Branislav Makljenović

 

ALPI – vrhovi  Monte Rose

.

Mala sumnja pred polazak – mogu li ja to? Brzo je otklanjam. Želim, znači mogu!  Idemo!

Uklapam se u mješovitu družinu (6 žena i 6 muškaraca). Kotrljamo autoputem za Sloveniju. Putujemo noću, kradući, sasvim, malo sna. Ljubljana je prva stanica. Dokupljujemo opremu u eminentnim radnjama, pa se smještamo u đački dom. Sasvim udobno i besprijekorno čisto. Obilazak centra je užitak. Pomalo uspavan, grad nam se otkriva na tenane. Umorni od utisaka i vožnje, idemo spavati, prilično, rano.

Ustajanje, pakovanje i pokret. Italija nam se smješi. Iz kišne dežele, ulazimo u sunčanu blizinu Trsta. Monotonu vožnju ka Milanu, osvježava pogled na  nepregledni masiv Alpa i plodnu  ravnicu naokolo. Malo skrećemo sa trase, pa posjećujemo jezero Mađore i gradić Aronu. Isplatilo se! Sve skockano i bliješti. Tipičan primjer visokog turizma. Slikanje, šetnjica, pa nastavak za Alanju. Usputna mjesta, u dolini rijeke Sesije, već nas kupuju na brzaka. Priroda izdašna, gradići okupani i cvjetni, nadovezuju se na slapove gorske ljepotice. Pogled hrli na sve strane. Sve obećava praznik za čula.

Spavamo u domu, iznad čarobnog zaseoka. Jutro nas budi žuborenjem, nebrojenih, potoka. Moglo bi se tu ostati danima, ali imamo zadatak. Ukrcavanje i kratka vožnja do Alanje. Prepakivanje i priprema za ulazak u gondolu. Uvlačimo se  u ta skučena prevozna sredstva i avantura počinje. Gledati dole, prosto, boli. Ljepota nas mami.  Žičara nas ispljuje na 3200 m, u ledenu  neman. Ljepota mijenja oblik. Hodamo stazom  ka domu, na 3670 m. Kombinacija leda, snijega i stijene. Na dva mjesta oklinčani  dijelovi staze. Bubnji u ušima, šišti u plućima. Ipak, stižemo u dom nasmješeni. Loše vrijeme nas je primoralo na mirovanje, ostatak dana. Prognoza je loša i za sledeći dan, ali se spremamo za rani pokret.

Uobičajene pripreme, pa izlazak na zaravan iznad doma. Već se naziru pukotine u okolnom ledniku. Formiramo tri naveze i krećemo u vrleti. Pozitivno nas pokreće. Upiremo pogled u ništa. Magla nas grli, hladno. Čuje se zveckanje opreme i  lupanje, sopstvenog, srca. Kratki koraci, česte pauze. Kreće snijeg. Sprava kaže -5 C. Prešli smo 4000 m. Osjeti se vrlo. Odvajamo se u pravcu zadatih vrhova. Povremeno se pocjepa bijela koprena, pa nam se ukaže cilj. Sa slatkim naporom, penjemo Vinsent piramide (4215m) i Balmehorn (4125m). Planina nas opominje da se ne opuštamo. Odustajemo od Korno negro i vraćamo se, zadovoljni, istom stazom u topli kutak.

Dom u kojem spavamo, kažu, spada u 10 interesantnih građevina u svijetu. Zavrijeđuje! Predvečerje provodimo u odmaranju i sumiranju mogućnosti za sutrašnji dio. Prognoza nam se smješi. Očekuje se vedro prijepodne. Vedri smo i mi. Družimo se u trpezariji, fenomenalnog doma. Planinari iz mnogih zemalja, čavrljaju na maternjim jezicima. Ti zvuci prijaju čulu sluha. Veselost prožima kroz tkivo. Spavanjac!

