Branislav Makljenović

 

„Hoću da znam“…   Zlatibor

 

Skoro da i nisam spavao. Svaki čas  sam bacao pogled na  crvene brojke, elektronskog  stražara. Puštam da vrijeme izcuri, a onda čekam još malo, uvijajući se kao crv, mučeće sam sebe. Onda skačem iz kreveta i skoro trčeći se umivam i oblačim. Bicikl i oprema su spremni. Bunovno  istražujem mogući propust. Tačno je 3h. Četvrtak, otrgnut od srijede ulazi u 25 avgust.

Plan je da se ukrcam u putnički voz  do Užica. Kreće u 3,40h. Iznosim bicikl pred zgradu, dok blok 45 škilji uličnim svjetiljkama. Krećem kroz Jurija Gagarina, vozeći srednjom trakom, potpuno prazne ulice. Mjesec se, začuđeno, nakrivio gledajući  kotrljajuću sjenku. Brzo dovezem do željezničkog mosta, ostavljajući Novi Beograd da se, polako, budi.  Zaobilazim neke povratnike iz noćnog života. Sava mi dobacuje odsjaj kroz ogradu mosta.

3,35h! Još pet minuta. Pred željezničkom stanicom furiozno skačem, skoro na glavačke, sa ljubljenog „capriola“ i nosim ga uz stepenište. Preko razglasa nešto najavljuju. Nerazgovjetno! Jedan voz odlazi sa perona 9. Vozim tamo kao bez duše. Pitam otpravnika koji bulji u mene: „Jel to voz za Prijepolje“?

„A, gdje ćeš ti, u ovo doba? Jeste za Prijepolje! Krenuo na vrijeme“!

„E sad je našao glumiti Japance!! Možeš li ga zaustaviti“?

„Gotovo! Vidiš da je prošao peron!? Imaš onaj jutarnji u 7h“.

„Baš ti hvala! Sad mi je lakše“! Bijesno se okrenem ka izlazu iz stanice. Pogledam  mjesec i zamalo ne zalajah od muke. Par trenutaka  stojim, čekajući neki odgovor na moje, nijemo, pitanje. Međutim, mjesec je imao pametnija posla. Imao je još dosta slapova svjetla prosuti po bijelom gradu. Siđem do semafora, na raskrsnici i onda, kao da sam samo to i htio, povezoh se ka sajmu. Odluka brza i jasna. Imam svog konja! Ovaj  gvozdeni, neka ide do đavola. Pustom Savskom ulicom, zaronih pod „Gazelu“, pa pored sajma i Ade izbih na obrenovački drum. Cilj je Bjela Zemlja, na obroncima Zlatibora. „Kobra“ kao da mi čita misli, pa se poče ritati po rupama u asfaltu, meni ne vidljivim. Na jednom ispustu stanem da popijem malo vode. „ Magare moje, naduvao sam ti gume! Ništa ne brini! Biću nježan“. Pređoh rukom po ramu, namještajući  posudu.

Izlazeći iz grada, ušao sam direktno u mrak. Moje svjetlo je bilo preslabo da progledam. Kao tunelom, prolazih kroz naselja pored Save. Ostružnica, Makiš, Umka… Poneki  vozač zatrubi, iznenada me vidjevši  kao drumsku sablast. Ova naselja sam razlikovao samo po broju izbezumljenih pasa, koji su iskakali iz ćoškova tame i jurili za mnom kao za lovinom. Svaki put mi se dizala kosa na glavi, zajedno sa kacigom. Samo da se ne strovalim u neki hendek, pa da me poklopaju do koskica! Nekako živu glavu izvukoh iz noći, ubacujući je, punom brzinom(20/h) u nadolazeće jutro. Najavljen je vreo dan. Već sam bio obliven znojem. Stižem na raskrsnicu pred Obrenovcem. Pravo- centar i put za Šabac, lijevo- Valjevo, preko Uba. Malo vode, posle tih 30km, pa krenuh jurišati na Ub. Jutro zanijeto sopstvenom ljepotom, me pustilo na miru. Zavih se u sopstvene misli, osjećajući, moćno, kolanje krvi  u venama. Popiti kafu u nekoj, usputnoj kafani? Da, to je dobra misao!

