Zlatko Šćepanović
I posle Tita, Tito.
Bi-Bi-Si engleska nacionalna medijska mreža je prošle godine povodom godišnjice smrti Josipa Broza Tita (preminuo 4 Maja 1980 godine) navela, na englesko ironičan način, u jednom svom komentaru da je Jugoslavija imala uticaj koji je nadmašivao njenu veličinu i da je sa „uspehom huškala supersile jedne protiv drugih“ i bila jedan od lidera Pokreta nesvrstanih.
. . .
Danas je pak Dan Mladosti, praznik proleća i života, ustoličen u znak sećanja na pomenutog državnika i njegov jak kult ličnosti, praznik koji se još do pre 30-ak godina slavio širom Srbije i tadašnje Jugoslavije u znak ljubavi prema rodjenju predsednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, zemlje koje više nema, dan kada je voljom te iste države „rodjen“ najveći sin naroda i narodnosti SFRJ i njen maršal Josip Broz Tito.
Ne deli nas mnogo istorijskog vremena od doba u kome je Tito živeo i u kome smo svakog 25 maja proslavljali njegov rodjendan kao Dan Mladosti ili Dan cveća, otuda i kasnije Kuća cveća, njegov grob i mauzolej. Mnogi od nas su živeli u to doba, učestvovali u sletu i nosili štafetu, rodjendanski poklon naroda i narodnosti SFRJ za Josipa Broza Tita. I bilo nam je svima veselo tog dana, znali smo da nas čeka susret omladine i vojske na stadionu JNA, masovne koreografije i gimnastičke vežbe, i naravno predaja štafete od strane istaknute omladinke voljenom Titu, sa sve zakletvom.
Kao u starim paganskim vremenima i plemenima, tako su i komunisti stvorili slet i Dan Mladosti u Beogradu kao kolektivni izraz podrške plemena svom poglavici u vreme promene godišnjih doba, u vreme bujanja i vegetacije, u periodu godine koji je najviše ispunjen optimizmom i životom, sve kao svojevrsni narodni simbol obnavljanja i regeneracije onoga što traje i ne menja se, što večitog predsednika Tita, što države sastavljenje od različitih naroda.
Mnogo je napisano o Titu, što istinito a što romantično, preuveličano i mitomanski, ili pak krajnje tendenciozno, konspirativno i potpuno izmišljeno. Za života je imao mnogo manje neprijatelja nego posle smrti, za života su ga stranci cenili i voleli, domaći plašili i voleli, a u trenu smrti su ga svi iskreno oplakali, da bi ga njegovi sunarodnici nedugo nakon smrti potpuno satanizovali, valjda razočarani krajem bajke u kojoj su živeli. I ma kako da se neko trudio da iskreno i pošteno opiše njegov harizmatičan i kontroverzan lik i njegovo delo, on nekako uvek izmiče potpunom sagledavanju. Jer, Tito je za života bio pomalo tajanstven, ali komunikativan i srdačan političar sklon dogovorima, zbog čega je postao globalni mit i prepoznatljiv gradjanin i političar sveta, svojevrsna politička celebrity. Svi u svetu su znali ko je Tito, elegantni državnik u belom, hedonista i šarmer, blizak velikima i malima, i državnik koji je od svoje zemlje stvorio cenjenu državu, iako je u njegovoj zemlji postojala i oštra diktatura komunista i zatvor – ostrvo za političke neistomišljenike Goli otok, i politička cenzura, i ugnjetavanje Crkve i veroispovesti, i umanjena ljudska prava i ozbiljna državna vojna doktrina, koja je jednu zemlju od 20 miliona stanovnika držala stalno pod borbenom gotovošću i stvarala stalnu tenziju za susedne zemlje. Danas izgleda nestvarno da je takva zemlja, neuskladjena sa globalnim političkim standardima i vladavinom ljudskih i političkih prava, mogla postojati bez problema pod okriljem Evrope. I još biti cenjena.
Ne bi na ovom mestu ulazili u njegovu ličnost, ko je on bio u stvari, trostruki špijun Kominterne, Engleske obaveštajne službe i CIA-a, ili pak papin super tajni agent, veliki majstor masona, podmetnuta i zamenjena osoba koje je preuzela tudji identitet, niti ćemo ulaziti u njegovo delo i uticaj na svet; u stvaranje pokreta Nesvrstanosti ili organizovanja Samoupravljanja i mekog komunizma, jer značaj njegovog delovanja je toliki da ga sigurno niko sa ovih prostora neće skoro ponoviti. Želimo samo da se podsetimo na današnji dan i podstaknemo diskusiju. U prilogu ostavljamo link za jedan klip sa dočeka Tita u Koreji i dva dokumentarca, jedan režimski film iz SFRJ-a i jedan američki dokumentarac o Titu.
