EU I/ILI MI
Kako Oskar Frajzinger švajcarski političar i pisac piše o Srbiji i Evropskoj uniji. Šta možemo naučiti od švajcarca koji ceni Srbe
Oskar Frajzinger je političar i pisac. Poslanik je Narodne partije u švajcarskom parlamentu. U svojoj domovini Oskar Frajzinger je prava politička zvezda. Zahvaljujući svojim principijelnim i hrabrim istupima, stekao je veliki broj poštovalaca u Švajcarskoj, ali još više protivnika u političkom i medijskom establišmentu.
Autor romana „Spirala šaha“, zbirke pripovedaka „Lomljivi svetovi“, zbirke pesama „Outre-pensées“ i više dramskih dela.
AZIL U SRBIJI
Osim stalnih susreta sa starim prijateljem Srbinom, moj prvi pravi kontakt sa Srbijom bio je poziv predsednika Udruženja književnika Srbije, koji mi je ponudio poetski azil, nakon što je švajcarsko udruženje odbilo da me primi u svoje redove.
To je bio izvanredan potez. Dakle, još postoji zemlja na svetu gde se ljudi podsmevaju slici serviranoj u svetu o njima, zemlja u kojoj se ljudi angažuju za unapred izgubljene stvari i negativce poput mene, ne hajući za potencijalne reakcije; dakle, izvan Švajcarske još postoji zemlja koja pruža otpor! Bilo je to dovoljno neuobičajeno da me nagna da postanem član Udruženja književnika Srbije.
Otad, Srbija i ja činimo jedan neobičan par. Par vezan uzajamnom fascinacijom, u kojoj svako predstavlja u očima onog drugog nešto što nikad neće biti.
MELANHOLIJA I PRENATRPANOST
Tako sam se jednog dana obreo u Beogradu. Prepešačio sam taj pomalo siv grad, koji je sav neodređeno mirisao na ugalj i na kuhinjska isparenja. Šetao sam Knez-Mihailovom, popio kafu u Kolarcu. Posmatrao sam sa tvrđave kako protiču Sava i Dunav, i zatečen obišao vojni muzej gde su, na panoima požutelim od vremena, do najsitnijih detalja opisane epizode otpora protiv turskog osvajača. Na kraju sam proveo nekoliko sati u neverovatnom zoo-vrtu koji krasi obode tvrđave.
U očima životinja pronašao sam istu melanholiju prisutnu u tako lepom i dubokom pogledu predivnih žena koje šetaju trotoarom, kao boginje nebeskim podijumom. Melanholija: to je ključna reč. Ona vlada svuda, u vazduhu, zidovima, licima, i pokretima ljudi. Kao da nešto satire grad i njegove stanovnike. Nešto što ne može izdržati jedno ljudsko biće, jedan narod, jedna zemlja. U Beogradu, kao da je ceo svet Atlas.
Istražujući dublje, otkrivao sam uzrok te melanholije. To je osećaj onih koji posmatraju kako reka teče i kako vreme prolazi, i pri tom ostaju ubeđeni da ništa neće izmeniti njihovu sudbinu, da ih niko neće osloboditi kobi koja im se obrušila na ramena. Prolazeći kroz Beograd, frapirani smo zgradama koje još nose ožiljke rata sa NATO-om, ali naročito mnogobrojnim zgradama načetih vremenom. Ovde je sve otpor, otpor Amerikancima, savremenosti, vremenu, samom sebi.
Da bi se taj otpor savladao, prostor je neverovatno pretrpan. Ulice, radnje, arhitektura, saobraćajne ose, sve je haotično, prezagušeno, iracionalno. Ovde vlada začuđujuća predispozicija za snalaženje, za bavljenje svim i svačim. Kao da je svemu tome cilj da se eventualni osvajač izgubi u krivinama lavirinta, u kojima bi posle beskrajnog kruženja izgubio i želju za osvajanjem.