A put, prav kao nacrtana linija, razdvojio polja na dvoje. Na nekim djelovima podsjeća na čuvenu, a odavno ugašenu, rutu 66, koja je spajala Čikago i L.A.  Ni Ub nije loš! Samo, nigdje kafane. Kroz samo mjesto proletih, ne vidjevši  zamišljenu baštu. Tvrdoglavo vozim uzbrdicom grada, poznatog iz ukrštenica. Mora negdje biti točionica kafe! Mora đavola! Izlazim, ponovo, na raspojasanim zelenilom obložen put i okrećem pedale kao u transu. Najavljena vrelina me prži po vratu. „Kobra“ ljubi asfalt, tek promjenjenim gumama. Odnekud mi se ote poznata tema :“Hoću da znam kuda vodi ovaj put, mene i život moj“…Dernjam se, ni blizu tako moćno, kao Cane iz Breakersa. Svjedoka nema. Samo nekoliko vrana odleprša iznad žita. Blagi umor    neutrališe milina. Odmaklo prijepodne, donosi  veći broj automobila. Ipak, da se trpiti. Na kafu, skoro da i ne mislim. Izgleda da je ovaj kraj poharala neka ugostiteljska inspekcija! Magarac! Kako pođoh bez primusa i kafe. Svaki hladoviti kutak bi bio pogodak. Skoro će 10h, a nisam ni doručkovao. Vidim oznaku, Lajkovac je blizu. Nadam se da je Mile,“ idući lajkovačkom prugom“, svraćao u neku kafanicu. Upoznao sam svu šarolikost arhitekture, u vidu kuća krajputašica. Nije bilo divljenja estetikim bravurama. Samo se osjećala toplina porodičnih domova, izraslih iz te pitome zemlje. Svuda  rodila hrana, posijana vrijednim, seljačkim rukama. Miris pokošene trave, draška mi nosnice. Punim se okolinom i rastem kao balon. Tabla sa natpisom Lajkovac me odmjeri naglo. Ubrzo, ulazak u mjesto se pohvali kafanom. Sa lijeve strane ceste, nekoliko stolova u hladu bilo je poklon trenutka. Bez obzira na mrzovolju konobara, smjestih se pod suncobran, sav pretvoren u smješak. Lijeno  ustajući sa stolice, momak  priđe i promrmlja pozdrav:

„… dan. Izvolite“!?

„ Dobar dan!Kafu, domaću, a duplu, molio bih vas! “! Odmjeri me kao gusjenicu, valjda uvrijeđen mojom, ogromnom, narudžbom.

„Ide kafa, odmah“, procjedi i odgega ka šanku. Tvrdo sam odlučio da me ništa neće izbaciti iz dobrog raspoloženja. Protegnuvši  noge ispod stola, zauzmem udoban položaj za osmatranje . Već je 10h. Živost na ulici. Temperatura raste. 30 C govori da će domalo biti pakleno. Opuštam se potpuno, čekajući topli napitak.

 Namrgođeni  donosi  naručeno. Voda i velika šolja kafe. Po vrhu gusti smeđi omotač, preko kojeg bi mačka mogla pretrčati, a da ne potone. To mi se sviđa. Srknem i osmjehom odajem priznanje.

„Šefe, odlična kafa! Svaka čast“.

„Aha“. Uzvrati čovjek i krenu čačkati po svom mobitelu.

Nisam više pokušavao komunikaciju. Na tenane pijuckah obje tečnosti, razmišljajući o nastavku puta. Posle pola sata, ostavim iznos sa računa na stolu, mahnem konobaru, pa se odvezem stotinjak metara niz put do pekare. Burek sa sirom, uzeh bez razmišljanja. Želudac se prijatno iznenadio. Nastala je serija krčkajućih zvukova. Pojedoh, platih i krenuh napred, ka Valjevu. Gust saobraćaj i vrelina koja topi, pratili me do grada. Blizu je podne. Vidim da nema šanse da stignem na Zlatibor, vozeći. Skrećem prema željezničkoj stanici. Brzi voz za Bar stiže za 10 minuta. To je na vrijeme. Penjem se na peron. Pristiže gvozdeni konj. Pitam konduktera, koji je na čas izašao, mogu li ubaciti bicikl.

„A, ubaci, jadan, tu skalameriju u poslednji  vagon“.