.
Lična sećanja, cveće i susret sa Titom
Sećam se susreta sa Titom. Jednom prilikom kada je u poseti bio italijanski predsednik Sandro Pertini, u ime pionira Beograda predavao sam cveće Titu i gostu iz Italije. Išao sam u osnovnu školu Ćirilo i Metodije i moje odeljenje je pod čeličnom upravom ambiciozne nastavnice Mire Prnjić bilo proglašeno za najbolje u gradu. Iz Skupštine grada ili čega već, tražili su od naše škole i mog odeljenja da pošalju pionira i pionirku da budu „cvećari“. Izabrani smo pogrešnim sticajem okolnosti, kako će vreme i ovaj blog naknadno pokazati, drugarica Zorica i ja. Mislim da je greška bila sa mnom, s obzirom da sam od tada postao svojeglav i sklon odbijanju ulaska u SKOJ, KPJ i ostale narodne organizacije. Od tog doba i postoji moja ljubav ka baštovanstvu, klasičnoj muzici, dobroj hrani i cveću. I onih Štulićevih 88 ruža u mom snu i u mojoj bašti. Ništa nije slučajno.
Sećam se da smo imali problema da se u brzini lepo obučemo, znate sve ono po soc kodeksu tog vremena: plave pantalone, bela košulja, crvena marama i partizanska kapa. I sećam se da su momci sa dva crna Audi 100 limuzine došli po nas i odveli nas u dvor.
Moja drugarica iz odeljenja Zorica Jovanović je predala cveće Pertiniju a ja Titu. Zapamtio sam ga kao niskog, punačkog i opuštenog gospodina, lepo preplanulog, blagog stiska ruke. Sećam se da dok smo sedeli u holu Dvora, i čekali da se završi svečani ručak Tita sa gostom, da je za vreme ručka svirala ozbiljna muzika. To mi se tada jako dopalo, taj prefinjeni stil. Bili smo stidljivi i odbili smo da se pridružimo ručku, iako su nam iz obezbedjenja govorili kako su neke preprelice i jarebice na repertoaru. Nije dete tada znalo ni šta su prepelice, a kamoli jarebice. Sada se kajem, duboko se kajem što sam propustio ručak sa dva legendarna predsednika, neprocenjiv promašaj. Inače, primetio sam u svom karakteru jednu zanimljivu osobinu, vrlo potanko pamtim gde sam, šta i kako jeo. I sigurno bih zapamtio šta je sve tada bilo na repertoaru, što bi bila vredna gradja za knjigu Emigrantski kuvar našeg kolege Dejana Novačića.
Sve u svemu, ostao mi je utisak da sam bio pri nekom važnom i uticajnom mestu i ljudima, to je bilo nedvosmisleno, samo kada se setim onih ljudi u tamnim odelima i bezizražajnim licima. No i pored peha sa ručkom, sudbina mi je bila ponovo naklonjena. Drugi put sam imao šansu da vidim Tita kada je moja srednja Gradjevinska škola dobila poziv da učestvuje u sletu i Danu Mladosti. Prijavio sam se i vežbao neko vreme, vodjen ljubavlju a ne razumom, jer mi je tadašnja simpatija takodje vežbala za slet, pa sam hteo i ja. No, taj ljubavni zanos prema mladoj omladinki me je potpuno dekoncetrisao, nisam nikako mogao da se uskladim sa ostalima igračima na vežbama, stalno sam mašio pokrete i koreografiju, pa sam zbog stida odustao od učešća u sletu. Šteta. Sećam se da su naši drugari i drugarice bili strašno ponosni i da su svi bili važni zbog kostima i patika koje su dobili.
Proleće je. Vreme je da se obnovimo i regenerišemo. Ovog puta bez Tita i mladosti, ali sa cvećem.
. . .
MARSAL JOSIP BROZ TITO: Welcome to Korea
httpv://www.youtube.com/watch?v=Ru642KUH-Ds&feature=related
. . .
Tito-istorija o Titu
httpv://www.youtube.com/watch?v=T5Zz9C80HLc&feature=related
. . .
