Tatjana Soldat
Po čemu je specifično kinesko školovanje i kakve rezultate postiže kineska škola
Kineska škola i Kinesko školovanje kao metoda budućnosti u obrazovanju
Kineske impresije: Deca i roditelji – ko je gazda u kući
Događaji u Velikoj Britaniji još jednom su podsetili svet koliko homo sapiens zna da bude okrutan. Ono po čemu će nemiri u Londonu ostati upamćeni, osim po svojoj okrutnosti i želji za uništavanjem, jeste da je u njima učestovao veliki broj sasvim male dece. Osmogodišnjaci i njihovi godinu dve stariji drugari, umesto da su vreme provodili jureći za loptom, napadali su prolaznike, razbijali i pljačkali.
Mnogi su se, čitajući izveštaje iz Velike Britanije, zapitali čija su to deca i kakvi su roditelji koji dozvoljavaju da njihovi nedorasli potomci samostalno odlučuju o tome u koje doba noći će se vratiti kući. Time je još jednom pokrenuta rasprava o načinu vaspitavanja dece, a onda je opet u prvi plan izbila knjiga američke profesorke kineskog porekla Cai Meier ’’Borbeni poklič majke tigrice’’ ( Amy Chua ’’Battle Hymn of a Tiger Mother’’).
Objavljivanje ove knjige u zapadnom svetu, posebno u Americi, bilo je praćeno velikim brojem negativnih komentara, a tekst koji je napisala profesorka Cai Meier (Amy Chua), objavljen 08. januara ove godine u ’’Volstrit žurnalu’’ (Wall Street Journal) pod naslovom ’’ Kineskinje su neprikosnovene majke’’ samo je dolio ulje na vatru. Rasprave o njenoj teoriji strogog vaspitavanja dece traju poslednjih nekoliko meseci među sociolozima, kulturolozima i pedagozima, a kako vreme prolazi sve više je onih koji njeno mišljenje podržavaju. Teorija i praksa koju primenjuje profesorka Cai u odgoju svoje dece jeste tradicionalni princip vaspitavanja, princip koji se u srpskom jeziku naziva ’’zna se ko kosi, a ko vodu nosi’’. Roditelj je taj koji odlučuje o aktivnostima i slobodnom vremenu deteta, koji primenjuje metode kažnjavanja i nagrađivanja i koji je u svakom pogledu odgovoran za dete.
Pošto i sama zastupam takvo mišljenje, od kada sam postala majka mnogi mi zameraju preteranu doslednost, a od kako sam došla u Kinu sve više mojih rođaka i prijatelja upućuje mi prekorne poglede zbog mojih čvrstih stavova. ’’Zašto je toliko mučiš? Pa ne mora da uradi baš sve što učiteljica traži!’’ samo je jedna od primedbi upućenih na moj račun, a sve se optužbe temelje na tvrdnji da je kineski jezik pretežak za dete čijim venama ne teče kineska krv.
Ove i slične rečenice često slušam od mojih najrođenijih, koji su izgleda zaboravili na tradicionalni princip vaspitanja koji se primenjuje u našem narodu: dete mora da zna čija se reč u kući poštuje.
Na moju sreću, živim u Kini, u kojoj još uvek važe izreke “Samo strog učitelj stvara odlične učenike”. To ne znači da Kinezi svoju decu tuku za sve i svašta i da to čine neumereno, nego samo pokazuje da tradicionalni principi vaspitanja još uvek važe u Kini. Upravo tu sam pronašla zajedničku tačku kineske i srpske kulture i tradicije, smatrajući da Cai Meier objavljivanjem svoje knjige nije ’’otkrila Ameriku’’, nego samo iznela ono što se u mnogim kulturama već vekovima primenjivalo. Ona zagovara zadržavanje tradicionalnih vrednosti u vaspitavanju dece i smatra ih veoma pozitivnim.
Cai smatra da je upravo tu tajna uspeha kineske dece u poređenju sa njihovim vršnjacima iz zapadnih zemalja, a istovremeno i uspeha Kine u današnjem svetu.