Nekako se uzpentram  držeći  magare visoko, u rukama. Nečim zapeh za vrata, pa se za malo ne skotrljah na peron. Škrgućući zubima mrdnem tamo-amo, otkačim gurtnu ranca i nađem se u hodniku. Parkiram „kobru“ do vrata ka lokomotivi, skinem ranac i sav mokar se naslonim na zid. Voz krenu, dok sam zadovoljan, presvlačio majicu. „Crnogorski brzi“, sastavljen od novih vagona, je odisao čistoćom. Zvjeram okolo i ne vjerujem. Naviknut na scene prljavštine i  smrada, prepuštam se ugodnom kloparanju metalnih točkova. Malo kasnije, dolazi kondukter. Tražim  kartu do Užica. Dobijam popust 50%, ali bez karte! Dobar posao, mada bih bio sretniji, da su nam vozovi opremljeni  vagonima za bicikle, pa makar to dodatno plaćali. No, krive Drine ću ispravljati drugi put. Dvočasovna vožnja se razlila, lijepim i znanim krajolicima. Nešto iza 14h izlazim na peron užičke stanice. Opet nosim svog dvotočkaša, preko šina , do magistrale. Vazduh zagrijan ko u rerni. Četvorotočkaša puna cesta. Čekam priliku da se uključim u saobraćaj. Jašem magare, krećući na uzbrdicu. Čeka me 10-ak kilometara konstantnog uspona. Nakon par stotina metara hukćem i brekćem, kao pregrijana mašina. Kamioni prolaze tik uz moje lijevo rame. Neki nestaško pritiska brodsku sirenu. Psujem mu u retrovizor. Malo oduška. Vapim za hladovinom, dok puls odzvanja u ušima. Sve beton i stijena.  Najzad predivan prizor. Prolazim iznad kamenoloma, oko kojeg se stvara oblak prašine. Pomješana sa  vrelim znojem, pravi glet masu na koži. Šištim, hukćem, cijučem, ali vozim dalje. Onda se pojavi drvo! Još 50metara. Ubacujem se usku traku hlada, silazeći na drhtave hodaljke. Malo dalje ozidana česma. Priđem blizu, otvorim i … ništa. Samo ćutim i gledam. Suvo ćuti i ona. Nazad  pod drvo. Gutljaj vrele vode, bar spira prašinu. Dišem duboko. 40C je hladu. Blizu sam.

Malo okrepljen, nastavljam  vožnju po mukama. Prve kuće izranjaju iz ljetne jare. Naselje Bjela Zemlja izviruje iza krivina. Izkolačeno, očima  napipavam  benzinsku stanicu. Prodavnica me frižiderima priziva. Hladna voda – zlato! Grgoljam, klokoćem i mljackam. Još kilometar. Kupujem sitnice i pravim odlučujući  napad na završno brdo. Ponegdje moram i gurati ljubimca. Do kuće mojih dragih prijateljica, stižem dostojanstveno  zgužvan. Očekivale su moj dolazak, ali na biciklom. Gledam preko kapije. Mama Milanka razgovara sa komšijom. Neška nešto rasprema po terasi. Sašku ne vidim. Valjda je u kući. Ulazim u dvorište i dernjam se:

„Hoće li neko pristaviti tu kafu“? Milanka me pogleda blijedo, bez prepoznavanja. Neška poče da vrišti. Kad se raduje, zna to pokazati. Skidam kacigu, sa kojom izgledam kao kreten, pa prepoznat i emotivno tronut, grlim obje dugo. Neška ponavlja:

„Došao si biciklom!? Ti si lud, ti si lud“! U tom spazim i Sašku, kako silazi stepenicama, sa sprata. Upada i ona u klupko grljenja i ljubljenja. Grudva mi u grlu raste. Bojim se ako pođe suza, pretvoriće se u fontanu.Mile moje sestre, majke, prijateljice! Dvadeset  godina je prošlo. Sarajevo nas spajalo istom ulicom, u bloku sivila. Sada nas spajaju šine, širokih tračnica, emotivne duše. Dobra energija Južne Afrike, Švedske i Srbije je vibrirala padinama Zlatibora.

Začas me raspametiše  i posjedoše na terasu. Na stolu se  pojavi  flaša puna zlatiborske šljive. Melem za napaćenu dušu, ide kroz grlo i nazdravlja susretanjima. Potočić  ljubavi, čuvane za tri žene, pretvori se u rijeku. Jedino što uspjevam da sročim suvislo, je:“ Kako sam vas poželio, moje dame“…

. . .