Josip Broz TITO biography 1/5
httpv://www.youtube.com/watch?v=nCJJYIpb-4w&feature=related
Da, to isto piše i ovdje
6. Tito je konačno umro, a smrt je proglašena početkom svibnja 1980. Nevazan je točan datum njegove smrti, ali je vazno da je takav zločinac umro i u hladnjači čekao dan proglašenja mrtvim. Svi znademo, da su ga došli ispratiti, njemu slični političari Istoka, Zapada i iz Nesvrstanog svijeta. Navodi se i brojka oko 200 drzavnika. Svi su oni došli uzalud jer nitko nije vidio Titovu lješinu ni u Ljubljani, ni u Zagrebu niti u Beogradu. Slovenski emigranti u Zapadnoj Europi su širili glasine, da Tito nije niti odpremljen u zatvorenom ljesu u Beograd, nego je zadrzan u ljubljanskoj hladnjači. U ljesu je bio balvan, pa su hrvatski Srbi kao uspomenu na potitovljeni balvan sahranjen u beogradskoj „Kući cveća“ nazvali svoj rušilački ustanak protiv Hrvatske: „Balvan revolucija“.
7. Neki od Titu privrzenih novinara kratko su objavljivali, da se Titova lješina nije pokazivala za javnost jer je on kroz bolest bio jako izobličen. To je obična patka jer današnja kozmetika moze od majmuna (oprosti majmune na vrijeđanju sa zločincem Titom!) moze napraviti „najljepšu ljubičicu bijelu i plavu“. Kako nitko nije imao priliku vidjeti mrtvog Tita u lijesu, njavjerojatnija je istina slovenskih emigranata, da je Titova lješina ostala u Ljubljani, a u njegovu grobu bez zvijezde petokrake lezi balvan. Tako je mrtav Tito prevario Srbe, koji se klanjaju balvanu u njegovu dedinjskome grobu, kao biblijski Židovi Zlatnome teletu.
Zašto se ne riješi ova zagonetka vezana uz zločinca Josipa Broza Tita. Otvaranjem groba se moze zaista vidjeti da li isti sadrzi Titovu lješinu ili slovenski balvan.
Mr.sci. Dragan Hazler, predsjednik Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti u Dijaspori
http://www.erepublik.com/en/article/dvi-istine-o-josipu-brozu-titu-1941944/1/20
Zlatko, gdje se nalazi ta ikona Ivana Kristitelja, oprostite Jovana?
To sa mirisima, istina je. Kada je od Boga na ugodan je miris (to piše i u Pismu) a kada je od zloga onda imam miris sumpora. Potvrđeno, tamjan i sumpor. Kada sam se moila Majci Božjoj mirisalo je na ljiljanje, to je bilo samo jednom.
Evo Zlatko, ja kada sam spaljivala okultno na Savi po preporuci svećenika, nije htjelo gorjeti, morali smo paliti benzinom običnu posteljinu, i blagoslovljena voda i molitva, bio je takav crni dim i smrdilo je…
ja to vjerujem što ste napisali. Pri tome se osobno ne račnam u jeretike, Bogu hvala mogu se i šaliti :)
Mirotočiva ikona Svetog Jovana koju sam pomenuo u komentaru nije jedina mirotočiva ikona u tom manastiru. U njemu se nalaze i jedna mirotočiva ikona Presvete Bogorodice i kivot sa pokrovom Svete Petke koji je počeo da mirotoči. To je manastir Svete Trojice pored Ljubovije, pisao sam o njemu u tekstu o pogruženju.
Inače, otac Serafim, duhovnik i nastojatelj manastira obavezno svekoga na ispovesti pita da li je ispovedio greh komunizma i titoizma, jer mnogi koji postanu vernici zaborave da su bili bogoborci komunist i idolopoklonici zvezdi i Titi, pa i ne ispovede taj greh :-)
Tako sam juče bio u jednom restoranu koji ima nekoliko velikih ikona a iznad kamina veliku sliku Tita. To je neispovedan greh.
S poštovanjem Diani i Aleksandru!
Zemlja nije mjesto pravde. Pravda nije prirodna pojava. Možda takvo mjesto postoji negdje u univerzumu, ali na zemlji, koja je naše jedino poznato stanište – ne postoji. Čovječanstvo vjekovima pokušava na Zemlji uspostaviti nešto za što nema predložak u prirodi. Ali u prirodi postoji nekakva ravnoteža i postoje ljudski sistemi koji je pokušavaju uspostaviti. Ne znam hoće li to ikada uspjeti, ali sam sigurna da ja to neću doživjeti. U prirodi se lavlji car mora i te kako namučiti da si pribavi obrok. To je ravnoteža. On ne zahtijeva da mu pripadne besplatni obrok prema poziciji koju zauzima. On ne zahtijeva da za njega love ostali članovi zajednice. On ne gomila zalihe. Ako ne lovi, on neće imati što jesti. Ljudski „car“ (tajkun) ne lovi, on tjera druge da mu „love“. On zgrće da ima i za sutra i za sljedeći mjesec, godinu, zgrče da imaju njegova djeca i unuci.