Zapad u konkurenciji s Kinom gubi već u vrtiću, smatra Cai Meier, a ja se u potpunosti slažem sa njenim stavom. Kao dokaz za tu tvrdnju navodim primer mog deteta, koje je najpre pohađalo vrtić u našoj zemlji, a kad smo se preselile u Kinu moja devojčica je odmah po dolasku krenula sa kineskom decom u veliku grupu u vrtiću. U to vreme moja kći nije umela da kaže ni pet reči na kineskom jeziku, pa se u obdaništu vrlo teško uklapala sa decom, a još teže joj je padalo što je po svemu drugačija. Iz aviona sam videla njenu zlatnu kosicu među gomilom dečurlije sa crnom kosom. Najveću muku stvarali su nam domaći zadaci iz kineskog, engleskog i matematike, koje su sva deca morala da rade svakoga dana.
Moje dete, koje je do tada volelo da uči, odjednom je postalo prava jogunica, sa kojom sam se satima preganjala samo da napiše tri reda jednog kineskog znaka! Potrajalo je to mučenje nekoliko meseci, da bi se ona najzad uklopila u kineski sistem rada, koji odlikuje sistematičnost, organizacija i upornost. Trud se isplatio: prošle godine je na državnom takmičenju dobila nagradu za svoj literarni rad napisan na kineskom jeziku.
Cai Meier je pripadnica druge generacije kineskih doseljenika u SAD. Pažnju američke, a potom i svetske javnosti privukla je iznoseći tezu da će u životu uspeti samo deca čiji roditelji primenjuju kineske metode vaspitavanja. Cai Meier zastupa gledište da ne treba tolerisati dečje ispade, nego da im treba pokazati ko koga treba da sluša. Ovakav stav izazvao je žestoke rasprave u zapadnim zemljama, što nije pokolebalo ovu strogu i uspešnu majku. Ona u svojoj knjizi navodi primere iz vaspitavanja svoje dve ćerke, kojima je zabranjeno igranje igrica na kompjuteru ili spavanje kod drugara. Ucene i zastrašivanja takođe nisu strane ovoj majci-tigrici, ali u njenom slučaju ovakav pristup daje rezultate. Uostalom, budimo pošteni: ko od nas nije makar jednom detetu zapretio batinama ili oduzimanjem igračke ukoliko ne bude poslušno?!
Po objavljivanju knjige ’’Borbeni poklič majke tigrice’’ na kineskoj televiziji je emitovano nekoliko emisija, čiji su gosti zastupali teze za i protiv strogog vaspitavanja dece. Mnogi stručnjaci tvrde da ovakve obrazovne metode odgovaraju realnosti kineskog društva, mada ima i drugačijih mišljenja. Kina ima veliki broj stanovnika, konkurencija je žestoka, a odabir najboljih se obično obavlja testovima. Zbog toga učenici moraju naporno da uče, kako bi uspešno položili sve testove. Iako se oni koji smatraju da detetu treba pružiti veću slobodu kako bi se kod njega razvila kreativnost protive strogoj roditeljskoj kontroli, rezultati kineske dece koja nastave školovanje u inostranstvu pokazuju da ovaj metod daje pozitivne rezultate. U uporednoj PISA studiji o znanju učenika širom sveta, sprovedenoj prošle godine, kineska deca su postigla odlične rezultate, pre svega na polju matematike, prirodnih nauka te čitanja i razumevanja tekstova. Mnogi, koji strog metod vaspitavanja i učenje napamet smatraju kontraproduktivnim, bili su nemalo iznenađeni činjenicom da su najbolje rezultate na svetu postigli učenici jedne škole iz Šangaja.
Činjenica je da su kineska deca uskraćena za detinjstvo, za maštovitost i originalnost, za druženje sa vršnjacima i za igru. Poredeći način na koji srpska i kineska deca provode raspust, lako je primetiti da su naša deca potpuno rasterećena. Raspust u Kini počinje od 12. ili 13. jula i traje do 31. avgusta, ali ni na raspustu nema potpune slobode. Svaki učenik ima obavezu da završi gomilu domaćih zadataka, a u pojedinim školama učenici starijih razreda su u obavezi da odrade i jednu društveno korisnu aktivnost. Škole takođe organizuju i razne vrste kampovanja u trajanju po pet dana, kada se deca uče istrajnosti, disciplini i jačanju samokontrole. Tokom celog leta deca imaju tek nekoliko dana za stvarno opuštanje. Zbog toga nije mali broj roditelja koji su bolećivi prema svojoj deci i ne žele da ih opterećuju više nego što moraju, pa su deca iz Kine često nesamostalna i teško donose odluke.
