Mile Medić

.

Zaveštanje Stefana Nemanje – drugi deo Zavještanja

.

5. Zavještanje jezika

.

Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?

Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika.

Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio.

Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod.

Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza tijelo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gdje se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda.

Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živjeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmiješaju, oni su kao dvije vojske u bici na život i smrt. Dok se god u toj bici čuje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposlije se čuje samo jedan. Bitka je završena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.

Znaj, čedo moje, da ta bitka između jezika ne traje dan-dva, kao bitka među vojskama, niti godinu-dvije, kao rat među narodima, nego vijek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mjera vremena kao za čovjeka tren ili dva. Zato je čedo moje bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema naroda.

Čovjek nauči svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je živ. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tuđi jezik čovjek nauči isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odreče svoga jezika i prihvati tuđi. Čedo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan čovjek počinje da se odriče svoga jezika i prihvati tuđi, bilo što mu je to volja bilo da to mora.

I ja sam, čedo moje, u mojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oružje. Puštao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Više sam krajeva osvojio jezikom nego mačem.

Čuvajte se, čedo moje, inojezičnika. Dođu neprimjetno, ne znaš kad i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. I zato što ne znaju tvoj jezik ulaguju ti se i umiljavaju kako to rade psi. Nikad im ne znaš šta ti misle, niti možeš znati, jer obično šute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i eto ti ih, preko noći domile u neprekidnim redovima kao mravi kad nađu hranu. Jednoga dana tako osvaneš opkoljen gomilom inojezičnika sa svih strana.

Tada doznaješ kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i svoja kola i običaje. Postaju sve bučniji i zaglušniji. Sada više ne mole niti prose, nego traže i otimaju. A ti ostaješ na svome, ali u tuđoj zemlji. Nema ti druge nego da ih tjeraš ili da bježiš, što ti se čini mogućnijim.

Na zemlju koju tako osvoje inojezičnici ne treba slati vojsku. Njihova vojska tu dolazi da uzme ono što je jezik osvojio.

Jezik je čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.

Zapamti, čedo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je štetno za naraštaj. To može štetiti samo jednom naraštaju, a ne narodu. Narod je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad-tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, čedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja će kao tiha i moćna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otačastvo i jednu državu.

.

6. Zavještanje crkava

.

Kad čovjek zida kuću ne zida je za sebe, nego za svoju djecu i unučad. Tako nastaje porodica i domaćinstvo.

Kad vladar zida crkvu, ne zida je za sebe, ni za svoje sinove, ni unučad, nego za narod koji će je kroz vjekove pohoditi. Tako se stvara država.

Kuća je ono što ostaje poslije čovjeka.

Crkva je ono što ostaje poslije vladara.

Kuća ostaje djeci, crkva narodu.

A crkva je čedo moje, velika korablja, lađa koja plovi prema dubokim i dalekim nama neznanim vremenima i ljudima. U koji god vijek doplovi, dovešće i nas i pokazati nas našim još nerođenim potomcima.

Sretan sam i miran, čedo moje što je sada moja Studenica, zaplovila prema vjekovima.

U opštem potopu vremena samo su takve korablje, poput Nojeve lađe, kadre da nas spase najvećeg od svih ponora, od zaborava. A mi ćemo, čedo moje, koji sagradismo crkve, biti u njima vremeplovci na tim velikim korabljama.

Az Nemanja sin Zavide i az Stefan župan velji i az Simeon monah plačem i žalim za onim divnim ljudima čiji smo potomci a koji nisu mogli na svojim trošnim građevinama doploviti do naših dana. Njihove kolibe i bajte bile su trošnije od njih samih i nisu ih mogle donijeti do naših dana. Njihove divovske likove naziremo samo kroz nejasne obrise priče i pjesme.

A mi smo uzidani u svoje crkve tvrde građe, kadre da odole strašnim udarima vremena. Sve sam kamen i mramor, najtvrđe što postoji na svijetu. Uzidali smo sebe u svoje crkve, ispisali svoju vjeru i živopisali svoje likove u njima.

Naši daleki potomci prepoznaće nas u Studenici Znaće ko smo i kakvi smo. I, čedo moje, biće ponosni što nas imaju, pouzdano znam da hoće. Ponosiće se što su pleme nemanjićko.