Socijalizam je bio sistem u kojem je svatko trebao „loviti“ da bi se prehranio. Je li bilo takvih koji su pokušali prigrabiti ulov bez lova? Bilo je, ali je uređenje bilo takvo, da se nije moglo dogoditi da netko „lovi“ (čitaj: radi) pola godine, a da od toga nema ni za dnevni obrok, jer mu gazda ne isplaćuje plaću. Svi znamo da to u socijalizmu nije bilo moguće. Direktor čiji radnici ne bi dobivali plaću pola godine, bio bi već davno smijenjen. U „našoj demokraciji“ on dobiva plaću kao da je postignuo pozitivne rezultate svjetskih razmjera. I to sve po zakonu, jer je u zakone „ugrađena“ nepravda kao način života.
U socijalizmu si mogao upropastiti tvornicu, ali za to i odgovarati. U našoj „demokraciji“ je možeš prodati za jednu kunu, a radnike izbaciti na ulicu. Doslovno. Po zakonu.
Jesu li se „proganjali“ oni koji su podrivali temelje društva? Jesu. A koja to država ne proganja one koji joj podrivaju temelje? Možda „najmoćnija“ (kako si vole tepati) sila na Zemlji? SAD? Pa, oni su u „ime demokracije“ otvorili Guantanamo u koji zatvaraju političke neistomišljenike. Bez presude, bez prava na žalbu, bez prava na život. Po čemu se to razlikuje od nekih drugih sličih mjesta u povijesti? Odobravam li to? Ni ovo sada ni ono u prošlost! Samo kažem da se svaka država brani i progoni neistomišljenike. I kakve to veze ima s procječnim američkim radnikom koji isto pokušava preživjeti i ne završiti ko beskućnik? Nikakve.
Tito je bio čovjek pa zato nije mogao biti savršen. Ali imao je viziju boljeg svijeta. Imao ju je i Marx i još mnogi drugi. Ali oni su propustili primjetiti da oni traže pravdu u svijetu u kojem ona nije prirodna pojava pa čovječanstvo nema prirodni predložak po kojem bi je oblikovalo. Trudimo se, neki više, neki manje, neki se ni ne trude, a kakvi su nam rezultati, vidi svatko tko nije slijep kod zdravih očiju. Dopustili smo da nam probisvijeti, svjetski i domaći razore „Otok“. Tko zna – znat će što je „Otok“ i što je značio. Znalo se da on ne može opstati, jer kolikogod on napredovao, pritisci i iznutra i izvana su preveliki da bi se održao. U ime čega smo to dopustili? U ime „domoljublja“. Zašto sam domljublje stavila u navodnike? Zato, jer je to jedna od najprostituiranijh riječi u zadnje vrijeme. Na nju se pozivaju već spomeuti probisvijeti, koji u sebi ne pronalaze nikakve zaslužene i samostvarene vrijednosti, pa se pozivaju na nešto zbog čega se nisu trebali potruditi ni koliko je crno pod noktom. Trebali su se samo roditi na određenom mjestu i to im bi trebalo osigurati najvišu moguću startnu poziciju i moralnu vrijednost. Mogu biti lijeni, glupi, nepošteni, neobrazovani, ali ako stalno ističu dovoljno glasno svoju „visoku“ startnu opoziciju – sve im je dopušteno.
O Crkvi ne bih trošila previše riječi. Ja je zovem d.d.b.o. (dioničko društvo bez odgovornosti). Ne bih dopustila da me zavede avet generalizacije pa tvrdila da su svi pripadnici Crkve loši, pokvareni, licemjerni, nečasni itd. Ima ih koliko ih ima i u ostalim segmentima društva: plemenitih i pokvarenih, iskrenih i licemjernih, velikodušnih i sebičnih. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da se to promijeni!
Svakom zločinu protiv Crkve mogli bi se suprotstaviti zločini u ime Crkve. Ali čemu? Ne bi li bilo bolje kad bismo rekli: „Idi i ne griješi više!“
Što se tiče vjere, svatko odlučuje za sebe. Za mene u toj temi ima daleko više pitanja nego odgovora. U osnovi me cijela priča silno podsjeća na Kargo kult, ali to je samo moje mišljenje i nikome ga ne namećem.