U zemljama zapadne Evrope i u Americi preovladava uverenje da deca treba da se razvijaju samostalno, a od malena im se nagoveštava da će se, čim odrastu, odvojiti od roditelja. Kineski način vaspitanja je u pogledu odvajanja od roditelja mnogo sličniji našem: deca ostaju sa roditeljima sve dok to žele, a najsrećnijom se smatra porodica u kojoj četiri generacije žive pod jednim krovom.
Tradicionalni sistem vaspitavanja u Kini bazira se na učenju Konfučija, koji je smatrao da sve međuljudske odnose možemo svesti na pet glavnih društvenih odnosa: vladar-podanik, otac-sin, stariji brat-mlađi brat, muž-žena i prijatelj-prijatelj. U tim odnosima samo su prijatelji ravnopravni, a u prva četiri odnosa uvek je prvi onaj čiju reč treba slušati. Pravednost i dobronamernost u upravljanju, iskrenost i ispravnost u ponašanju i ravnopravan odnos među prijateljima je osnov za postojanje zdravog društva u kojem će svaki pojedinac biti zadovoljan, smatrao je Veliki učitelj.
Zbog toga je veoma važno da svaki pojedinac svoju ulogu koju ima u društvu obavlja najbolje što može. Ukoliko otac ne liči na oca, nego svoga sina tretira kao prijatelja, tada nastaju poremećaji u društvu koji ne vode ka dobru. Odgajanje i vaspitavanje dece nikada nije bio lak zadatak, svako vreme je sa sobom nosilo svoje poteškoće, ali su mnoge generacije roditelja pre nas uspele da odole iskušenjima.
I zato predlažem da porazmislite o tome kako su svoju decu odgajale naše bake i prabake, da li je u to vreme bilo ovoliko odrasle dece koja ne haju za svoje roditelje i za njihove savete ih je briga koliko i za lanjski sneg. Možda ne bi bilo loše da pročitate knjigu ’’Borbeni poklič majke tigrice’’ i razmislite o savetima koje je iznela Cai Meier. Kao što reče ova spisateljica, ne bi Kina bila ovo što jeste danas da njihov način vaspitavanja dece ne daje dobre rezultate.
Tekst je prenesen iz magazina Kišobran, broj 167, septembar 2011 godine. www.kisobran.com
. . .
Plemstvo, intelektualna i finansijska elita razvijenih zemalja svoju decu šalju u elitne koledže i liceje u Engleskoj, Švajcarskoj i Francuskoj.
Oni dugo vremena već znaju da je disciplina i pritisak na djake koristan i dobar metod vaspitavanja njihove dece, pa ne prepuštaju slučaju da im deca idu u „liberalne“ škole :-)
Gospodine Zlatko to sto pisete je relativno tacno – mnogi salju ali ne svi. Ali da se ne upustam u temu preduboko pogledajmo samo drugu stranu „novcica“ – koliko bi srecnih – zajednickih momenata i uspomena izgubili da ste poslali svoju decu „u englesku“ uz podpitanje – nakon koliko vremena bi postali stranci?
drugi ugao – ta takozvana ekonomska elita (da se ne lazemo, intelektualci nigde u svetu nisu bogatasi sem par kvazi intelektualaca koji su „TV intelektualci“ tipa dr.Fil)dakle ekonomska „elita“ na svojim radnim mestima provodi 12-16 sati dnevno i kad bi to oni imali vremena da budu roditelji, njima je porodica tek red max dva u biografiji a deca ukras za slikanje te ih i salju daleko od sebe „na skolovanje“ ali ima i bogatih koji drze decu kod kuce, obicno supruga vodi porodicu a suprug kompaniju a o mnogim stvarima se dogovaraju i ta deca izrastaju u zadovoljnije osobe.
