Dragan Milovanović
MEDITACIJA NA DAH
Kako meditacijom i svesnošću kontrolisati svoje misli i um
.
Misli su velike sila u našim životima, mogu da nas podignu u velike visine svetlosti i bace u najdublju tamu. Zato uvek treba stražariti nad svojim mislima i na radu svog uma. Naravno, potrebno je mnogo strpljenja i upornosti, vežbe i prakse dok se ne uspostavi kontrola misli i uma. U tome nam najviše smetaju emocije koje nas ponesu i izazovu misaonu oluju i mentalni nemir.
Poznate su floskule iz istočnjačkih religija da je „Um kao pijani majmun“ koji se tetura u svim pravcima i da je prvi početak ovladavanja sobom posmatranje teturanja tog majmuna dok se ne preuzme kontrola nad njim. Mahom se za uspostavljanje te kontrole uma preporučuju različite meditativne tehnike, koje podrazumevaju razvoj koncentracije, svesnosti i introspekcije.
Svojevremeno sam u mom prošlom životu bio zainteresovan za istraživanja svojstva uma, zen i budističke meditacije i kontrolu uma. Svog uma, ne tudjeg. Vodeći se tim idejama upoznavao sam različite ideje, teorije i prakse. Na kraju krajeva, priznajem da sam i isprobavao neke od tih metoda, mislim pre svega na meditaciju, sa više ili manje uspeha.
Danas ću vam pomenuti jedno svoje iskustvo na tom planu, koje smatram dragocenim jer je dovelo do promene moje svesti. Priča je istinita ali zbog odredjenih razloga i mišljenja koje imam sada izostaviću mnoge detalje koji bi otkrili ko je ko i gde je sve to odigrano.
Kao što rekoh u mom prošlom životu koji ja nazivam period duhovnih lutanja, istraživanja i zaludjivanja došao sam u kontakt sa jednom vrstom indijske i budističke meditacije. Želeći da je savladam otišao sam sa grupom entuzijasta u svojevrstan budistički manastir. Tamo smo bili izloženi ozbiljnom naporu i dugotrajnim meditacijama koje su trajale satima. Ustajalo se rano, oko 4h, i nakon kraćeg umivanja i razgibavanja, jutarnjeg sredjivanja, pristupalo se meditaciji sve do 7 sati kada se pravila kraća pauza za doručak. Odmah nakon toga se nastavljalo sa meditacijama sve do ručka koji je bio tačno u podne. Nakon ručka, imali smo malu pauzu sve do 13 časova kada smo nastavljali sa meditacijama do 17h. Onda je sledila pauza, sredjivanje tekućih stvari i održavanje kompleksa, ali već u 18.30h se nastavljala meditacija sve do 21 čas, kada se prekidala i kada se išlo na pripreme za spavanje i san od 22 časa.
Ako ste pomislili da je rano leći u 22 časa ako ste ceo dan proveli u meditaciji, varate se. Meditacija zna da bude iscrpljujuć i bolan proces, posebno u početku, kada vas celo telo boli i žulja od sedenja i neprirodno savijenih nogu, odnosno ukočenosti na koju niste navikli. Ali živ i uporan čovek se na sve navikne, pa tako ako ustrajete, telo se polako navikava, relaksira i sedenje u lotos pozi ili japanskom sedu i ne predstavlja neki poseban problem za iskusne meditantne. Kada već govorimo o bolovima pri meditaciji, zanimljivo je da ne bole ista mesta sve ljude, jer kako su mi članovi grupe pričali neke su bolela ledja, neke kolena, neke ruke, grudi, vrat, glava, sinusi. Svako je imao svoju količinu boli da iznese. Doduše, posle nekoliko dana mučenja polako počinje da nestaje bol, da bi na kraju satima vrlo udobno bili u meditativnom položaju a da ne osećate telo. Noge su vam ukočene, ali vi to više ne osećate jer je fokus vaših misli u glavi a ne u telu. Fascinantno. Auto anestezija.
