Majstor Ekhart

 

28. PROPOVIJED

Intravit Jesus in guoddam castellum, et mulier quaedam, Martha nomine excepit illum eta (Luc. 10,38)

Sveti Luka piše u evanđelju: »Naš Gospodin uđe u neki gradić; ondje ga primi neka žena koja se zvala Marta; ona je imala sestru koja se zvala Marija. Ova je sjela do nogu našega Gospodina i slušala njegovu riječ. Marta je međutim išla okolo i posluživala našemu Gospodinu« (Lk 10,38 – 40).

Zbog tri stvari sjedila je Marija do nogu našega Gospodina. Jedna je bila: Njezinu je dušu obuhvatila Božja dobrota. Druga je bila, velika, neizreciva želja: Čeznula je ne znajući za čim i željela je ne znajući što!

Treća je bila, slatka utjeha i naslada koje je crpila iz vječnih riječi koje su tekle iz Kristovih usta.

I Martu su tjerale tri stvari zbog kojih je hodala okolo i posluživala dragomu Kristu. Jedna je bila, zrela dob i dokraja provježbana dubina (bitka). Zbog toga je vjerovala da zaposlenost nikomu ne pristaje tako dobro kao njoj. Druga je bila, mudra razboritost, koja je znala prvo usmjeriti izvanjsko djelovanje na ono najuzvišenije što ljubav nalaže. Treća je bila, visoko dostojanstvo dragoga gosta.

Učitelji kažu da Bog stoji na raspolaganju svakom čovjeku za njegovo duhovno kao i za osjetno zadovoljstvo, sve do onoga posljednjeg što on želi. Da nam Bog u duhovnom pogledu udovoljava, a da nam s druge strane i prema našoj osjetnoj naravi pribavlja zadovoljstvo, to se može jasno razabrati na drugim Božjim prijateljima. Udovoljiti osjetnoj naravi, znači da nam Bog daje utjehu, nasladu i zadovoljenje; a dragi Božji prijatelji odustaju od toga da se (u ovomu) raznježuju u području nutarnjih osjetila. Naprotiv, duhovno zadovoljstvo jest zadovoljstvo u duhu. Ja o duhovnom zadovoljstvu govorim onda kad sva naslada ne savija gornji (duševni) vršak, tako da se on ne utopi u zadovoljstvu, nego da moćno stoji iznad njega. Čovjek se nalazi u duhovnom zadovoljstvu (samo) onda kad ni ono što je stvorenju milo ni ono što mu je mrsko ne mogu savijati vršak (duše). Stvorenjem međutim nazivam sve što se opaža ispod Boga.

Sad kaže Marta: »Gospodine, pozovi je da mi pomogne.« Ovo Marta ne govoraše od zlovolje; štoviše, ona je to govorila iz dobre volje prožeta ljubavlju, koja je nju gonila. Mi to moramo nazvati dobrom voljom prožetom ljubavlju ili ljubaznim podbadanjem. Kako? Pazite! Ona je vidjela da je Marija uživala u zadovoljstvu do pune sitosti svoje duše. Marta je Mariju bolje poznavala nego Marija Martu, jer ona je (već) dugo i ispravno živjela; život (naime) daruje najplemenitiju spoznaju. Život nam daje da bolje spoznamo užitak i svjetlost nego sve što se u ovom životu niže od Boga može postići, pa u određenom smislu i čistije nego to može dati svjetlo vječnosti. Svjetlo vječnosti (naime) daje nam uvijek spoznavati (samo) nas same i Boga, ali ne nas same bez Boga. Gdje čovjek međutim ima pred očima samo sebe, to oštrije opaža razliku sličnog i nesličnog. To posvjedočuju (s jedne strane) Sveti Pavao i, s druge strane, poganski učitelj: Sveti Pavao gledao je u svom zanosu Boga i sebe na duhovan način u Bogu; pa ipak on nije u njemu zorno do tančina spoznao svaku krepost; a to je dolazilo odatle što on njih nije u djelima vježbao. Poganski su pak učitelji vježbanjem kreposti stigli do tako visoke spoznaje da su svaku krepost zorno spoznali, točnije nego Pavao ili bilo koji svetac u svom prvom zanosu.