da zakljucim da li zelimo da nam deca budu uspesni kao osobe ili uspesni u karijeri? moje iskustvo u NYC me naucilo da su po pravilu srecne i zadovoljne osobe i uspene u poslu kojim se bave ali da ima veliki broj uspesnih u poslu koji nisu srecni i zadovoljni.
p.s. hvala sto mnogima pomazete svojim savetima – lepo je videti takav ljudski gest, samo da nam se svima sto pre to vrati u naviku – da budemo ljudi
@ Milenko Grubor from NYC
Nisam mislio na „ekonomsku elitu“ kao što su CEO, izvršni direktori, bogati brokeri i špekulanti, visoki menadžeri sa prestižnih univerziteta, već na ekonomsku aristokratiju, koja postoji decenijama i ne mora da radi, a ni ne radi :-)
Profeesionalna ekonomska elita je srednji sloj radoholičara koji jure paru, slavu i karijeru, i slažem se da ih ima malo srećnih i da malo provode sa porodicom, jer imaju SMART – specifične merljive izazovne i realne ciljeve postavljene od vlasnika kapitala.
Mislio sam u komentaru pre svega na krupnu i staru buržoaziju, vlasnike mega korporacija, koja odavno ne radi, već mahom boravi po elitnim i golf klubovima i dogovara strateške stvari.
Oni imaju vremena za sve, pa i da se vidjaju sa decom ;-)
P.S. Hvala na pohvali.
Zlatko o toj grupi ne mogu nista reci iz licnog iskustva jer ih nikada nisam sreo u tom i takvom okruzenju ali samom analizom da se bave golfom – igrom koja ima smisla samo dok cuvamo ovce a skupim rekvizitima krijemo njenu svrhu, poreklo i „eltizam“ (nas klis je potpuno ravnopravna igra tom golfu po svim merilima osim po ekonomskom a bas bih voleo cuti misljenje „elite“ o klisu)
dok o boravku u skupim centrima (ekskluzivnim) za odmaranje i relaksaciu imam neko malo licno iskustvo, zanimljivo je max prvi dan ili prvih par dana (u zavisnosti o licnosti) nakon toga postaje kao norma i opet se vracamo na sustinu, ko sta i kako radi
a o planiranju budunosti pa…. dragi moj Zlatko (ovo stvarno mislim) kao sto i sam znas (uspesan i covek kako poslovno tako i emotivno-socijalno itd) pa zar ne bi bilo normalno ili bar mudro da svi planiramo buducnost a da drugima dajemo vaznosti sako koliko zasluze
„elita“ koju sam ja sretao i komunicirao sa njom lepo zvuci ako je ne testiras ali ako to uradis (a ja sam „kao“ poznat po svom jeziku) shvatis da je sve to naucena fraza bez nekog smisla dok onih par koje sam sreo a koji imaju svoju „filozoiju“ nisu bas ono sto zamisljamo kad kazemo elita. objasnjenje; oni sve baziraju na sili (prvo cemo ih zamoliti a onda im narediti) a silu zahteva samo zlo i glupost ali da ne pocnem opet dugacku pricu
poenta – svako voli svoje detinjstvo, roditelje itd ali kad pricam sa „elitom“ o tom oni mi govore o sreci, zadovoljstvu itd objasnjavaju opisuju ali kad o istim temama pricam sa takozvanim obicnim svetom koji je povezan sa prirodom njima oci zasjaje, smesak ukrasi tu pricu i sve to nesvesno – odrasli u gradu po pravilu nemaju tu prirodnost – tako da „lepo je imati i napredovati ali sve to ima smisla samo ako imamo i odrzimo korene“
pozdrav m.
Mozemo se sloziti oko mnogih stvari, prosto jer je svet kompleksan i nudi mnostvo prihvatljivih odgovora :-)
Moja sugestija je bila samo u tom pravcu da onaj ko ima i zna kupuje kvalitet, odnosno kvalitetnu skolu. Dosta sam vremena proveo baveci se tom temom sa prijateljima iz sveta, i saglasan sam sa njihovim stavom da niti su sve skole uporedive, niti se danas moze dobiti kvalitet bez kapitala ili jake discipline. A svet, i deca i roditelji sve manje hoce disciplinu, po cenu da kvalitet obrazovanja padne. Ja bih platio za disciplinu djaka i kvalitetan rad, ali ili ne mozes ili cak i nemas gde. Moze samo negde slucajno, na nivou entuzijazma kad govorimo o Srbiji a ta prosecnost se siri epidemijski svetom.