Sama tehnika meditacije je bila jednostavna ali je pre toga morao da se prodje uvodni deo vežbanja, koji se svodio na razvijanje koncentracije. Za to je korišćena klasična meditacija koncentracije i praćenja daha, udisaja i izdisaja. Trebalo je dana i dana meditacije da bi se koncetracija profinila i utvrdila. Medjutim ako ste bili uporni, bili biste nagradjeni povećanim stepenom koncetracije i kontrole uma i vaših misli, i to je fenomen koji je zapravo tema ovog teksta.
Naime, jednog dana, posle jedno 5 sati sedenja i meditiranja, koje je uvek isto, jer stalno ponavljate jedan te isti ritual, desilo se nešto. No, pre nego što napišem šta je to nešto, skrenuo bih pažnju i odgovorio na logično pitanje da li je dosadno satima i danima ponavljati isti ritual i proces. Da, jeste dosadno ali svakim trenom sve manje. Nekako vam se vreme provedeno mentalnom radu sve više smanjuje, deluje vam da radite meditativnu praksu sve kraće, mada sat uvek pokazuje isti termin. I sve vam je lakše sa praćenjem sopstvenih misli ili osećaja koje posmatrate, tako da ponekad to bude i zabavno, iako je uvek sve isto. Mada, da je dosadno, dosadno je, i uvek se pitate da nemate da radite nešto pametnije i kada će zvono da objavi kraj časa.
Da se vratim svom iskustvu. Dok meditirate počinjete iz dana u dan da primećujete napredak, sve vam je lakše da se koncetrišete na misao, na um, na proces. Sve je fluidnije, jasnije, brže, čistije. Primećujete dosta očigledno da vam se koncetracija poboljšala i ono što je najbitnije, lako se koncetrišete, fokusirate i ta pažnja sve duže i duže traje. A onda se desilo Ono. To Ono je trenutak kada u vašem umu zavlada tišina. Jer dok meditirate stalno u glavi imate neke misli, šumove, nepovezane slike, ideje i reči, koje bivaju sve manje učestale kako ste obučeniji u meditaciji ali nikada vas ne napuštaju. Te misli, ti mentalni šumovi, to je onaj pijani majmun sa početka teksta koji vas ometa i koga treba staviti pod kontrolu. I dok se trudite da ostanete na putu meditacije i da ne dozvolite majmunu da vas ometa, sve će se manje primećivati u vašem Umu. A onda, ONO, odjednom su tokovi bezrazložnih i slučajnih misli nestali. Odjednom je u vašem umu duboka tišina i vi kontrolišete sopstvene misli. Neverovatan osećaj. Potpuna kontrola vašeg uma. Fantastično.
Odlično se sećam da sam pomislio kako je to fantastično stanje i odlična stvar, i da sam imao ovakvu koncetraciju i kontrolu onoga što mislim dok sam studirao, kroz fakultet bih prošao na krilima lakoće.
Srećom po mene, taj razvoj svesti, skok na drugi nivo mišljenja, doneo mi je i uvid u to čime se bavim, i posledice svega toga. Uključujući objektivnost, odredjenu senzibilnost koju posedujem uz hladan um koji sam naprasno dobio, počeo sam da shvatam štetnost meditacije same po sebi. To mi se i potvrdilo kasnije kada smo napuštali manastir, jer nas je guru pred kraj počeo „ogrubljivati“, odnosno pripremati za povratak u normalan svet, jer meditacija te otvara i čini ranjivim. Pre toga sam već nekako bio ukapirao tu posledicu, sad da ne objašnjavam kako i na koji način, i pre svih sam prestao sa daljim meditacijama i počeo da se centriram za povratak u grubi materijalizam.
Poenta mog upozorenja je u sledećem. Bavljenje meditacijom vas „otvara“ ka finijim energijama i entitetima koji na takav način dobijaju prolaz do vašeg duha. Postajete emotivno ranjiviji iako vam se čini da se opuštate i da je sve dobro, suštinski je sve dobro dok ne dodje do prvog stresa ili problema, tada burnije reagujete. Guru nam je objasnio da kroz meditaciju „čistimo astralno telo“ ogrubelo materijalizmom, ali da povratkom u materiju svakodnevnog života se mnogo lakše i temeljnije prljamo. Zato je meditacija rezervisana za manastire i pečine pustinjaka, jer ako pokušamo da u svakodnevnom životu toliko profinimo naše astralno i mentalno telo a živimo pod uticajem raznih ovosvetskih prljavština, u najboljem slučaju ćemo postati neurotični, u srednjem slučaju psihotični a u krajnjem sličaju potpuno izbačeni iz ravnoteže. To je zaista tako, i zato se ne preporučuje ozbiljna meditacija kod kuće.