Melanholija i pretrpanost: to su moji najsnažniji utisci o ovom malom balkanskom narodu dok gazim po njegovom tlu. Njegova istorija je počela jednim porazom koji su Srbi nosili u sebi vekovima, pridajući mu sakralni karakter moralne pobede, na kojoj su izgradili nacionalni identitet.
UHRANJENI ROB U EVROPSKOM KAZAMATU
Okrutni vekovi su doveli osvajače sa svih strana, sa severa, juga, pa čak i istoka. Turci, Austrijanci, Nemci, Englezi i Francuzi protutnjali su ovim prostorima jureći u rat na severu ili jugu. Ti gospodari rata su samo prolazili, nesvesni postojanja srpskog naroda, sem ako ne bi zasmetao. A Srbi su to činili sve češće, da bi potvrdili svoje postojanje i prikazali se svetu kao narod: isprečili bi im se na putu. Vremenom je to postao dominantni stav: Srbin zatrpava ulice, radnje, glavu, čak sebe samog opterećuje sobom. Zbog toga se čini da je sve u ovoj zemlji u radovima i u iščekivanju, uprkos njenoj dugoj prošlosti i bogatoj kulturi. Srbin je otporaš, šampion Pirovih pobeda, naročito nad samim sobom. U tom otporu ima izvesne uzvišenosti, nesalomive volje da se izazove sudbina, iako se zna da je neminovna. Ali taj potez je tako plemenit, tako lep i uzaludan da postaje uzvišen.
Volim ovaj narod jer se opire svetu, kobi, vremenu koje protiče, samom sebi. Volim tu melanholiju u očima ljudi koji, znajući da ne mogu izaći kao pobednici iz jedne nejednake borbe, istraju u borbi, zarad lepote samog gesta, zarad rehabilitacije čina slobodne volje, plemenitosti uzaludnog.
Ako bi Srbija sutra morala da pristupi Evropskoj uniji, to bi bio veliki gubitak za čovečanstvo. Tako bi se izgubio jedan način života gde su časovnici mekši nego na Dalijevim slikama, gde žene više sanjare od gospođe Bovari, gde su muškarci hrabriji od vuka uhvaćenog u kljusu koji sebi otkida šapu da bi se oslobodio.
Srbija je oduvek u ratu sa neprijateljem koji se nalazi unutar njenih zidina i zaposeda život, nevidljiv i nepobediv. Kao Zangara u svojoj tvrđavi, i Srbin se nada najgorem i najboljem što mu može doći spolja. Ali donekle je svestan da ono što ga tišti leži duboko u njemu samom, i da mu ne može uteći. Kao uzvišeni osuđenik, poseže za drugim zatvorima, širim, svetlijim, čistijim. Evropska unija mu jedan takav zatvor predstavlja u lepom svetlu, pod finansijskom podrškom Centralne evropske banke, uređenog tako zato što su Nemci poželeli da postanu Evropljani, da ne bi bili upamćeni kao potomci nacista.
Ako bi Srbija prihvatila tu prevaru, ako bi pristala da proda svoj ponos budzašto, stupila bi u jedan sterilan, funkcionalan, šablonski prostor, bez opterećenja, u kojem bi ostala anonimna. U njemu bi stekla status dobro uhranjenog roba, ali bi sem teritorije izgubila i istoriju i korene, a ponajviše dušu.
Oskar Frajzinger
ISTINA O KOJOJ SE ŠUTI
Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po 16-18 sati za golu platu, bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to njegov gazda jedva čeka, jer bi ga poslao na biro za zaposljavanje i uzeo Rumuna koji bi mu vozio u pola cijene, ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki mjesec kupi novi kamion.
Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje.
Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do juče svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Mađari nisu više mogli vraćati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde. Tako se sada najpoznatiji Mađarski vinogradi (Tokajac) nalaze u vlasništvu Engleza.
U Češkoj je EU prisilila vlasnike šećerana da zatvore fabrike, dok su radnici završili na birou za zaposljavanje, a sve zato jer EU ima previše šećera, a previše šećera ima zato jer ga EU uvozi iz Kube i na njemu je puno veća zarada.