Čedo moje, kad sam naumio da gradim Studenicu, imao si samo osam ljeta. Pitao sam protomajstora koliko mu je potrebno ljeta da sagradi crkvu.

– Sedam – odgovorio je kratko.

– Mnogo je, protomajstore!

– Ako ti je gradim najmanje sedam ljeta, trajaće ti najmanje sedam vjekova.

– A za koliko je, protomajstore, ljudi mogu razrušiti?

– Ljudi za sedam dana, vrijeme za sedam vjekova, veliki župane. Ali ni poslije sedam dana, ni poslije sedam vjekova Studenica ti neće nestati jer ću je graditi tako da bude veličanstvena i prelijepa. Nagledao sam se, veliki župane, mnogo ljepših i veličanstvenijih ruševina nego što su građevine koje su tek završene.

Eto, čedo moje, gradite za danas, gradite za sutra, ali gradite i za vjekove. Kad se gradi za narod, onda to što se gradi mora biti trajno i jako kao sam narod.

.

7. Zavještanje države

.

Država i narod nisu isto.

Narod je stariji od države. On je stariji od svega.

Narod je trajniji od države. Postoji prije države i ostaje poslije nje.

Jedan narod može biti u više država, i jedna država može imati više naroda.

A sada, čuj me, čedo moje, dobro me čuj. Jedan narod, jedna država, to je moj naum bio i ostaje, i ja vam ga predajem u zavjet svima, od sada pa dovijeka.

Srbi još nemaju svoju državu, nego su se rasuli po drugim, tuđim državama.

Slaveni su svojim mnoštvom pritisli zemlju od sjevernih do južnih mora. Mogli su biti najveće carstvo na zemlji i najveći narod pod nebom. Ali oni su bili i ostali još uvijek samo mnoštvo u tuđim državama.

Svako se naše pleme bije da stvori svoju državu. Veliki slavenski narod rasitnio se u male narode i još manje državice. A mala država na svijetu je isto što i mala riba u moru i služi da je velika proguta.

Šta su velike države nego velike ribe koje su se nagutale malih.

Srbija je, čedo moje, bila premala država u ustima velike Vizantije. Uvijek je virila iz utrobe velikih država. Čim nas je koja od tih grabljivica ispustila ili smo se sami iskoprcali, odmah nas je druga zgrabila.

A najveća nam je nevolja bila što bi svako na svom brijegu i svako u svojoj dolini od svoga vlastelinstva hotio praviti svoje carstvo.

A ja sam, čedo moje, uz sve to odlučio da stvorim državu svih Srba, i stvorio sam je. Nisam stvorio ni kraljevstvo, ni carstvo. To vama ostavljam. Ima nas Srba dovoljno i za kraljevstvo i za carstvo. Ja sam stvorio veliku županiju pred kojom su se zaustavljala i uzmicala velika i mala carstva i kraljevstva.

U mojoj državi ne može više svako selo sanjati da postane carevina. Sada, čedo moje, imamo svoju državicu, potvrđenu vlastitom silom i zlatopečatnim carskim i kraljevskim poveljama.

Čuvajte je, širite i jačajte. Imate gdje da je širite i imate s kim da je jačate. Svuda oko vas, u tuđim državama, žive naši istokrvni i istojezični suplemenici.

Nas Srba više je izvan države nego što nas je u našoj državi. To znači, čedo moje, da je ova moja država, samo početak, načalo. To je kao kad počne porođaj pa se pomoli samo djetinja glavica.

Čedo moje, pokrenu se iskonski naponi i trudovi u ženi, i pojavi se glavica, pa dio po dio tijela. Tako se rađa čovjek. ROŽDAETSJA ČELOVEK!

Pokrenu se iskonski nagoni mnogih naraštaja i plemena iste krvi i jezika i počnu se okupljati u jednoj državi. Tako se rađa narod. NAROD ROŽDAETSJA!

Bliži se kraj, čedo moje, života mojega, a ja mogu objaviti najradosniju vijest: rađa se veliko čedo moje Srbija!

ROŽDAETSJA SERBIJA!

.

8. Zavještanje vlasti

.
Kad sam se rodio, imao sam sve, a dobio ime Nemanja, onaj koji ništa nema…

U Srbiji je, čedo moje, bolje biti prosjak nego car.