Jesam li Hrvatica? Rođena sam u Hrvatskoj, ali po nacionalnosti sam Zemljanka. To znači da se do zemlje klanjam svakom poštenom i moralnom čovjeku bez obira odakle dolazi i iz dna duše žalim sve one koji vjeruju da im nacionalni predznak osigurava višu vrijednost. Imam li u tom stavu puno istomišljenika? Realno je pretpostaviti da imam podjednako istomišljenika i neistomišljenika. Vjerujem da svaki zločin ima ime i prezime, a ne nacionalni predznak. I svako dobro djelo isto tako.
I za kraj pitanje koje sam si nedavno počela postavljati: bi li Jugoslavija izdržala ovu svjetsku krizu koju trenutačo prolazimo. Mislim da bi ju pogodila kao što je pogodila cijeli svijet. Da nismo bacili u blato jednu od navrijednijh mantri koje su postojale na ovim područjima, a to je „bratstvo i jedinstvo“, mogli smo izdržati. No, po njoj se pljuje i gazi kao da njezina suprotnost „neprijateljstvo i razdor“ više vrijedi. Za neke vrijedi i kad ih ne bih smatrala opasnima za ljudski rod, ne bih ih smatrala vrijednima spomena. Pripadnike i ostatke nekad velike države vidim kao Indijance koji su se prodali za šaku staklenih kuglica. Jer li to, u krajnjoj liniji dobro ili loše? Ne znam. U povijesti su nestali narodi i civilizacije, ali s njima nije nestao i svijet. Svijet će još neko vrijeme postojati bez obzira bilo u njemu Hrvata i Rvatina, Srba i njhove suprotnosti (ne znam kako ih vi zovete; možda Srbende). Ako mu ne nedostaju Asteki, Tolteki, Zapoteki i Maje, mogu i bez nas.
Huxley je u jednom romanu napisao „Valjajući se po blatu, nećemo se očistiti“. E, pa, nek se valja tko ne može protiv svoje prirode.
Meni nitko nije rekao od svećenika da to ispovijedim, čula sam od jednog prijatelja da je to ispovijedio jer mi je pričao da je poslije ispovijedi osjetio veliko olakšanje i jako je plakao poslije.Ispovijedio je zakletvu Titu kao pionir,isto sam i ja čuvši od njega, i također sam osjetila olakšanje u duši, nisam ni bila svjesna koliki je to okov bio za dušu pa čak i ako ti je nametnuto pa si morao, to je grijeh idolopoklonstva i grijeh protiv prve Božje zapovijedi „ja sam Gospodin Bog Tvoj, nemaj drugih bogova uz mene“, a ako se samo sjetimo Zakletve (čudno ja je se uopće ne mogu sjetiti, samo nešto „dajem svoju pionirsku riječ….) i svih tih pjesama zaklinjanja Titu pa to je zaista protiv Boga. Pazite ovo „druže Tito mi ti se KUNEMO da sa tvoga puta ne skrenemo“ samo slijepac ne vidi koja je to diktatura bila.
Svakako to treba ispovijediti.
p.s. ja ne bih više išla u taj restoran :)
Huxley je štovao stonu i pisao je sotonske pjesme, obožavanja sotone.
Biti katolik znači živjeti vjeru i u tome je velika razlika. Katolik ne pljuje po Crkvi, katolik se moli Bogu.
Tito je bio čovjek sa vizijom boljeg svijeta u kojemu je ubijao ljude, po naređenjima. Svaka čast.To je ispravno, tako misli „katolik“, ili vjernik.
Bit zemljanin znači voljeti svoj korijen, ako voliš zemlju u kojoj živiš time proslavljaš život i Boga koji ti je dao da živiš, jer si tu gdje jesi, ne možeš omalovažiti Božje stvaranje za određeni komad zemlje na kojemju jesi. To je razlika, voljeti nije NACIONALIZAM, nego je voljeti jedna DUHOVNA dimenzija.
Ako volim svoju zemlju to ne znači da mrzim na drugoga i na njegovu zemlju, poštivam. Isus ti daj e nalog da ljubiš. Isus je volio svoj narod i izabrao ga? možemo li i Isusa suditi da je trebao biti tek zemljanin? Ljubiti je Božja slika.
Biti katolik ili pravoslavac znači ljubiti Boga a tko ljubi Boga voli i svoju zemlju. Jer ti je Bog dao da dišeš, živiš i mičeš se po njoj.