Posve je tako bilo s Martom. Zbog toga je ona govorila: »Gospodine, pozovi je da mi pomogne«,, kao da je htjela reći: Mojoj se sestri čini da ona (već i) može (što (god) hoće, dok samo sjedi kraj tebe pod tvojom utjehom. Daj joj da spozna je li to tako, pa je pozovi da ustane i ode od tebe! S druge strane, bila je to nježna ljubav, iako je ona to jamačno promišljeno rekla. Marija je bila tako ispunjena čežnjom da je čeznula ne znajući za čim i željela ne znajući što! Nama se nameće sumnja da je ona, draga Marija, tu sjedila nekako više zbog ugodnog osjećaja nego radi duhovnog dobitka.

Zbog toga govoraše Marta: »Gospodine, pozovi je da ustane!«, jer ona se bojala da Marija zastane u toj ugodnosti te više ne napreduje.

Tada njoj Krist odgovori i reče: »Marta, Marta, ti brineš, ti si zabrinuta zbog mnogo toga. Jedno je nužno! Marija je izabrala bolji dio, koji joj se nikad ne može uzeti.«

Ovu je besjedu Krist rekao Marti ne kao prijekor, nego joj je (samo) dao rješenje i dao joj je utjehu da će Marija (još) postati onakvom kako je to ona željela.

Zašto je međutim Krist govorio: »Marta, Marta« i dvaput je zazvao imenom?

Izidor kaže: Nema sumnje da Bog, prije nego je postao čovjekom, nije nikad zvao imenom ljude od kojih bi bilo koji propao; a s onima koje nije zvao imenom jest dvojbeno. Kao Kristovo zazivanje imenom ja označujem njegovo vječno znanje: neizbrisivu upisanost prije stvaranja svih stvorenja od vječnosti u živu knjigu »Oca – Sina – i – Duha – Svetoga«. Što je to nazvano imenom i ako je Krist takvo ime izgovorio doslovno, od takvih ljudi nikada nijedan nije propao. To posvjedočuje Mojsije, kojemu je Bog govorio: »Ja sam te imenom spoznao« (Izl 33,12), te Natanael, kojemu je dragi Krist govorio: »Ja sam te upoznao kad si ležao pod smokvom« (Iv 1,50). Stablo smokve označuje ćud koja se ne otima Bogu i čije je ime od vječnosti u njemu (= Bogu) zapisano. I tako se pokazalo da nikada nije propao niti će propasti nitko od ljudi koje je dragi Krist svojim ljudskim ustima iz vječne Riječi (tj. iz one vječne knjige, iz sebe samoga) imenom zazvao.

Zašto je on međutim Martu dvaput zazvao imenom? On je time naznačio da je Marta u potpunosti posjedovala sve čega je bilo u vremenitom i vječnom dobru, a što bi jedno stvorenje trebalo posjedovati. Prvim »Marta«, koje je izrekao, naznačio je on njezinu savršenost u vremenitom djelovanju. Kad je po drugi put rekao »Marta«, time je označio da njoj ne manjka ništa (ni) od svega onoga što je potrebno za vječno spasenje. Stoga je on rekao: »Ti brineš«, a time je mislio: Ti stojiš pri stvarima, ali stvari ne stoje u tebi. Puni briga međutim stoje oni koji su spriječeni u svemu svome »zanimanju«. Bez spriječenosti naprotiv stoje oni koji sva svoja djela obavljaju uredno po uzoru na vječno svjetlo. Jedan se »posao« obavlja izvana, »zanimanje« je naprotiv kad se čovjek trudi iznutra, s obazrivošću punom razumijevanja. A takvi ljudi stoje pri stvarima a ne u stvarima. Ovi stoje posve blizu, a (ipak) nemaju manje nego kad bi stajali gore na rubu vječnosti. Ja kažem »posve blizu«, jer sva stvorenja »sredstvuju«. Postoje dvije vrste »sredstava«. Jedno je ono bez kojega ne mogu dospjeti u Boga: to je djelovanje i »zanimanje« u vremenu, i to ne umanjuje vječno blaženstvo. Drugo »sredstvo« jest ovo: upravo odustati od onoga. Jer u vrijeme smo stavljeni radi toga da po razumom prosvijetljenu »zanimanju« u vremenu postanemo bliži i sličniji Bogu.To je mislio i Sveti Pavao kad je govorio: »Pobjedujte vrijeme, jer su dani zli« (Ef 5,16).