Njemačka je zbog prekoračenja kvote dozvoljenog zagađivanja, prema sporazumu iz Kyota, veliki dio prljave industrije prebacila u Češku. Jedini čovjek koji je zbrojio dva i dva je češki predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoljava da se zastava EU objesi na njegovu rezidenciju.
Prošle godine u martu sam jedne nedjelje u vijestima na radiju u osam sati čuo u špici krajnje uznemirujuću vijest – U Mađarskoj građani nezadovoljni s EU izišli su na ulice i krenuli prema parlamentu, policija napravila barikade, očekuje se ono najgore. Uključio sam radio da čujem vijesti , međutim Mađarska se nije više spominjala. Navečer sam s nestrpljenjem čekao dnevnik na TV, o spomenutom događaju ni riječi. Znači da je “komisija” za informisanje već reagovala. Nakon par dana sticajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam upitao što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli „Ma kod nas su stalno neke demonstracije protiv EU“. E pa sada se pitam gdje je demokratija, gdje je sloboda štampe, kojom se toliko busamo u prsa.
Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana, već 90% da se ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju građani neće niti glasati o ulasku u EU, već će se do tog vremena promijeniti Ustav, pa će nasi vrli politicari umjesto nas donijeti najbolje rješenje, a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali.
Tako je bilo u Holandiji i Sloveniji, kada su kroz ispitivanje javnog mnijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU. Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je bio: „Vi ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali“. Nadalje, zašto Ustav EU nije prošao u Francuskoj i Holandiji, zašto su pribjegli Lisabonskom sporazumu, zašto Lisabonski sporazum prihvataju parlamenti (korumpirani, potplaceni, trecerazredni propali politicari), zašto ga ne daju na referendum? Zato jer bi prošli kao u Irskoj, a u Irskoj znamo nisu prošli.
Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu? Da li su svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći u vlasništvo bjelosvjetske mafije i da će naš narod biti najamna radna snaga, bolje rečeno robovi. Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica. Samo ako je vlasnik nas covjek ta dobit se opet investira kod nas. Znam dobro o čemu pričam, jer sam donedavno radio u stranoj firmi i znam koliko novca je svake godine vlasnik odnosio iz zemlje.
Šta je to potaklo sve naše stranke da u svojim programima gotovo svi (osim nekih malih stranaka) imaju ulazak u EU? Kao jedini logični odgovor nameće mi se misao da su kupljeni, jer bogatoj EU (s velikim osjećajem za pronalaženje zlatnog rudnika) nije problem podijeliti našim političarima stotinjak miliona eura da bi ovi napravili sve što se od njih traži. Njima investirati taj novac je kao meni dati prosjaku 5 maraka.
Zar niko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Holandija, Portugal, Španija i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milione ljudi i opljačkali sve što se opljačkati moglo? Ali sve što su oružjem dobili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti i dragulja, ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri i.t.d.). London ima preko 50% obojenog stanovništva, a da ne pričamo o tome na šta liči Holandija) i izvor su kriminala. Sada imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi, može se samo kupovinom vratiti, pa su sada krenuli osvojiti svijet na novi način: globalizacijom.
Pročitajte malu plavu knjižicu EU-a, koja se zove Ustav EU-a, u kojoj sve piše… I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji. Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. I mi nasjedamo tim hohštaplerima, koji nas uče što je to demokratija, šta je dobro, a šta je zlo, a do juče su sijali smrt širom svijeta, obogatili su i nase prostore sa svojim kasetnim posiljkama. Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu, SAD, donedavno su imali robove, a do juče se nisu vozili u istim autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su oformljene kao država 1776. godine). I sada im je taktika da žrtvu najprije bace na koljena (najčešće kroz finansijska zaduženja), a onda dolaze s kovčezima novca, djavoljim advokatima i ugovorima, pa sve vrijedno kroz kratko vrijeme promijeni vlasnika, naravno za sitan novac, jer i kralj u pustinji, kada umire od žeđi, daje kraljevstvo za kap vode.
