemo u istom pravcu, ja sam sam u automobilu a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao kao da je ne poznajem. Taj prizor nikada neću zaboraviti.
Sljedećeg dana, dok sam je nosio, njen me miris podsjetio na sretne dane našeg bračnog života. Uvidio sam da sam je potpuno zapostavio. Vrijeme je ispisalo blage crte po njenu licu. Više nije mlada i lijepa kao nekada. I njena se kosa promijenila. Jedno me pitanje mučilo: Kakav sam ja to čovjek i činim li joj nepravdu(?!)
Četvrti dan, dok sam je nosio na rukama, vratila se ona nekadašnja bliskost prema toj ženi. Bio je to jak osjećaj koji me potpuno nadvladao. Darovala mi je deset najljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra i poslušna. Takva je žena pravo blago. Svaki naredni dan jačao je te osjećaje prema njoj. Iz dana u dan, moja je supruga bila sve lakša. Nije ju bilo teško nositi. Mislio sam da gubi težinu zbog briga i našeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od razvoda braka.
Jednog sam dana promatrao kako traži odjeću da se odjene. Sva joj je odjeća bila prevelika. Tada sam shvatio da mi je lako nositi jer je smršavila.
Jednog dana, dok smo sjedili jedno pored drugoga, spontano sam pružio ruku prema njoj i nježno je spustio na njenu glavu. Tada je naš sin ušao i povikao: „Tata, vrijeme je da nosiš mamu!“
Njemu je bilo drago gledati kako ju nosim i to je postao sastavni dio njegova svakodnevnog života. Taj je trenutak iščekivao i radovao mu se. Ona ga je pozvala i zagrlila s toliko topline, kao da je to posljednji zagrljaj. Uzeo sam je i ponio iz sobe. Nježno je savila svoje slabašne ruke oko moga vrata… Osjetih prema njoj ono što sam osjetio kada sam je prvi put uzeo u naručje. Taj lijep osjećaj narušavalo je samo to što je ona sada mnogo slabija. Kada sam je uzeo u naručje posljednje jutro, nisam mogao nastaviti ni jednog koraka. Naš je sin već bio u školi. Ostali smo sami u kući. Nisam vjerovao da se tako nešto može dogoditi. Bez nje više nisam mogao. Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam je na krevet, zagrlio i zaplakao. Molio sam je da mi oprosti i govorio: „Sve do sada nisam znao koliko si dobra i što mi značiš!“
Zatim sam istrčao iz kuće, sjeo u automobil i otišao do žene s kojom sam bio u vezi. Pred njenom sam kućom istrčao iz automobila ne zatvorivši vrata. Bojao sam se zadržavanja, da se ne bih predomislio i promijenio svoju odluku. Ona me čekala pred vratima s osmijehom na licu. Rekao sam: „Žao mi je, ali ja se nikada neću razvesti od svoje supruge!“ Moje su je riječi izbezumile. Bila je nepomična. Kroz suze je izustila: „Jesi li ti normalan?!“ ponovno sam se ispričao a ona me pljusnula i zalupila vratima.
Monotoniju u moj brak donijele su sitnice. Nismo se jedno od drugoga udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su samo poneka lijepa riječ i lijep postupak. Nosio sam je na svojim rukama samo mjesec dana i sreća se vratila u našu kuću. Vraćajući se kući, donio sam čvrstu odluku da ću od tada svako jutro nositi svoju suprugu u naručju, sve dok nas smrt ne rastavi.
Svratio sam u cvjećarnicu da kupim supruzi najljepši buket cvijeća. Prodavačica me upitala: „Što ćemo napisati na podsjetnici?“ Sav sretan rekao sam: „Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi.“
Požurio sam kući da je obradujem, a moje je lice krasio osmijeh, koji nisam mogao skinuti s lica. Ušao sam u njenu sobu, ali… Moja je draga supruga nepomično ležala. Napustila je ovaj svijet.
Saznanje da se moja plemenita supruga mjesecima borila s tumorom, a da mene o tome nije ni obavijestila, pogodilo me kao grom iz vedra neba. Zato je onako naglo oslabjela. Poštedjela me brige i tuge, a ja sam je povrijedio na najgori mogući način. Okrenuo sam joj leđa kad joj je bilo najteže. Bio sam potpuno zaslijepljen i zaveden. Možda će ona meni i oprostiti, ali ja to sebi nikada neću oprostiti.
Znala je ona da na ovom svijetu neće dugo ostati, pa je željela poštedjeti našeg sina trauma kojima bi bio izložen da smo se rastali. Željela je da se naš sin mene sjeća kao čovjeka koji je iskreno volio njegovu mamu, svoju suprugu.
Udoban stan, luksuzni automobil, dionice i velika ušteđevina nisu jamac sreće u braku. Sitnice život čine i ljude usrećuju. Nađite vremena za svog životnog suputnika.
Nadam se da će netko izvući pouku iz onoga što se meni dogodilo i da će ova moja ispovijest spasiti koji brak i koju porodicu.
Nepoznati autor
[…] Istorija 8. marta – Međunarodnog dana žena […]