Svuda je to tako. Umre car, dođe drugi, njega ubije treći, trećega svrgne četvrti, dok petoga ne svrgne šesti i tako ide redom dok je careva i carstva.

Najgore je kad nema ni carstva ni cara, ni kraljevstva ni kralja, ni vlasti ni vladara, nego samo pust i raspušten narod, kakav je naš, spreman da svakoga olako prihvati za cara i gospodara i da ga još lakše zbaci i odreče ga se kao gubavca.

Prosjaku se to ne dešava.

Ja sam, čedo moje, imao sreću i nesreću da vladam Srbijom. Najviše što sam mogao postići to je da budem veliki župan, megaloiupanos, a to je često bilo, u suštini, biti samo veliki sluga velikih careva.

Tuđi carevi i kraljevi ne dadoše nam da osnujemo svoje kraljevstvo i carstvo. Najveća milost careva počinjala je i završavala se time da meni, velikom županu, daju da vladam ovim narodom, s kojim oni sami ne mogu izići na kraj, jer nas nikada ne mogu ni pokoriti ni priznati nas za sebi ravne.

Treba im neko ko će umjesto njih da se bakće sa ovim pustim i vrletnim narodom, da im kupi vojsku za ratove, ubire poreze i da ih kao veliki neprobojni živi zid čuva od drugih naroda na granicama carstva.

Dok to činimo, dobri smo, možemo biti i veliki župani. Pomislimo li na sebe i svoju državu, eto ih sa velikom vojskom da nas kazne i pokažu nam ko je gospodar a ko sluga u našoj rođenoj zemlji.

A kada krenu u pohod na Srbiju, više računaju na naše vojskovođe nego na svoje. A kada krenu u pohod na Srbiju, više računaju na naše vojskovođe nego na svoje. Ispred svoje vojske šalju glasnike da objave kako će car srušiti velikog župana, a na njegovo mjesto postaviti onoga vojskovođu srpskog ili kneza koji mu najviše pomogne.

Srpski polkovi prelaze tada, jedan po jedan, na stranu carevu, a veliki župan bježi sa malo pristalica u najdublje šume i pećine, ili traži zaštitu kojeg drugog cara.

Srpskog vladara ne prizna niko, ni car ni kralj, ni papa ni patrijarh, ni tuđinac ni brat, pa ni posljednji opančar. U Dioklitiji je bio baš jedan ubogi opančar Blaž. Ni taj siromašni opančar nije me priznavao. Dojadilo opančaru šilo i oputa pa se odmetne u šume i na drumove i nakupi dosta družine, sve istih kao on. Naumio Blaž opančar da se okruni i zavlada ne samo šumom i drumom nego i cijelom državom.

Čedo moje, kad to naumi opančar, kako neće knez i vojvoda. Na kraju sve je ostajalo kako je i bilo, samo je šilo ostalo bez opančara, kneževine bez knezova, a vojske bez svojih vojvoda. Bog i svi sveci su mi pomagali.

Čedo moje, šta je drugo naša istorija nego neprekidno postavljanje i svrgavanje vladara, bezbroj pokušaja da se uspostavi vlast i država.

Kad sam se rodio, imao sam sve, a dobio ime Nemanja, onaj koji ništa nema. Drugo mi je ime Stefan, onaj koji nosi vijenac, Stefanos, ovjenčani, a na moju glavu nije pao ni vijenac ni kruna. Sada sam Simeon monah, a od sveg imanja ostalo mi ovo oronulo tijelo, a od vlasti gola duša. Sad ovo tijelo predajem zemlji po kojoj je hodilo, a dušu svoju griješnu prepuštam tebi, čedo moje, da je molitvama svojim očistiš od grijehova pred sudijom nebeskim.

. . .

Prvi deo Zavještanja – zaveštanje zemlje, krvi, grobova, neba

Treći deo Zavještanja – zavještanje knjige i pisma, pjesme i svirke, krsne slave, ikona i imena srpskog

Napomena Redakcije bloga: Ovaj divni tekst je delo književnika Mileta Medića. Nije u pitanju istorijska građa kako se obično misli i kako se tekst stalno prenosi po forumima i blogovima na internetu.

 

.