Sad, opsirna je tema :-)
Dragi moj sa ovom vasom zadnjom porukom moram da se slozim cak i kad to ne bih hteo ali (u zivotu uvek ima to ali) zadnjih skoro deceniju radimo aktivno na tome da uskoro u Srbiju a zatim i u ceo svet dovedemo novi sistem u kojem ce sve ili bar ogromna vecina propusta ovog sistema biti resena pa bih zamolio kad uhvatite vremena da razmislite kako bi se skolstvo moglo unaprediti – sistemski,kvalitetno znanje i obrazovanje za sve umesto kao sad elitisticki – samo za odabrane. Ovo podrazumeva promenu kompletnog sistema obrazovanja od nacina predavanja, preko organizovanja predavanja pa sve do priznanja znanja-diplome na svim nivoima. Namerno ne pisem kako i sta smo osmislili da ne bih uticao na vas i vase ideje u koje verujem da ce biti izvrsne i originalne.
Ovom molbom vam se obracam jer sam citajuci vase komentare shvatio da ste uman covek dobrih namera pa umesto da kukamo hajde da se organizujemo i menjamo, ne na bolje vec na najbolje moguce.
pozdrav od malog crva iz velike jabuke
@ Milenko Grubor from NYC
Jedan moj prijatelj iz USA mi je svojevremno „otkrio Ameriku“ što se tiče školovanja. Objasnio mi je vrlo banalnu stvar – kvalitetno školovanje košta :-)
Košta oprema, infrastruktura, dobri nastavnici, dobri udžbenici, nastavna sredstva, vreme, itd, – školstvo je veliki trošak. Po njegovoj tvrdnji, a iznosim je kao zanimljivost, američko školovanje je bilo odlično do trenutka tamo negde 70-ih godina kada su ih Rusi pretekli u svemirskom programu. Tada su SAD budžetske pare za školovanje prebacile na svemirsku i vojnu industriju, praveći od svog školstva elitistički model – ima sve za svakoga za pare koje imaju na raspolaganju. Imaš para, možeš da platiš sebi kvalitetno školovanje, nemaš para, gde se zadesiš u kakavom kraju, pa kako te sreća posluži na terenu, možda budeš u dobroj školi a možda i u školi sa nardko dilerima.
Na taj način je država smanjila trošak školstva i podigla NASA, Boeing i ostale vojne komplekse. S obzirom da se taj model pokazao ekonomičnim, jer je smanjio državni trošak, a sa druge strane izvršio socijalnu stratifikaciju i mentalno oblikovanje više i srednje klase, to je postala paradigma školovanja.
Šta god da osmislili ili pokušali, naćićete se na vratima tako postavljenog sistema, koji ne želi da se menja, za sada.
Druga teza mog prijatelja iz USA je da je zbog tog pada nivoa školstva Amerika svesno otvorila vrata za visokokvalifikovane stručnjeka iz sveta, svoje nije imala a druge je dobijala besplatno. Nije ulagala u njihovo školovanja a oni su kao gotovi stručnjaci punili američke firme, labaratorije i univerzitete. Tako su uštedeli za sebe i oštetili sve one zemlje u razvoju kojima je kadar otišao u Ameriku. Na primer, procena je da školovanje i obuka jednog lekara specijaliste košta oko pola miliona eura.
Treća teza je da u takvom komercijalno postavljenom školovanju – škola i znanje kao tržište, dominiraju predatori i forsiranje takmičara nauštrb talenata. Takodje tu se stvaraju i veliki edukativni igrači i sistemi, alijanse koje postavljaju standarde, kao i sva pravila korporativnog poslovanja – 4 p marketing mixa, strategije, konkurencija, inovacije, licence, sertifikati …
To dovodi do toga da su volonterske i socijalno odgovorne škole i programi pod dominacijom tržišne ekonomije i moraju se prilagoditi postojećem ili ih sistem sankcioniše kao društveno nepoželjne.