Ja jesam za EU, ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisticki imperijalisti, a ne posteni političari. Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na biro za zaposljavanje, da bi robu proizvedenu u njihovim fabrikama u Kini dopremili u EU da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći. Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno-prerađivačku industriju, automobilsku industriju i.t.d.
Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više niko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom 8 sati dnevno, već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka).
No, ta politika je politika rezanja grane na kojoj se sjedi, jer kada 50% radnika u EU završi na birou za zaposljavanje, a druga polovina više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na birou za zaposljavanje, ponovo će poteći krv potocima. Da li će se to krvoproliće zvati Oktobarska ili Francuska revolucija nije bitno, ali to je s ovakvom politikom EU neminovno, nazalost. Osim ako ne napravimo totalni redizajn drustva, ali znamo vi i ja da smo svi umorni od r-evolucija…
Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska, Semberska i Vojvodjanska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno s ostrvima. Industrija ih ne zanima, to imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša industrija koja im konkurise smeta. Nju treba uništiti. Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša brodogradilišta im smetaju jer konkurisu Korejskima, koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog nadmetanja. Kad smo već kod slobodnog tržišta, da kažem i to da je njihova teorija da sve što nije profitabilno, dakle što ne može na tržištu opstati, treba propasti. Ali to pravilo važi samo za nas, iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake, samo su neke jednakije, Orwell), pa pitam se zašto onda sada u ovoj krizi nisu pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u, jer su po toj logici trebale propasti, zašto su automobilskoj industriji dali finansijsku inekciju, zašto je samo Amerika, da spasi svoju ekonomiju, žrtvovala preko hiljadu petsto milijardi USD? Zar mi donacijama ne spašavamo svoju ekonomiju? Zar nije bolje da im pomognemo sa dva tri miliona USD, nego da ti radnici završe na birou za zaposljavanje, gdje će koštati drzavni proračun desetak puta više?
Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim bitangama i lažovima.
Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan, mogu ovo pismo poslati i u novine ali one ga neće objaviti.
Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje spin-doktore i propagandne manipulatore bio dječji vrtić. Ovi danas su učenici Američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu. Marketing, šta je to ustvari? Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema (kreditnu karticu). To znači da čovjeka treba manipulativno nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada sebi može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu je priprijetiti otkazom i čovjek šuti, jer ako ostane bez posla, ostaće bez svega, a niko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koja je sticao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima porodicu, koja je svakom radniku svetinja, ili u cescem slucaju kad zivi u jadu i bijedi i zavisi od te crkavice da stavi koricu hljeba na sto za svoju familiju.
Koliko su lažljivi, sjetićete se i sami, kada Vas podsjetim na obećanja stranih banaka. Dok nisu imali pristup u nasu zemlju, onda su nas uvjeravali da ako im otvorimo vrata, da ćemo imati kamatu istu kao i u njihovim matičnim državama (kod njih je sada kamata 3%, a kod nas 13%). Kada su ušli obećavali su firmama, koje pređu njima iz tadašnjeg SDK, da će im platni promet raditi besplatno. No naše firme na to nisu nasjedale, pa su onda njihovi dezurni “eksperti” javno popljuvali SDK, nazvavši SDK komunističkim mastodontom, koji treba ukinuti (jer takvo nešto ne postoji nigdje u svijetu), a poslovne subjekte prebaciti u poslovne banke. Napokon su donijeli zakon koji je firme prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štaviše cijena platnog prometa je poskupila otprilike pet puta. Znamo svi ko je izgurao propast vecine domacih banaka i nihovu prodaju stranim bankama. U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za domacu farmu krava naš seljak će kredit ganjati dok na vrbi rodi grozdje, u najboljem slucaju par godina.
Naša vlast je po meni učinila najveći propust kada je u pretpristupnim ugovorima s EU potpisala da će otvoriti naše tržište evropskim proizvodima i da će prodati banke. Tim potezom smo uništili domaću industriju, poljoprivredu i tržište novca – ili rečeno šahovskom terminologijom, poklonili smo protivniku kraljicu i topove. Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok protivnik zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki led i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili.