Ja nisam nacionalista, ali sam domoljub isto kao što je i Srbin domoljub ili rodoljub, to te ne čini manjim čovjekom, naprotiv, jer Isus je rekao LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA KAO SEBE SAMA, (sebe sama, ponovi si to sto puta) samo čovjek koji voli svoje poštiva i tuđe.Čovjek koji ne voli svoje, taj ne voli ni sebe.
Poštivam da netko ima stav i mišljenje ali neka ne piše „nije istina“ i „ja sam katolkinja“, to me je smetalo. Zato sam reagirala. Budi što hoćeš ali ne možeš se klanjati dvojici Gospodara, rekao je i Isus.A i možeš, tvoj život, ali nemoj u ime drugih katolika prodavati laži govoriti i ime katolika neistinu.
Moje je da te opomenem ako se smatraš katolkinjom, to sam i učinila, sa velikim čuđenjem.
I nisam zemljanka. Ja sam prvo vjernica određene vjeroispovijesti, katoličke,Hrvatica, kao što je Isus iz hebrejskog naroda, hodočasnik na ovoj zemlji SA IDENTITEOM vjernika i krvi, porijekla, kako god hoćeš.Što znači hodočasnik?(Hodati časno u Ime Isusovo) jer jednog dana kada dođeš pred lice Gospodnje reći će ti: dao sam ti zemlju a ti je ne voliš, ne voliš moje djelo stvaranja, ili obezvrijedila si nečiji život koji je pao za mene, za moje Ime. Svaki vjernik dužan se moliti za svoju zemlju, za političare, protiv grijeha se boriti, poštivati svoje susjede i moliti za ostalu braću kršćane, nigdje ljubav ne poziva na osudu, na prezir. Zar se bih se ja trebala osjećati loše ako neki Srbin kaže da voli svoju Srbiju. Pa mogu je i ja voljeti, sve je to Božje djelo stvaranja. Svaka ptica, svaka livada…ali ako ju on voli jače od mene, pa ima pravo na to.
Tek u slobodi ljubav je neopisivo ljepša. Slobodan si ljubiti i nema ugnjetavanja te ljubavi. To je razlika. Ljubiti slobodan bez straha, bez opreza.
p.s. Ne znam na koga se odnosilo ovo Srbende, to nije moje duhovno stanje gospođo Štos. Ako je netko i Hrvatina to pak ne znači da je zločinac i da je onaj sa slovom koje mu hoćete zalijepiti.
Domoljub može biti i i siromah, i prosjak, onaj koji ponizni živi u Kristu i zahvaljuje mu za sve, za život, za siromaštvo, za tlo po kojem hoda jer je ŽIV a živ je jjer ga je Bog htio i jer je život dragocjen.
Poznajem ljude koji pljuju po zemljli u kojoj žive i vele da mogu biti bilo gdje a još uvijek nisu otišli bilo gdje.Nitk.“o se nije zapitao zašto nam se sve to događa, dali je kriza posljedica stanja grijeha čovjeka, dali smo zaslužili bolje? Koliko se molimo da nam je bolje? da smo živjeli molitvu i Boga, rata nikada ne bi bilo, nije li to istina? Obje strane. „gdje je ljubav, prijateljstvo ondje je i Bog“, a u Jugi je bilo i ljubavi i prijateljstva ali nije bilo Boga jer su ga ubijali. Ušutkavali. Lažna je to bila ljubav.
Težak je grijeh klevetati vjeru pogotovo ako si vjernik.
@Magda Štos
O nacionalizmu: Za mene je nacionalizam vezan prvo za teritoriju, za jezik i kulturu. Ljudi dolaze na poslednje mesto, jer kako nacionalno opredeliti pokoljenja kad je bar na ovom podneblju bilo toliko migracija i mešovitih brakova. Nacionalizam je politički zloupotrebljena kategorija iz dobro poznatih razloga. Evo i mi komuniciramo bez prevodioca, zemlje su nam naslonjene jedna na drugu na istoj geografskoj širini, volimo istu muziku, filmove, knjige. Očigledno je da smo na silu razdvojeni, a ne spojeni kako pokušavaju da prikažu dežurni istoričari.
O socijalizmu: socijalizam nije što i komunizam (utopija) i odlikovala ga je težnja za pravednijom socijalnom raspodelom. U socijalizmu su zarade bile mnogo, mnogo veće, samo što se deo isplaćivao, a ostalo je, kao karakteristika takvog sistema, usmeravalo u oblasti iz kojih su svi imali koristi – obrazovanje, kultura, zdravstvo, stanogradnja, socijalna davanja, briga o porodici, itd.itd. Od tog dela koji se isplaćivao radnicima moglo je pristojno da se živi, letuje, putuje, pa i uštedi.