Zatim tu su i formirane svesti prosečnog roditelja, koji ne bira kvalitet nego konformizam. Tim pre što su i svi ostali aspekti života generalno predefinisani: radno mesto, tranzit, radno vreme, krediti, osiguranje, tok karijere …
Nisam vam dao ideje ali sam se igrao ambijentom :-)
Dragi Zlatko, moze da se gleda i tako ali mozda moze i malo drugacije na primer sta mislite o ovih par uglova
1 – kvaliteteno skolovnje kosta to je istina vidljiva svima ali nekvalitetno skolovanje kosta otprilike isto za vreme trajanja skolovanja a posle se cena nekvalitetnog skolovanja udvostrucuje svakih 15 do 20 godina npr; kroz povecane troskove zdravsta, ne-efikasniju ekonomiju, ne-efikasno organiziranje i sl. ali to se vlasnicima kapitala isplati vise jer ne skolovani i/ili lose skolovani su bolje musterije/bolji konzumenti kapitalizma – vise placaju „junk“ robu za koju im se kaze da je kvaliteta i/ili neophodnost a inace svaki „kapitalista“ zna da je profit tamo gde je puno ljudi a mali znanja (nadjes taj – takav sektor i „na konju si“-muzi ovce)
2 – informacija o Rusima i svemirskom programu je recimo polovicno tacna jer je dolaskom Sovjetske kosmonautike na svetsku scenu americka birokratija reagirala sa najvecom inekcijom novca u skolstvo jer su na pitanje kako su sovjeti uspeli pre nas dobili jednostavan odgovor „oni uce nauku u skoli a nasi uce o bogu“ (parafraza da bih skratio) ta financiska inekcija je bila najveca inekcija drzave u skolstvo te je zbog toga i vecina fakulteta u USA i napravljena tih godina kao sto su i postojece skole dobile tad novu savremenu opremu i dodatne prostorije(inace to se desilo dobru dekadu pre no sto je prijatelj iz amerike rekao- ali ako vise manje to je to) a americko skolstvo je i pre toga i posle toga islo silaznom putanjom koja je i logicna ako znamo da u skoli ucimo decu neproverenim informacijama i kvaziinformacije radi politickih poena od kojih je najpoznatija religija
3- elitisticki model je engleski model ne americki – ako pogledate bilo studiozno bilo da samo preletimo pogledom lako cete zapaziti da je uloga – vaznost religije obrnuto proporcionalna snazi amerike (ali ne samo amerike, to mozemo reci po pravilu i za sve ostale od bivse Juge,pa preko svih i svakoga u istoriji od Italije Spanije, SSSR-a, Kine, Brazila, Meksika….Rimskog carstva, Mongolije…)
4- prijatelj iz amerike je mozda malo previse opcinjen sadasnjicom i americkom moci jer niti sve pocinje niti sve zavrsava u americi (ako ista uopste) tako da ne vidim razloga zasto bi se USA uzimala kao parametar sveg i svacega ali ako i to je jedan od uglova koji treba razmotriti
5 – „mocnici“ nemaju naciju ni drzavu i za to postoji bezbroj primera svima vise manje poznatih (pa na to ne bih ni trosio ovo digitalno mastilo) a pojam nacije nije ni postojao pre nekih 3-3.5 veka tako da ga ne bih ni uzimao ozbiljno, kao sto ga ni mocnici ne uzimaju – nacija je za sarena laza za „ne obrazovanu gomilu na stadionu“ kojoj ce korumpirani novinari i nesposobni politicari – lideri davati vise prava i moci nego sto oni imaju i sto mogu podneti, tako da mislim da je iluzorno pricati o mocnicima u tom nacionalnom kontekstu (ove ne mislim na lokalne mocnike koji su obicne barabe koje koriste mutnu vodu da nesto usicare na racun postenog sveta)
6 – nekvalitetno skolovanje stvara ovisne gradjane koji trebaju drzavu – aparat da bi preziveli jer nemaju znanje i vestine potrebne za samostalni zivot. Dakle lose skolovanje je potrebno da bi se sve losiji lideri zadrzali na funkcijama tj da bi nekvalitetni ipak bili bolji od proseka i sve to radi preuzimanja moci nad planetom – strategija raka(karcinoma) a (ti „mudri“ mocnici i njihovi savetnici) ne razmisljaju sta se desava sa rakom kad pacijent umre – i taj ekonomski uspesan i nikad mocniji sistem(karcinom) umire al’ ako – oni se izgleda bas svojski trude da budu informisani i organizovani ali nikako da dobace do mudrosti
