Jagoda  Kljaić

 

Doručak u farmericama

Stigli su kući pred zoru, oznojeni, nekako umorni, promuklih glasova. Njen svečani kostimić sav pogužvan, kakav loš materijal, a njegovo staromodno i malo pretijesno odijelo uvuklo sve mirise cigareta, alkohola i jeftinih parfema. Saša je ipak popio, pa je dozvolio Veri da ga ovaj put vozi, što nikako nije praksa. Ženio se prijateljev sin, moralo se popiti, kakva bi to bila svadba da sutradan ne boli glava od pića. Za njih je to bila svojevrsna generalna proba, njihov Dule se već dugo zabavlja sa Suzanom, druge će godine „pasti“ svadba. A ta godina je blizu, mjeseci lete, donekle samo uspijevaju pratiti godišnja doba.

Pir je bio pravi, nisu domaćini štedjeli na iću i piću, orkestar baš onako „za dušu“, dobra posluga u restoranu, juha nije bila ‘ladna, sve ostale đakonije stizale su na vrijeme i uvijek su stolovi bili prepuni tacni, pladnjeva i ovala. U različitim su momentima pomislili, svaki za sebe, kako bi tu mogli organizirati i Duletovu svadbu.

Vera se skanjuje da li se presvući u tajice i majicu ili u spavaćicu, ne voli pidžame, nije komotna u hlačama, stalno joj zatežu oko koljena i bedara, ne može dobro ni savinuti noge kako bi zaspala na boku, a jedino tako može spavati. Misli joj zaokupi teza o trapericama, farmerkama, trapkama ili farmericama, kao o najudobnijoj odjeći. Tko to, gdje i kada izmisli? Ona ih nikad ne nosi. Linija bi joj dozvoljavala, ali, nije ih nosila ni kad je bila mlada. Radije suknju na preklop od džinsa. I nije shvaćala prijateljice kako se mogu ugodno osjećati tako utegnute u grubo i nepodatno platno, u kome ne mogu ni čučnuti ni kleknuti, a pogotovo teško se sagnuti.

Od farmerica joj misli odvuče zveket suđa. Oko pet je ujutro, nedjelja je, niko nikuda ne mora, kućni ljubimac Floki je kod Duleta, neće danas ništa ni kuvati, tako je još jučer odlučila. Ima konzervi sardina i tune, ako baš ogladne, ali, to neće biti moguće nakon svatovske noći. Zaključi da Saša u sudoperu pomiče neko suđe kako bi natočio vodu u flašu i  tutnuo u zamrzivač, da se što prije ohladi.

U takvim okolnostima daje prednost tajicama, pa i ako zaspi u njima, nije smak svijeta. Dok ih navlači, one joj, poslije farmerki, postaju centar svijeta i pita se poluglasno kako može žena od šezdesetak godina izaći u tajicama na cestu, pa makar i do dućana ili u park prošetati psa. Ni hulahopke ni preuske hlače, nešto između, uvučeno u sve nabore, proreze i prirodne rupe na donjem dijelu tijela, tako da se nepogrešivo ocrtavaju. Da li je u pitanju komotnost, aljkavost, neukus, pomodarstvo, umišljenost, „nije me briga“. Ili razmišljanje koje je čula od Rade, kad joj je blago prigovorila da tako obučena ne djeluje baš profinjeno, a ova odbrusila: pa što onda, na plaži smo svi skoro goli, sjedimo raširenih nogu, sise nam ispadnu, muškima se vidi „ona stvar“ u svakom položaju, pa nitko to ne smatra neukusnim i prostačkim. Odmah se Vera s takvim mišljenjem morala složiti, jer je istinito. Od tada povremeno razmišlja da li je važnija razlika između plaže i ulice, ili između obučenoga i gologa tijela.

Od tajica joj misli opet odoše ka zveketanju u kuhinji. Hoda kao leopard kad je bosa i u tajicama, pa je tako ni sada Saša nije čuo kad se približila. Zaokupljen sasvim drugačijim mislima. Odavno je meni majka govorila da se obavezno kod kuće najedem kad idem na neku proslavu i da ostavim u kući nešto što ću moći pojesti kad se vratim. Mislio sam – luda žena, sigurno je gadljiva, pa ne može svagdje jesti. I u njeno vrijeme znala je krenuti priča o nekoj zavidnoj duši koja bi, u tajnosti, u jelo sipala to i to. Valjda je vjerovala u te bapske priče. On je stoposto siguran da toga danas više nema, kakve su samo kontrole, ko bi se usudio. Kako dobro izgleda ona Milanova Đurđa, nisam mogao ni zamisliti da je tako dobro građena, kako joj samo stoje one pripijene hlače, kao da sto jezika govore. Nisam je smio pošteno pogledati, odmah mi je postajalo vruće, sreća što je u sali bilo toplo, pa smo skidali sakoe. Netko zbog muzike, netko zbog pogleda. Trpeza je zaista bila bogata, baš sam svinja, da me prijatelji vide, uvrijedili bi se do kraja života. Što to radim u frižideru?

Baš ga to upita Vera naglas. Malo se stresao jer je bio u onim pripijenim hlačama, drugačije je to nego kad Vera obuče one bezvezne tajice dok kuva ili podmotanih nogu gleda sapunicu na televiziji.

– Nešto sam ogladnio, moram nešto pojesti. Znaš mene, to mi je od djetinjstva, kad ima svega u izobilju ja se nekako izgubim, kao da dobijem morsku bolest, mučnina mi samo od gledanja na previše bilo čega. Znaš da se ne mogu najesti kad ima dvadeset vrsta jela, nisam tako naučio, više volim jednu – dvije vrste, onda znam što jedem, onako mi se sve uzmiješa, pobrkaju okusi i mirisi. A kad vidim druge ljude oko sebe kako halapljivo guraju u želudac, kao da se mogu najesti za cijelu godinu unaprijed. Ne bi tako jeli da nije džabe, znam to, viđam takvo ponašanje i u poduzeću, kad je službeni ručak svi sve mogu, nema problema sa jetrom, nema žgaravice i napuhavanja. Ali, kad treba platiti iz vlastitoga džepa, odjednom dijeta, doktor zabranio, nešto ne osjećam glad u zadnje vrijeme. Kad bi slučajno iste sekunde šef objavio da je ručak besplatan, ko više šiša doktora. Uvijek sam se pitao kako ljudi mogu jesti više nego što zapravo mogu pojesti. Što ja to tebi sad pričam, valjda to već znaš. I kad ćeš više obući prave farmerice, kao prava žena, baš me nerviraš u tim tajicama, ništa mi se to ne sviđa, izgledaš kao ostarjela šiparica.

Vera bez riječi sjedne za kuhinjski stol, podmota jednu nogu i počne namakati dvopek u ulje od sardine. Kadli je samo uspio skinuti sa sebe demode odijelo, pogužvanu košulju i kravatu na kojoj su mrlje od cikle i prasetine. I uvući se u te tijesne i ofucane traperice. Opet se presvlačio u dnevnom boravku. Što li ću danas kuvati za ručak?

. . .