Velibor Mihić

 

Poslednja bosanska princeza i (Ne) miran san poslednje princeze … ili: Gde nam je savest?!

 

Ovde prenosim članak-reportažu o našoj nebrizi i javašluku! Drugi je autor, ja, samo, prenosim tuđu reportaži zajedno s fotografijama.

Nek izvine čitaoci koji bi mogli biti povređeni! Zaista: javašluk, i nebriga, i odsustvo svake dobre volje, a tako je malo novca trebalo da se popravi pokvareno!

Radi se o grobu poslednje bosanske princeze, potomkinji loze Kotromanića. Nek ova preneta ilustrovana reportaža bude opomena i, nadam se, poslednji čas da nešto urade jer, u protivnim, neće ostati ni kamena na kamenu, ni spomena o spomenu iz jednog dela naše istorije, a, to, najblaže rečeno, nema smisla, valjda smo civilizovani – ili se, samo, pravimo da jesmo?!

.

.

Bosanska Princeza Katarina Tomašević

.

Katarina Kotromanić je ime koje je imalo više žena iz bosanske vladarske porodice Kotromanići.

Može da se odnosi na:

Katarina Kotromanić Celjska (1336-1396), grofica Celjska, unuka Stefana I Kotromanića i Jelisavete Nemanjić, sestra Tvrtka I Kotromanića, supruga grofa Hermana I Celjskog, majka grofa Hermana II Celjskog

Katarina Kosača-Kotromanić (1425-1478), pretposlednja bosanska kraljica, supruga kralja Stefana Tomaša

Katarina Kotromanić, ćerka Stefana Tomaša i Katarine Kosače-Kotromanić

Katarina Kotromanić, ćerka Stefana I Kotromanića, tetka Katarina Kotromanić Celjske

 

Blažena Katarina Vukčić Kosača-Kotromanić (1425/6 – 25. oktobar 1478) je bila supruga kralja Stjepana Tomaša i pretposljednja bosanska kraljica. Iako je često tako nazivaju, Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica. Najbitniji podaci o njoj su:

Suprug Stjepan Tomaš, kralj Bosne

Deca Ishak beg Kraljević, Katarina Kotromanić

Otac Stjepan Vukčić Kosača

Majka Jelena Balšić

Rodjenje 1425-6 Blagaj

Smrt 25 oktobar 1478 Rim

Pa ipak, posljednja bosanska kraljica bila je Mara, supruga Stjepana Tomaševića.

 

Evo na kraju te ilustrovane reportaže o našem nehatu prema istoriji glavnog i odgovornog urednika časopisa DIOGEN, g. Sabahudina Hadžialića.

. . .

.

Sabahudin Hadžialić

 

Reportaža izgubljenih značenja

.

(Ne)mirni spokoj posljednje bosanske princeze Katarine Tomašević Kotromanić

.

U situaciji koju ne možete zamisliti (sic!), zemlje u nastajanju, čiji naziv, bar,  zvanični još „krasi“ F.Y.R (Bivša Jugoslovenska Republika) Makedonija, rađa se ideja. Ideja samoodržanja države nastale na prostoru bivše Jugoslavije. U glavnom gradu države u nastajanju, „Skopjem se vika“, na brdu Urjan Baba, nalaze se ostaci nečeg što nekad bješe turbe. Princeze bosanske, onomad. Države u nestajanju. Koja nestaje već hiljadama/tisućama godina. I nikako da nestane. Dok mnoge pokušavaju nastati.

Razgovarate s taksistom koji uopšte ne zna gdje se nalazi grob bosanske princeze Katarine Tomašević Kotromanić. Raspituje se. Kontaktira radio vezom centralu. Oni ga proslijeđuju kolegama na terenu. Konačno, jedan od njih veli da se to nalazi u Bošnjačkoj mahali naselja Gazi Baba. Ubrzo smo na brdu iznad Skopja. Uske ulice, zbijeni sokaci. Oprezni vozači. Taksista zastaje. Upućuje upit. Odgovor, smiješan,  bješe: „Nema se šta,  tu, vidjeti…“, domaćin jedan veli. Okrećem se i gledam u kolegicu Samiru. Sliježe ramenima. Govorim taksisti: „Zar nije trebao samo pomoći nam i uputiti nas na lokaciju koju tražimo?“. No, Balkan je ovo. Svi sve znaju o svem, ali ništa ni o čem. Nastavljamo, dalje. I, konačno, dolazimo iznad prostora koji bi mogao biti posljednji spokoj moje princeze.

Oblačno nebo. Smeće pored počivališta princeze. Nekad bješe turbe. Legenda kaže da je sve razrušeno u zemljotresu 1963.

Od tad ništa nije obnavljano. Nešto kao da je, ipak početo. I zaustavljeno. Dvije svijeće gore. Možda je neko desetak minuta prije nas bio tu. Nas dvoje, i dvije svijeće. Mi ih nismo pripalili, ali kao da jesmo. Fotografišem i odmah iza tog snimam video kamerom prostor oko groba moje princeze.

Mezar je neobilježen. Satrven. Prljav. Zapušten.

Baš kao i zemlja iz koje dolazim. Nikad nestala, ali ni ni nastala. O tempora, o mores! Vele da još od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka/stoljeća žele uraditi nešto. Samo je potrebno 10.000 KM (5.000 Eura/Evra). Ništa uradili nisu.

Očekujem, sad, da vlast „zelena“, „crvena“, „žuta“ i „plava“, iz moje države u nestajanju, iskoristi priliku i „opere“ i ovdje par miliona krvavih maraka ili Eura/Evra.

Dan poslije našeg boravka u Skopju, 23. 10. 2011, tu bješe predsjedavajući Predsjedništva BiH, ime da mu ne pominjem. Ni on nije vrijedan pomena jer nije pominjao nju. Moju princezu.

Dva dana poslije našeg boravka u Skopju, 23. 10. 2011,  tu bješe čelnik najveće bošnjačke strane iz BiH, ime da mu ne pominjem. Ni on nije vrijedan pomena jer nije pominjao nju. Moju princezu.

.

Epilog

Ja je pominjem. I ovako.

Ne zbog princeze, same. Već zbog nas, jadnih, ovdašnjih, njenih sljedbenika.

Kažu da je, u mezarju,  sada. Grobu svom.

(Ne)mirna mora da je. Ne zbog sebe. Već zbog nas i zemlje u nestajanju… dok leži u zemlji u nastajanju.

Sram me bilo. Ali i vas, koji toliko dugo gledate njeno umiranje tamo negdje daleko. Gdje vječno sunce sja.

Ali ne naše.

Čije?

. . .

Tekst prenesen iz DIOGEN pro kultura magazina, originalni tekst je ovde.

.