U tom istom sistemu, moji roditelji nisu pripadali ni partiji ni crkvi. Otac je sam radio i izdržavao nas četvoro, što znači da nije imao problema da dobro zaradjuje iako nije bilo član partije. Ja sam osetio potrebu da budem u partiji, ali moje prvo zaposlenje bilo je preko biroa za zapošljavanje a u nastavku profesionalne karijere zauzimao sam najviša mesta kao ekspert u poslu, bez partijskog uticaja. Toliko o mistifikaciji sistema.
Daleko od toga da sistem nije imao mana. Medjutim, generalizovati i proglašavati Tita za sva zla koja su postojala, ili čak i nisu, je najveća glupost. Kao i sve vlasti, počev od careva i kraljeva pa do današnjih vlastodržaca, i taj sistem se branio od protivnika sistema na sve, za njih opravdane, načine. U tome nema razlike. Ponoviću još jednom – 70-tih godina, kad su se postavljali temelji za raspad Jugoslavije, Tito je imao više od 80 godina. Da li je u tim godinama bio sposoban da sagleda situaciju sam, ili je informacije dobijao od najbližih i „najdobronamernijih“ saradnika? Od Jovanke je odvojen baš zbog toga da ne dobija prave informacije. A malih maršala bilo je u svakoj republici, gradu i opštini koji su vodili svoje politike i vršili represiju. Toliko o tome.
Vlast u Srbiji: Nema razlike u većini oblasti izmedju Hrvatske i Srbije – dokaz probajte paralelno da gledate vesti u 19:30. Ne samo da su isti problemi, već se i informacije prikazuju skoro u isto vreme i isto traju. U Srbiji je glavna strogo cenzurisana informacija u medijima. Za više od dve godine osim priznavanja de facto Kosova, ništa drugo nije uradjeno, sve „impresivne mere“ koje su doživele ovacije na otvorenoj sceni Evrope i sveta plod su marketinga. Nema apsolutno nikakvih pomaka u pravcu poboljšanja života u Srbiji, a period koji premijer još traži (dve godine) čini se da je potreban da bi se do kraja sprovela pljačka i Srbija dotukla.
Ako niste čitali, potražite na internetu Budjenje duše – distorzija. Mislim da će Vam se dopasti pristup koji je opisan u knjizi o životu uopšte, postojanju, religiji, i mnogo čemu drugom.
Bravo Magda
Hvala za nesebičnost i vreme koje si potrošila. Samo oni koji imaju hrabrost da priznaju da je Titova Juga, sa svim svojim slabostima, bila pojam i ideal države koji mi i naše potonje generacije više nećemo ni omirisati, a kamoli proživeti. Hvala ti što nekim mlažim generacijama, koje još i ne znaju šta znači biti ljudsko biće u državi, prikaza i pojasni daje to bilo moguće pre 50 godina, a danas želja za životom dostojnim čoveka, za većinu počinje da biva kao vera, tj. religija, nevidljiva i nedostupna.
Citiraću deo iz ovog članka Zlatka Šćepanovića a koji se odnosi na eks državu Jugoslaviju:
„neuskladjena sa globalnim političkim standardima i vladavinom ljudskih i političkih prava“
„A onda deo koji on ističe iz BBC Bi-Bi-Si engleska nacionalna medijska mreža je prošle godine povodom godišnjice smrti Josipa Broza Tita (preminuo 4 Maja 1980 godine) navela, na englesko ironičan način, u jednom svom komentaru da je Jugoslavija imala uticaj koji je nadmašivao njenu veličinu i da je sa „uspehom huškala supersile jedne protiv drugih“ i bila jedan od lidera Pokreta nesvrstanih.“
Autor teksta je, kao i većina nedovoljno načitanih, neproživljenih u humanome svetu, i neuravnoteženih današnjih kvazi komentatora i analitičara, dežurnog krivca našao na pogrešnom mestu i u pogrešnoj državi. Lagana psiho analiza i saznaćemo da je još jednostavnije tumačenje tog duboko pogrešnog i tendecioznog blaćenja sistema koji nije ni video, čuo a kamoli doživeo.