»Nadvladati vrijeme«, znači bez prekida se uspinjati Bogu u razumu, i to ne u različitosti slikovnih predodžbi nego u razumskoj i životnoj istini. A »dani su zli« razumijte ovako: »dan« upućuje na »noć«, jer da nema noći, ne bi bilo dana, pa se o njemu ne bi ni govorilo jer sve bi bilo jedno svjetlo. A upravo je na to smjerao Pavao: jer je doista premalen svijetli život kod kojega još može biti tame, koja uzvišenom duhu zastire i zasjenjuje vječno blaženstvo. To je mislio i Krist kad je govorio: »Hodajte (naprijed) dok imate svjetla« (Iv 12,35). Jer tko radi u svjetlosti, taj se uspinje Bogu, slobodan i nevezan za bilo što posredničko: njegovo svjetlo jest njegovo »zanimanje«, a njegovo »zanimanje« jest njegovo svjetlo.

Posve je tako bilo s dragom Martom. Stoga je on njoj govorio: »Jedno je nužno«, ne dvoje. Ja i ti, jednom obuzeti vječnim svjetlom – to je Jedno.

»Dvo-jedno” jest međutim gorući duh koji stoji iznad svih stvari (no još) ispod Boga na rubu vječnosti. Taj jest dvoje, jer on ne vidi Boga neposredno. Njegovo spoznavanje i njegov bitak ili: njegovo spoznavanje i njegova spoznajna slika (kod njega) nikad ne postaju Jedno. Samo se tu vidi Boga gdje se Boga gleda duhovno, sasvim bez slika. Tu Jedno postaje Dvoje, Dvoje jest Jedno, Svjetlo i Duh, to Dvoje jesu Jedno u obuhvaćenosti vječnim svjetlom.
Sad pazite, što je “rub vječnosti”?

Duša ima tri puta k Bogu.

Jedan je: tražiti Boga mnogostrukim »zanimanjem« s gorućom ljubavlju u svim stvorenjima. Na nj je mislio David kad je govorio: »U svim stvarima tražio sam mir« (Sir 24,11).

Drugi put jest put bez puta, slobodan a ipak vezan, gdje je čovjek bez volje i bez slike uzvišen i odmaknut daleko iznad svih stvari, koliko god još nema bitne ustrajnosti. Na nj je mislio Krist kad je govorio: »Blago tebi, Petre! Ne prosvjetljuju te meso i krv nego uzdignutost u razum kad meni kažeš ‘Bog’: objavio ti je to (štoviše) moj nebeski Otac« (Mt 16,17).

(Ni) Sveti Petar nije nezastrto gledao Boga; bio je doduše ponesen nad svaku sposobnost shvaćanja snagom nebeskog Oca do na rub vječnosti. Ja kažem: U gore zagledanu duhu, ljubazno obuhvaćen olujnom snagom, zahvaćen je od nebeskog Oca onaj koji je iznad svake sposobnosti shvaćanja trgnut u visine u moć nebeskog Oca. Ondje je Svetom Petru odozgo slatkim glasom stvorenja, ali bez svakoga osjetilnog uživanja, u jednostavnoj istini jedinstva Bogočovjeka, u osobi nebeskog Oca-Sina, dato saopćenje. Ja smiono kažem: Da je Sveti Petar neposredno gledao Boga u njegovoj naravi kako je to on činio kasnije i kao Sveti Pavao, kad je bio uznesen u treće nebo: njemu bi se i govor najplemenitijeg anđela učinio grubim. Ovako je međutim izgovorio razne slatke riječi koje dragom Isusu nisu trebale; jer on, koji stoji neposredno pred Bogom u slobodi istinite nazočnosti, gleda u dno srca i duha. Ovo je mislio Sveti Pavao kad je govorio: »Jedan čovjek bi uznesen i ču takve riječi kakve su neizrecive za sve ljude« (2 Kor 12, 2 – 4). Iz toga možete spoznati da je Sveti Petar stajao (tek) »na rubu vječnosti«, ali (još) ne u jedinstvu, gledajući Boga u njegovu vlastitu bitku.

