Rascvjetani razgovor u mojoj bašti na Balkanu

Jagoda Kljaić

RASCVJETANI RAZGOVOR

Maslačak se umirio i osluškuje. Nekakav je zanimljiv razgovor u njegovoj blizini. Ne može dobro vidjeti, oči mu natkrilila trava, ali zato dobro čuje. I raspoznaje šaptanje plavoga nezaboravka i pjevuckavi glas žutoga jaglaca. Zna da imaju puno godina, ljudskih dvadeset, jedna ljudska je cvjetnih deset. Ima maslačak toliko latica u svojoj osunčanoj kruni pa broji, pomičući jednu po jednu laticu u smjeru sunca. Kad dođe do broja dvjesto, shvati da su mu prijatelji baš dozreli, skoro bi se uplašio za njih, da ga ne more vlastite muke.

Već su njegovu mlađu rodbinu danas pokupili, neki divovi što govore nerazumljivim jezikom i zovu se ljudi, spominjali su med, slatko, namakanje u vreloj vodi, kuvanje, šećerenje, kiseljenje s limunom, smještanje u ormar. Ništa mu se to nije dopalo, dok ne ču da će biti korisno djeci, sljedeće zime, kad zakašlju. Veliki je prijatelj sa djecom, vole se valjati u njegovom žutilu i otpuhavati mu zrelost. Bi mu lakše kad je shvatio da će im biti pri ruci i onda kad sve preuzme smrzavica i bjelina. Stisnut će latice i čekati da se pretvori u sirup, uvjeren je da je i to lijepo i ugodno. A na proljeće, eto njega opet u travi.

Osim toga, vidio je kako su se ti takozvani ljudi, ali odrasli, posebno onaj rod u haljinama i suknjama, obradovali prvim ljubičicama, kad im je noću ojačao miris, valjda zbog mjesečine. Čuo je da će ih, onako plahe i skromne, pretvoriti u miomiris, pa se nada zajedničkoj polici u ormaru, gdje bi se mogli nastaviti družiti.

Nego, više ga sad mori zabrinutost za komšije mu na šarenom tepihu. Nikad nije čuo, čak ni od predaka, da bi se oni mogli pretopiti ili iscijediti u sok. Onda pomisli da se svađaju oko toga koji je cvijet ljepši. I o tome je nešto nedavno čuo u svojoj blizini. On se s njima neće uspoređivati niti se u tu prepirku upuštati, jer zna, ako baš i nije najljepši, zasigurno je prvi, mnogobrojniji, najrazvijeniji i najrašireniji na cvjetnom polju. O, koliki bi se s njim mijenjali! Čak i ako ne vole žutu boju. Prisluškuje i shvati. Oni strahuju baš toga što su nepotrebni i jadaju se jedan drugome kako im je život uzaludan. Nitko ih ne voli, sami su, sitni i neugledni, jedva se vide iz trave, prepušteni da preživljavaju kako znaju i umiju. Hiljadu muka imaju, jako su slične, pa se dobro i razumiju. Jadikuju potiho i uzajamno jaglac i nezaboravak.

Kadli nešto bijelo izraste u njihovoj blizini i, onako sićušno i nejako, sve mu glavica pada bez daška vjetra, počne galamiti na dva cvjetna grma. Prepoznadoše oni odmah neustrašivi cvijetak – tratinčica, uzviknu nezaboravak – bela rada, zazva jaglac. Što joj bi da se tako odjednom razgoropadila. Bar ona uvijek šuti, stisne se navečer, opet pojavi samo sa suncem. Sad im govori kako ih nije sramota, što kukaju bez razloga, po njima bar ne gaze i ne pljuju, pripaze i ljudi i mačke i psi da ih ne lome i ne drobe. A kako je njoj, nitko je ne vidi, što je još gore, ako je i opazi, ne obraća pažnju, ne dobiva ništa za dopunu prehrani, nitko se ne sažali ako danima ne dobije kap vode. Svi je ignoriraju, ne ubrajaju je u cvijet, ne skupljaju njeno sjemenje kako bi vrsta nastavila živjeti, ne odobravaju joj razmnožavanje. Baš sve suprotno. Gledaju je kao da je najveći korov, kopaju joj utrobu, vade podmladak, ali – ništa joj ne mogu. Galami tratinčica na ona dva grma – ljepotana, koješta im zamjera, sve u nadi da će bar nešto od njenih riječi ući u njihove prelijepe rascvjetane glavice. Voli ona njih, ali, ne smije im pokazati.

Iznenada začuše veseli glas djevojčice koja se obradova prelijepim tratinčicama, poče ih brati pjevušeći im i nizati ih u vjenčić što bi mogao jednoga dana postati svadbeni. Dječak se pojavi ubrzo poslije nje, zakoračivši prema jaglacu i nezaboravku. Složi lijepi plavo – žuti buket s kojim će je jednoga dana zaprositi.

Tako maslačak ostade sam i poče se radovati sutrašnjem danu kad će se pretvoriti u sirup. Pa i gospodarica će mu postati džem, jednoga dana … samo, prije toga mora odaslati ovu poruku. …