Kada znate da dugo godina živite u krivu, sa pogrešnim mišljenjem koje se uklapa u milje, a iznutra osećate da je to pogrešno, onda je izbor boriti se za svoje i biti antiprotivan okruženju, ili uklopiti se u moderno pljuvanje svega što nije kvazi prozapadno, kvazi moderno, kvazi globalno ili lokalno u trendu, tj. opasna situacija. Većina bira, kao i u životu, liniju manjeg otpora. Kao i Zlatko.
Zlatko bi želeo reći: Jeste, Jugoslavija je imala nečeg dobrog, ali zamislite, imala je i Goli otok, i loš odnos države prema crkvi, i jednopartijski sistem, i ovo i ono loše.
Pre 60 godina. A te moderne demokratije, civilizacije, imaju Gvantanamo danas, plaćene privatne kompanije, i tajne i javne službe, koje svrgavaju legalno izabrane vlasti u zemljama, ubijaju decu po Ukrajini, Iraku, Siriji. Bombarduju civile kao meru humanosti. E Zlatko, Zlatko, treba razlikovati zlo od dobrog.
I tako, eks Juga i njene slabosti su super argumentacija, tj. nešto što opravdava da je treba pljuvati, a glorifikovati ovo danas, moderno kapitalističko robovlasništvo, Gvantanamo i na primer, što ići daleko, morbidno poseljačeno i ogavno nadmeno, tumačenje bomardovanja Jugoslavije kao vid humantirane akcije, tj. pomoći, kojom je kao Zapad i napredna civilizacija, pokazala kako treba da se nametne blagostanje onima koji to neće – milom ili silom.
Dakle, gospon autor Zlatko, vaša rečenica nije pogrešna. Ona je zlonamerna, jer bi nedovoljno obrazovan i neinformisan čitalac vašeg članka, a da nema ovih komentara, realnih osoba kao što je Magda, stekao utisak da smo se sada, u ovom raju zvanom kapitalizam, spasili što smo pobegli od tog socijalizma, od tog sistema u kome je čovek bio u sredini, a kapitalizam ni u tragovima.
Zarad onih koji su izgubili nadu, onih koji misle da ne može drugačije, da mora ovako, da tako treba, treba glorifikovati, jačati i ponositi se onima koji su svoje živote ulagali i žrtvovali, da bi neke generacije živele u svetu koji je okrenut njima, većini, a ne pojedincima i modernim robovlasnicima.
Dakle, našim precima je bilo mnogo teže da naprave Jugoslaviju, koliko god da je omražena danas od onih frustriranih, sebičnih kukavica, a koji su se uklopili u trendovski milje.
Nama i našoj deci je na raspolaganju puno više sredstava, tehnika, taktika, strategija da pokušavaju da svet i svoje okruženje, pa i državu, učine boljim. Pljuvanjem onih koji su bili uspešniji i stvorili bolja mesta za život to se ne postiže, gospon Zlatko. Ono što svima nama danas nedostaje je hrabrost, nesebičnost da se pokuša da, za potonje generacije, napravi humanije društvo nego što je ovo danas. Da se ponosimo tom Jugoslavijom, koja je ako ne znate, bila trn u oku Zapadu i Istoku, simbol mnogim narodima i državama sveta, a plivala je i živela dok nisu uspeli nas iznutra da zavade i zatruju svojim idealima zlog. Spolja nam, kao Jugoslaviji, nisu mogli ništa.
Ne treba se stideti onim što nam ceo sve priznaje. I ja se ne stidim. Ne znam, Zlatko, zasto se vi stidite, pogledajte film Bornov identitet, i posebnu pažnju obratite na na pasoše koje glavni glumac koristi prilikom kretana po svetu.
Trebalo bi da ste ponosni danas, što je nekada, jugoslovenski pasoš bio jedna od najtraženijih roba na crnom tržištu, jer je bio ulaznica skoro u svaku zemlju sveta. Ako možete to da shvatite iz vašeg ugla, građanin svake normalne države bi se danas ponosio tom činjenicom. Osim onih koji se ponose zombi rajom i podaništvom prema usrećiteljima civlizacije, zvanim EU i Amerika.
Eh Dragoslave, baš ste romantičan jugo nostalgičar :-)
Epski komentar o mitomanskoj državi koja se održavala na pogrešnoj ideologiji, pozajmljenim parama i represivnim metodama.
Neki teoretičri ozbiljno misle da je ex Jugoslavija bila socijalni eksperiment za proveru da li ujedinjeni svet može da se održava tim trima polugama – ideologijom, novcem (komforom) i državnom kontrolom.
Pre Velikog brata, postojao je veliki Tito, sin svih naših naroda i narodnosti :-)