Meditacija je praksa koja se sprovodi na zaštićenim, mirnim i pozitivnim mestima, koja su izolovana od sveta. Ineče se kockamo sa sopstvenim umom i životom.
Ako me pitate da li mi je ostala ta totalna kontrola uma i dalje, odgovor je NE. Mora se nastaviti sa vežbom meditacije da bi vas um slušao. I tako se moje pijani majmun vratio i gospodari i dalje sa mnom. Ali me je naučio nečemu, ne ulazi u stvari koje ne poznaješ, i digni ruke od meditacije, put Spasenja je jednostavan put, ne treba ti kontrola uma, već bdenje nad mislima i stalno praštanje. Nije rešenje života u Umu i mislima, već u srcu i ljubavi.
. . .
Hare Krishna Hare Krishna Krishna Krishna Hare Hare Hare Ram
http://www.youtube.com/watch?v=ZN71NGrdTbs
. . .
@ Dragan Koristite li taj jednostavniji put i možete li nam ga predstaviti ?
@ Dragan
Ovo je neko moje mišljenje o tome:
Sve jedno kako shvatamo Put, putevi su najrazličitiji, i kako ga predstavljamo, obrazlažemo, određeni energetski procesi koji se dešavaju su takvi kakvi su, znali mi o tome ili ne, nema razlike ako se duhovno razvijamo, razvija se, jača i sazreva aura, kasnije se može formirati jedan centar unutar aure koji ima takođe svest i visoku inteligenciju, izuzetna znanja i pomaže nam u razvoju, bez obzira da li smo toga svesni ili ne. Znali mi za Boga ili ne, Bog ostaje Bog. Ja govorim u tom kontekstu stvari, a kakav je lični put – to je stvar individue, afiniteta, njene lične filozofije života i najčešće je neprimenljiv za druge ljude, sem ako ta osoba ne dostigne izuzetno visoke nivoe i eventualno nekog najbižeg u tome usmeri. Jedno je sigurno – da nema duhovnog razvoja bez čistoće aure, dok način ili put razvoja može biti izuzetno različit.
Bez obzira koji je put, sve je to put „meditacije“ (ja se samo koristim tim izrazom) odnosno duhovni napredak u sebi sadrži integralnu komponentu koja se ogleda npr u navežbanosti mozga da funkcioniše na niskim frekvencijama, razvojem tog svetlećeg tela i nekim drugim karakteristikama.
Ja zato razdvajam pojam – meditativne tehnika od meditacije – meditacija je stvar individue i svi je posedujemo i koristimo, neko simbolično i nije toga svestan (većina ljudi na planeti – san, neka prijatna duboka razmišljanja, pa i molitva iako je to nešto malo drugačije).
Meditativnim tehnikama se može uznaprediti dubina meditacije ali to naravno može i na drugačije načine – bilo kakvim dubokim kreativnim angažmanom kroz umetnost, nauku.
Kroz istoriju su poznate osobe koje nikad nisu čule ili koristile meditativne tehnike (koje povezujemo uglavnom sa istočnim religijama), nikad o njoj nisu razmišljali na takav način, umetnici, sveštenici, duhovnici u svim kulturama, mnogi su se prosvetlili a za prosvetljenje nikad nisu ni čuli, ali su svojim pozitivnim mislima postepeno čistile i održavale čistoću aure – ali oni pomenuti energetski kvaliteti su bili prisutni, na isti način i u vezi svetlećeg tela ili energija uopšte.
Nikad čovek zapravo nije sam na svom putu, bez obzira kako to sebi opisivao – ali je fakat da bez truda se neće niko pokrenuti u razvoju.