7 – ne kvalitetna skola daje ne kvalitetne roditelje jer ipak tradicija, porodica, itd je sve vise razbijeno i nepoznato novim generacijama kako u Srbiji tako i u Americi ali i u skoro svim delovima sveta i to je upravo i razlog zasto sam i krenuo ovim putem – reorganizacija umesto kuknjave i patnje
8 ili pre mozda 7A – sprema se reorganizacija celokupnog sistema ivljenja, organizovanja upravljanja, ekonomije, zakona (policisko-zatvorskog sistema), skolstva, zdravstva,vojno sigurnosnog sistema, industrisko poljoprivredne proizvodnje……ne revolucija (jer osim sto ona jede svoju decu ona po pravilu uvek iznese na vlast neki novi sljam) vec re-evolucija. upravljanje svojim licnim i kolektivnim promenama u smeru koji sami odredimo brzinom koju sami odredimo
9 ili bese 8 – igra je u redu, ona uvek veseli a sto se tice ideja o skolstu ili mozda o organizovanju zdravstva ili…. kad vreme za to dodje kad budete spremni – doci ce i ideje. Dovoljno godina sam nakupio, da shvatim, da nista ne ide na silu. polako da posejemo seme i gledamo kako raste pazeci samo da ga mangupi ne pocupaju u pocetku a onda – veoma ubrzo seme ce da pusti korenje koje ce biti isuvise jako da bi ga iko vise iscupao i tu prestaje moja uloga – tad ce vec biti obrazovana kriticna masa koja ce poneti ideju dalje da zivi svoj zivot
jedna od ideja tog novog pokreta je ne imanje vodja – da trenutnim organizatorima (jer i to treba neko da radi ali to nije ni bitnije ni nebitnije od bilo cega drugo u organizmu zajednickog zivota) ali ne „vodje“ bezgresni lideri, bogovi, svetci i slicne gluposti, dosta je bilo tog kulta mocnika bilo da se zvali oni kraljevi, predsednici, vlasnici ili kako vec
pozdrav od malog crva iz velike jabuke
Kakvo god da je to seme sto sejete , Oni ga nece cupati vec otkupiti prihod od zetve..
@ Milenko Grubor from NYC
Čini mi se da je Vojsije u pravu, šta god uradili to se mora uklopiti u postojeći sistem, ili …
Izvinjavam se što vam neću odgovarati po tezama, jednostavno bi mi trebalo više vremena od postojećeg koje je na raspolaganju. Samo bih se ukratko osvrnuo na neka moja iskustva i dati kratko mišljenje o edukaciji.
Pre svega, imali smo odlično iskustvo sa Montesori programom i mislim da je odličan edukativni sistem koji razvija mišljenje i kreativnost kod dece. Na svom detetu sam video sjajne rezultate. I rado bih ga preporučio, uz adekvatno versko obrazovanje, jer sam mišljenja da razvoj tehničkih i kognitivnih sposobnosti deteta nemaju suštinsku svrhu bez razvoja karaktera ličnosti – u protivnom dobijamo kiborge, mehanizovane ljude koji su orijentisani samo na ciljeve i relativizuju sve vrednosti. Primer društva nakon raspada SFRJ upravo govori o tome.
U tom smeru liberalni sistemi edukacije kao „Slobodna deca Samerhila“ mi nisu poželjna, kao ni na primer Waldorfska škola koja je bazirana na okultnim premisama, iako ima nekih dobrih rešenja, ali suštinski zaludjuje decu i od njih u budućnosti stvara sektaše.
Edukacija je jednostavan proces, zahteva posvećenost i trud i od nastavnika i od dece. Mi sada izmišljamo sisteme edukacije jer je populacija porasla do velikih razmera, i nema više dobrih učitelja, pa sada moramo da kroz sisteme rada to nadoknadjujemo.
Mislim da je stvar u učitelju, pedagogu koji će da motiviše, pokrene i nauči decu, a ne toliko u sistemu.