Skačemo sa trospratnih kreveta pravo u svitanje. Pospane sjenke, bauljaju hodnicima. Čaj i kafa su čisto zlato. Krmeljivi i spremni za poduhvat, izlazimo u jutro. Oprema, navezivanje i pokret. Naviru sjene, mnogih, planinara poznatom stazom. Sunce baca maglu, duboko ispod nas. Ukazuju se vrhovi u punom sjaju. Lednici se presijavaju zjapećim pukotinama. Hodamo lagano, u polutransu, upijajući  neviđeno. Hladni prsti škljocaju aparate. Tople duše se pune prizorima. Staza duža i teža. Penjemo Zumstejnspice (4563 mnv), po tankom grebenu. Moćan osjećaj. Silazak u podnožje i  mjerkanje susjednog Signal Kupa (4554 m). Mjerka i on nas, prezirno, sa prozora planinarskog doma. Utabanom stazom, koja završava u liniji sa nebom, dahćemo čujno. Gledam u dereze onog ispred sebe i razgovaram sa cepinom. Izbjegavam cilj pogledom. Čini se nedostižan. Taman, kada pomislih da sam izcjeđena masa, stižemo pred dom. Pogledu ne smeta ništa. Proteže se do Mon Blana i Materhorna, koji, mistično, viri iz oblaka.

Odmor u, prepunoj, trpezariji  doma, vraća snagu u vene. Prepuštam se žuborenju glasova. Tupa glavobolja traži spuštanje. Družina je kompletna, pa se otiskujemo u prazninu. Planina nam pokazuje, poslepodnevno, izdanje. Magla, koja se navlačila s vremena na vrijeme, kao zavjesa, sada je konstantna. Pridružuje se snijeg iz gomile stopljenih oblaka. Polako gasne snaga. Vraćamo se, već, zatrpanom, stazom. Nazirući, lednički,  procjepi  nisu više idilična slika. Hodamo automatski, u susret mraku. Tišina čuči u magli dodirujući nas, svojim, mrtvilom. Ima li kraja? Ima, na kraju puta. Dom na vidiku! Samo još taj slalom pored, nakostrješenih ambisa i eto nas. Nailazimo na nadrealističnu sliku. Iz snijega izrasta bicikl. Halucinacija? Ne! Kakav god, to je znak da smo stigli u, privremenu, kuću. Olakšanje. Slatko raspremanje. Vesela razmjena iskustava.

Priprema za jutarnji pokret natrag. Jutarnje opraštanje od  trodnevnog okruženja. Silazimo do žičare, željni povratka. Lijep dan nas ispraća. Poslednji pogled ka popetim i nepopetim vrhovima. Duša se razgaljuje. Vozač gondole nas gleda ravnodušno. Čega se taj nagledao?!

Klizeći na dole, upiremo pogled svuda u krug. Ponovo potoci i proplanci. Na jednom od njih ljenstvuje par stotina „milka“ krava. Vodeni tokovi se sunovraćuju vodopadima. Sunovrat obilježava i našu vožnju. Eksplozija zelenila biva narušena cvjetnim dezenima. Klecavih koljena trapamo vani. Dočeka nas kombi, bez vozača. I on je gledao u nebesa, čekajući nas. Dogegao je Aca iza zidina, obližnjeg, groblja i željno upalio  bijelog zmaja. Pozdravljamo pogledom već viđena mjesta ka autoputu. Cjelodnevna vožnja toplom Italijom. Pred ulazak u Sloveniju, savršeno nevrijeme. Još jedna božija predstava! O, čovječe, kako si mali i neznatan. Ipak, sa pojavom duge, ulazimo u Novu Goricu. Smještaj u đačkom domu, vrhunski. Doček domaćina, topao. I naše druženje, do kasno u noć, takođe.

Vidno naspavani, obilazimo gradić i produžavamo putešestvije do Novog Mesta. Opet topao doček i đački dom. Domaćini nas vode do svog planinarskog doma, na Treblinovom vrhu. Zdanje vrijedno hvale! Predavanje hedonizmu. Opuštajuće predvečerje. U sumrak smo kod doma. Neki su dali oduška do sitnih sati. Jutro nas je, ubrzano, izbacilo na autostradu. Još jedna stanica na putu – terme Čatež. Banja širokih razmjera, prosto dosadna u svojoj sređenosti. Ogromni  vodeni park, hoteli, kampovi, bungalovi, spa centri. Izaziva respekt. Dajući poslednje evriće na opuštanje, pojedini potonuše u zaborav. Popodnevni sati  nas požuruju i dozivaju noć. Kotrljamo u zagrljaj gradova koje smo, na kratko , ostavili.

Vremenski raspon, od nedelje do nedelje, je  popunjen  radošću, znojem i ponekom suzom.  Duša kao kvasac, narasla od predjela i utisaka. Svaki zagrljaj sa planinom završava zaljubljenošću. U Monte Rosu – do crvenih ušiju i izgorjelog nosa. Očima modrih glečera, prizivam sliku djevičanskog bjelila …

. . .