Po onome što znam,ovo nije vid kršćanskih meditacija,spada u sfere okultnog,to je vrlo opasno,ono što smatrate božanskim zapravo je utjecaj demonskog i tako ste prevareni.Slično je u jogi,reikiju….uh,to su sotonske sfere…Poznajem ljude koji su bili u tome,jedva su se isčupali a isčupali su se jedino Isusom Kristom.Samo vi nastavite razgovor,tko voli nek izvoli.Neću se miješati.Oni koji kontroliraju um vrlo su hladni prema bližnjima(utjecaj joge npr.),gotovo bešćutni i nepokazuju onu najdivniju Božju osobinu-ljubav.Susrela sam se sa njima,prestrašno koja sebičnost i ignorancija i manipuliranje emocijama na štetu drugog.Išla sam na običan aerobik,ušli smo u dvoranu sa jogašima…sva duhovnost na koju se pozivaju-da jest kontrola uma al na svoju korist,uzet ću ti klupu,srušiti stvari za vježbanje,ne doživljavati te čovjekom.to je kontrola uma od đavla.
Piše:fra Josip Blažević
Meditacija je povlašteno sredstvo za postizanje izmijenjenih stanja svijesti.
Orijentalne meditacije se, poput Transcendentalne meditacije, Sri Chinmoy meditacije, i drugih, danas na Zapadu prodaju uglavnom kao terapijske, zbog njihovih sedativnih obilježja dok se, hotimice, prešućuje njihova religiozna usmjerenost. Među brojnim oblicima meditacija, što onih tradicionalnih (poput zena), ili „novokomponiranih“ (poput Transcendentalne meditacije) u novije vrijeme šire se i one okultnog tipa, poput Transmisione meditacija, koju želimo predstaviti u ovom prilog.
Zainteresiranima za kršćanske oblike meditacija najtoplije preporučamo da pokucaju na vrata vlastitog župnika kako bi bili pošteđenih idolopoklonstva, mogućih popratnih opasnosti, i bespotrebnih izdataka. Jer, ukoliko čovjek nije utemeljen na osobi Isusa Krista, koji je bezrezervno i apsolutno bio „čovjek za druge“, on samo pridonosi hrpi upropaštenih života kojih je bilo toliko mnogo u našem stoljeću.
Više o tome ovdje http://www.ver.hr/arhiv/arhiv/ver2002/ver09_02/vodenjak.htm
Što je zapravo Transcendentalna meditacija dovoljno precizno i kompetentno kaže zagrebački psihijatar Joško Srdanović u svom nedavnom interview-u za časopis „Veritas“: „Transcendentalna meditacija na Zapadu jedna je prilagođena forma „Yoge“.
To je magijska okultna praksa spiritizma Indije. Svatko tko želi sudjelovati u toj meditadciji, mora se podvrgnuti obredu ‘posvećenja’ ili inicijaciji, pri čemu se doziva duh mrtvog gurua Deva i hinduističkih božanstava. U ceremoniji uvođenja učenik dobiva od ‘učitelja’ tzv. ‘mantru’, koju svaki mora tajno zadržati za sebe, jer ako je oda drugome, gubi se snaga. Ta ‘mantra’ ponavlja se dvadeset minuta. Indolog Gogler kaže da su mantre magijski izričaji ili vračarske formule. To je nepoznato ime nekog božanstva ili duha.“ (Veritas, ožujak 1994., str.17)
Sveučilišni profesor, teolog dr.Tomislav Ivančić će reći da Transcendentalna meditacija „donosi promjenu svijesti i unosi u dušu poganski mentalitet. Tako se može reći da je transcendentalna meditacija jedna vrsta spiritizma.“ (Službeni vjesnik zagrebačke nadbiskupije, br.6, 1993, str.196)
O istoj pojavi, teolog Glasa Koncila govori sljedeće: „Katolički teolozi svrstavaju tzv. Transcendentalnu meditaciju među nekršćanske sekte koje su obično agresivnije i opasnije za vjernike Katoličke Crkve od kršćanskih sekti“ (Glas Koncila 23. siječnja 1994.)