Za ulazak u EU najprije su nam uslovili saradnju s Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu ili Generala Mladica ili nekog drugog generala, pa smo morali prihvatiti ZERP u Hrvatsk, sada će Hrvati morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo, a Srbijanci ce dati jos i malo vise ukljucujuci i 10% teritorije, i odjednom ćemo se naći na koljenima, gologuzi. Ako se samo malo suprotstavimo, izvući će asa iz rukava, a to je da će preko noći zatražiti povrat svih dugova, koji se trenutno mjeri u desetcima milijardi USD.
I šta nas onda čeka? Čeka nas jedino moguće, a to je uvođenje maksimalnih poreza na sve moguće i nemoguće, od poreza na rogatu stoku za seljake, porez na višak stambenog prostora, porez na vikendice, aute (neke od tih poreza već imamo, ali će sada biti nekoliko puta veći), porez na porez – i do čega će to dovesti? Dovesće do drastičnog pada cijena nekretnina i do opsteg kolapsa u zdravstvu, školstvu i trgovini. I sada je jasno zašto EU insistira na brzom sređivanju gruntovnice, katastara i zemljišnih knjiga.
Nadalje, mnogi besplatni programi EU su izmišljeni za to da pripreme teren za dan D. Npr. program po kojem emisari EU uče naše lumene kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti. Da li Vam to nešto govori?
CYBER, slažem se s tobom od riječi do riječi. Star sam 63 godine, od toga 38 godina živim u Sloveniji i svjedok sam svih promijena, a posebno pomno pratim dogadjaje zadnjih 23 godine. Na jednom mjestu spominješ riječ „pregrub“ i slažem se s tobom da nimalo nisi pregrub, čak bih rekao da si, ma ne na fin, prije bih rekao na maksimalno korektan način, razložio situaciju. I bolje je tako, jer da sam ja pisao ovo isto, bilo bi mnogo grublje, pošto već duže vrijeme na svojoj grbači osjećam tu europeizaciju. Jedino mogu, na ovo tvoje dodati: jadna nam majka!
CYBER, slažem se s tobom od riječi do riječi. Star sam 63 godine, od toga 38 godina živim u Sloveniji i svjedok sam svih promijena, a posebno pomno pratim dogadjaje zadnjih 23 godine. Na jednom mjestu spominješ riječ \"pregrub\" i slažem se s tobom da nimalo nisi pregrub, čak bih rekao da si, ma ne na fin, prije bih rekao na maksimalno korektan način, razložio situaciju. I bolje je tako, jer da sam ja pisao ovo isto, bilo bi mnogo grublje, pošto već duže vrijeme na svojoj grbači osjećam tu europeizaciju. Jedino mogu, na ovo tvoje dodati: jadna nam majka!
Louis Krstic i Cyber svaka cast, koristite svoje glave sto je vidim retkost.
Naši ljudi sve ovo uglavnom znaju,šta je to EU i gde nas može odvesti.Postoji doduše i određena skupina koja se zaista zanosi da nas tamo čekaju pehari puni zlata i još koješta,ali to su (na moje čuđenje) uglavnom intelektualci starijih generacija.Ja nekako verujem da taj dan neće doći.Hrvati će ući poslednji,i tu se linija povlači.
Radica reče da ne možemo sami,i da se moramo udruživati.Ja baš mislim da možemo. Ukoliko se trgnemo i dođemo sebi.E tu je kvaka.Verovatno sad ovo moje zvuči nebulozno :),ali treba zaorati Srbiju.Sačuvati svaki izvor vode,pošumiti svaku golet,napuniti je ovcama,kozama i svinjama.Zasaditi šljive i vinovu lozu.Sve naravno organski. I za deceniju,dve-biti samodovoljan.
Tada ćemo moći da pričamo o trgovini,ali po našim uslovima.Zvuči kao bajka?