Jagoda Kljaić

 

 Za vaš poštanski sandučić

 

Očekujem nagradu. Nekoga udruženja za besmislenost. Ili, tko zna…

Kad izmišljeno postane prirodno, rijeka poteče uzvodno, šuma se prestane širiti, krov se uruši od tišine, mimoze se ne zažute, bademi procvjetaju usred zime, ruže izgube miris, visibaba se uplaši, jorgovan pokrije snijeg, jelen zaboravi srnu, kruh nastane bez brašna, rakija bez šljive, mlada pšenica pomodri, kad se konji prestanu propinjati, psi zavijati, vukovi odjure u pustinju, ptići ostanu sami u gnijezdu, vjeverica se preplaši djetlića, orao ostane bez kandži, cjepanica prestane grijati, a plamen dobije bjelinu – tko zna.

Kad promijenimo sve što mognemo, skupite baš vi svu sanjanu hrabrost i zakoračite u svoju Noevu arku. Da vam ne bude žao, onda kad bude prekasno, što su svi koraci bili jednolični, što ste stupali s masama od kojih se ipak po nečemu razlikujete.

Odlazak iz grada. Napuštanje zidova punih žutih mrava. Iz velikoga u malo. I još manje, sićušno, a prostrano, svijetlo, osunčano, kišom isprano, bogato, izobilno, prepuno dobrodošlice. To je ta inovacija za koju bih mogla biti nagrađena.

Protestirajte. Opustite se. Rasprostrite osjećaje. Budite ono što jeste. Ne zavaravajte sami sebe da vam je bolje nego što uistinu jest. Napustite grad. Stanove na tko zna kojim katovima i spratovima, nebodere, solitere, liftove, kvartove, blokove, zvonca, portafone što ne rade, potrgane poštanske sandučiće, glasove susjeda i komšija kroz tanke zidove, šum vece školjke iznad vaše kuhinje. Ima puno bolje od toga svega.

Ne možete bez grada. Žalili biste za dućanima u kojima odbrojavate posljednji sitniš. Ostali biste bez kina i kazališta što su za vas sada, priznajte, samo zgrade što vraćaju lijepe uspomene, jer pored njih godinama sporo i sa sjetom prolazite. I ono najvažnije – doktori. Bezuvjetno vjerujete da će vam produžiti život, uljepšati stvarnost, truditi se baš oko vas, steći svjetsku slavu na vašem slučaju. Vezani ste za svoje doktore, već ste se, prerano, vratili na svoj početak, sad je to pupčana vrpca što vas održava i hrani. Svaka im čast u svemu, ali, rekoše neki među njima, odavno:

 zadaća doktora je da zabavlja pacijenta dok priroda ne učini svoje.

To ne mora značiti prirodno najgoru i završnu varijantu, ima za nju još vremena.

Tu su, naravno, i vaša djeca. Živite svoju zabludu da im trebate. Oni vas vole i dobro ste ih odgojili, pa vam ne mogu reći da bi im, više od vas, trebao stan koji koristite. Ako nešto slično nekad čujete, tješite svoje osjećaje kako niste razumjeli.

Pobjegnite od svega. Razradite spomenuti patent i pretvorite ga u inovaciju. Otiđite u gradić ili, još bolje, u selo. Budite gazda na svome. Nećete strahovati od sutrašnje gladi. Nekoliko kokica osigurat će vam svaki dan jedan obrok. Čeprkanje vas neznalice po zemlji višestruko će koristiti. Zamijeniti tretmane kod fizioterapeuta i osigurati frišku mrkvicu i peršun koje, klonirane, vi klonuti, sada kupujete u kasnim satima na pijaci. Od nekoga u blizini kupovat ćete mlijeko što se još puši od topline krave. Pogaču ćete sami spravljati, naučit ćete lako. Orahe za tortu skupljat ćete ispod stoljetnih stabala. Vodu piti s izvora što nikad ne presušuje.

Samo jednom, zakašnjelo, primijetiti da ste zaboravili popiti raznobojne tablete, a da vam je svejedno dobro. Uostalom, doktori rade i u gradićima, čak i iz sela su skoro nadohvat ruke.

Kava će imati aromu pogleda na krošnju, vrapce i lastavice. Svi će se radovati tom njenom okusu. Najviše vaši najmiliji. Njihovi vikendi i praznici pretvorit će se, od nervoznih i beskorisnih razgovora, najviše u društvu daljinskoga upravljača, u male, nezaboravne svečanosti. Vi možete postati njihovi novi heroji.

Besmisleno postaje smisleno. Životinjski svijet će ostati u prednosti. Pridružimo mu se na vrijeme. Povratak u prirodu. Spavanje u gnijezdu. Gimnastika na granama. Utrkivanje sa jazavčarom. Učenje na livadi. Ljubav na obali.

. . .