I sami hindusi se distanciraju od Maharišijeva naučvanja jer „na nedozvoljen i štetan način se pojednostavljuje put spasenja, ono što se podučava izdaja je stare tisućljetne tradicije indijskih mudraca“ (Otto Bischofberger: Novi religiozni pokreti, oakovo 1986, str. 13)
A o tome dali Transcendentalna meditacija zaista spada među nove religiozne skupine govori i činjenica da je američki sud u New Jersey-u zabranio propagandu Transcendentalne meditacije u javnim školama s obrazloženjem da se radi o „ustanovljenju nove religije“ (Randy England: „The Unicorn in the Sanctuary“, Manassas, 1990, str.43)
No, o tome dovoljno jasno govore i sami promicatelji Transcendentalne meditacije u svom spomenutom glasilu: „Maharishi Mahesh Yogi je 12.01.1993. u Vlodropu objavio godinu Ram-Rađ ili godinu svjetskoga upravljanja po naravnom zakonu. Ram znači isto što i Brahm, to je sveukupnost, utjelovljenje transcendentalne realnosti. Ram je čisto znanje, Veda, koja vječno rukovodi sudbinom sveg života. Veda je priroda Rame. Ram je čista inteligencija i vječna stvaralačka inteligencija. Ram upravlja putem vlastite prirode – Vede. Veda je Ustav svemira. Ram-Rađ znači upravljanje prema Ustavu svemira ili prema Vedi.“ (Život bez stresa, siječanj 1994.) Nije li ovo samo varijanta hinduizama?
Ili da samo još spomenemo tkz. „yagy-u“, koja je sastavni dio „znanstvene Maharishijeve vedske znanosti“. Kako navodi isti časopis „Prvi korak u rabljenu ovog znanja je jyotish konzultacija. Prije nego li započne yotish konzultacija, stručnjak u yotishu izračuna planetarne položaje za trenutak rođenje – natalnu kartu, kojom se potom služi za predviđanje događaja i tendencija u vašoj budućnosti.“ Dakle, riječ je o onoj istoj „znanosti“ po kojoj se prave i naši domaći horoskopi!
A što se tiče tzv. „Maharishijeva efekta“, tj. da će se dogoditi neke bitne promjene, smanjenje kriminala, vladavina mira… ako se u nekom gradu nađe 1% meditanata, zaista se dogodio u Bergamu u Norveškoj taj postotak, ali ne i najavljivane promjene. Onda su ideolozi Transcednentalne meditacije potrebni postotak pomakli na 5% – a to je već u stilu onih sekti koje spektakularno najavljuju točan datum smaka svijeta, no kad se on ne dogodi onda se datum pomiče, i histerija iščekivanje se nastavlja…
No treba upozoriti i na neke mnogo ozbljnije opasnosti bavljenja Transcendentalnom meditacijom. U već spomenutoj knjizi Otto Bischofberger upozorava: „Činjenica je, da je kod nekih koji prakticijraju TM došlo do duševnih i tjelesnih poremećaja. Tehnika meditacije može postati samorazarajućim oružjem“ To isto potvrđuje gore navedeni psihijatar govoreći o svojim kliničkim iskustvima: „Poznato mi je nekoliko slučajeva teških duševnih oboljenja kod osoba koje su se bavile ‘Transcendentalnom meditacijom’ i ‘Yogom’ kao magijskim praksama, a jedna je sebi i oduzela život.“ (Veritas, ožujak 1994, str.17)
Moira Noonan je posvjedočila o svojem obraćenju nakon bavljenja raznim okultnim praksama više od trideset godina. Spominje bavljenje New ageom, vidovnjaštvom, transcendentalnom meditacijom, bioenergijom , rejkijem, i još nekim oblicima okultizma.
Milost je doživjela u Međugorju gdje se ispovjedala 14 sati. O svome iskustvu napisala je knjigu Izbavljena iz vlasti tame, koju je na hrvatskom jeziku objavila Teovizija.
Svjedočanstvo Moire Noonan http://www.youtube.com/watch?v=fVBIspROjPY
KRŠĆANIN se s pravom pita mogu li mu tehnike, što dolaze s Istoka, pomoći i biti od koristi u njegovoj molitvi. Pismo Kongregacije za nauk vjere potiče istraživanje novih metoda meditacije, ali upozorava da je „prava kršćanska molitva bitan susret dviju sloboda, beskrajne slobode Božje i ograničene čovjekove slobode.“ U molitvi cijeli čovjek dolazi k Bogu. Svoje tijelo prije molitve ne može ostaviti negdje u „predsoblju“ ili ga zanemariti za vrijeme molitve. Treba zauzeti onaj položaj tijela koji će mu pomoći da se doista može mirno i sabrano moliti. Normalno je, dakle, i poželjno da kršćani, barem oni čiji su uvjeti života napeti i stresni, prakticiraju metode koje potiču nutarnju tišinu i fizičko opuštanje. Te su metode brojne i različite. Međutim, i tu je potreban oprez i razboritost. Te određene psihološke tehnike pounutrašnjenja ne idu samo za tim da se fizički opustimo i duhovno relaksiramo. One su prije svega zato da se uz njihovu pomoć prispije jednoj dubokoj interiorizaciji, dubokom pounutrašnjenju.
Ta interiorizacija nije bez velike opasnosti. Onaj, koji se u tome vježba u opasnosti je da se iznutra izolira, da postaneneosjetljiv i nepažljiv na vanjski svijet i na svoj nutarnji svijet slika, misli i osjećaja. On je u velikoj opasnosti da se isprazni od svake želje. U krajnjoj liniji to je rušenje i dokidanje sebe i svoga „ja“ samim sobom. Očito je da se takva interiorizacija i tehnikaprotivi molitvi i meditaciji.
U kršćanskoj meditaciji vjernik molitelj se ne zatvara u sebe nego je potaknut i pozvan da svu pažnju svoga srca usmjerava na Boga i da produbljuje odnos Ja Ti s Njime u potpunoj slobodi. „Čak i kad je sam i skriven od drugih, kršćanin je svjestan da po Duhu Svetom uvijek moli u jedinstvu s Kristom i zajedno sa svim svecima za dobrobit Crkve“, piše kardinal J. Ratzinger u pismu u kojemu ističe neke aspekte kršćanske meditacije.
Traženje „duboke interiorizacije“ je opasno i za one koji su uznapredovali u kršćanskoj molitvi i meditaciji zato što to vrlo brzo postaje opsesija, nešto što čovjeka očara i zavede, nešto što postaje njegovo „opsjednuće“. Kao da time izlazi na strminu na kojoj klizi prema dubljoj i dubljoj interiorizaciji što je protivno pokretu i elanu koji treba pratiti, nositi, poticati i usmjeravati kršćanina prema Bogu, pokretu u kojemu treba biti pažljiv na Božju prisutnost i koji ga treba usmjeravati prema Bogu. Taj pokret, dinamizam i elan već je primio na krštenju i treba ga molitvom širiti. Molitva ga trajno propituje o tome što je učinio od svoga sakramenta krštenja.
I u kršćanskoj molitvi vjernik doživljava dubinu svoga bića i svjestan je svoga „ja“. Ali je nadasve svjestan i vjeruje da je Bog dublji i viši od njega. To je sv. Augustin snažno doživljavao i nenadmašno izrekao u svojim Ispovijestima: „Bog je dublji nego najunutrašnjije u meni i viši nego najuzvišenije u meni.“
U kršćanskoj meditaciji molitelj se pridružuje molitvi koja se već u njemu nalazi. Radi se samo o tome da pomogne kako bi se u njemu molitva uzdigla. Zato novozavjetni spisi neumorno ističu važnost molitve u Duhu: kršćani se trebaju moliti u Duhu Svetome, svaka njihova molitva i prošnja u svakoj prigodi treba biti u Duhu Svetome, sam Duh se u njima zauzima neizrecivim uzdisajima…
Mirko Nikolić
Preuzeto sa http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=615
Jednostavan život iskrenog i dobrog deteta. Život širom otvorenog uma i srca. I u miru. Ako nema mira, nema ničega od prethodno navedenog.
A mir dolazi od Boga,pravi mir.Ja radije koristim kontemplaciju,ne mogu meditirati,to me jako zamara i predugo je,ovako samo uronim u Isusa u Njegovu prisutnost,ne baš odmah,najprije se molim.Radije dopuštam da On bude moja misao,moj dah,moj um i to me odmara.Al ne predugo,jer i to može biti opasno,jer demoni jedva čekaju da izimitiraju Božje,zato treba moliti za dar razlikovanja duhova.Vjerujem u istinitost teksta.Čuvao Vas Bog.Poštovanje.
Hvala Marta , hvala Mile i hvala Dragane . Na odgovorima i strpljenju .