Treći put zove se doduše »put«, ali je ipak prebivanje »doma«: gledati Boga neposredno u njegovu vlastitu bitku. Sad dragi Krist kaže: »Ja sam (taj) put, istina i život« (Iv 14,6): jedan Krist u osobi, jedan Krist u Ocu, jedan u Duhu kao troje: put, istina i život, Jedno kao dragi Isus, u kojemu jest sve ovo. Izvan ovog puta tvore sva stvorenja okruženje i (razdjelno) »sredstvo«. Na ovomu (međutim) putu uvođenua Boga (Oca) svjetlom njegove »Riječi« i obuhvaćen ljubavlju »Duha« (Svetoga) obojice njih: to nadilazi sve što se može obuhvatiti u riječi.

Pripazi (pak) na ovo čudo! Kako (je) divno stajati vani kao unutra, poimati i biti obujmljen, gledati i (ujedno) biti sam ono gledano, držati i biti držan – to je cilj, gdje duh ustrajava u miru, sjedinjen s dragom vječnosti.

Vratimo se sada našem izlaganju kako draga Marta i s njom svi prijatelji Božji stoje “pri brizi«, ali ne u brizi«. A pritom je djelovanje u vremenu isto tako plemenito kao i bilo koje povezivanje s Bogom; jer nas to približava jednako kao i ono najviše što nas može zapasti – izuzevši jedino gledanje Boga u (njegovoj) čistoj naravi. Stoga on (=Krist) kaže: »Ti stojiš pri stvarima i pri brizi«, a time misli da je ona doduše nižim moćima izložena žalosti i brizi, jer nije bila raznježena sladokustvom duha. Ona je stajala pri stvarima; ona je stajala …

Tri su točke osobito bitne u našem djelovanju. To su: da se radi uredno i uviđavno i razborito. »Urednim« nazivam ono što u svim točkama odgovara onom najvišem. »Uviđavnim« pak nazivam ono mimo čega se zasada ne zna ništa bolje. A »razboritim« konačno nazivam to ako se dobrim djelima sluti životna istina sa svojom usrećujućom nazočnošću. Gdje postoje ove tri točke, tu one donose i isto tako blizu (Bogu) i isto tako probitačno kao i sve naslade Marije Magdalene u pustinji.

Sada Krist kaže: »Ti si zabrinuta za mnoge stvari, a ne za Jedno.” To hoće reći: Kad jedna duša stoji čista, jednostavna, bez svakog »zanimanja« okrenuta gore na »rubu vječnosti«, onda se ona »zabrinjava« ako je nešto kao (razdjelno) »sredstvo« priječi te ne može s veseljem biti ondje gore, onda čovjeka ovo nešto »zabrinjava« pa on stoji u brizi i u potištenosti. Marta je međutim stajala u sazreloj, dobro utvrđenoj kreposti i u nezabrinutom raspoloženju, nespriječena od svih stvari. Stoga je ona željela da njezina sestra bude stavljena u isto stanje, jer je vidjela da ona tu još nije bitno stajala. Bio je to jedan sazreli temelj (duše) iz kojeg je ona željela da i ona (= Marija) stoji u svemu onomu što pripada vječnom blaženstvu. Zbog tog Krist kaže: Jedno je nužno!«
Što je ovo Jedno?Ovo (Jedno) je potrebno svim stvorenjima; jer kad bi Bog ono svoje na se povukao, sva bi stvorenja bila uništena. Kad bi Bog Kristovoj duši uskratio ono svoje, gdje je njezin duh sjedinjen s vječnom osobom, Krist bi ostao golo stvorenje. Stoga je ono Jedno itekako potrebno.

Marta se bojala da njezina sestra zastane u uživanju i nasladi, te je željela da ona postane poput nje (same). Zbog toga je Krist govorio i primijetio: Umiri se, Marta, (i) ona je izabrala najbolji dio. Ovo (ovdje) kod nje će se izgubiti. Ono najviše što može zapasti neko stvorenje zapast će i nju: ona će biti blažena kao i ti!

Sad se poučite o svim krepostima! Krepostan život sastoji se u tri točke koje se tiču volje. Jedna je ova: Volju predati Bogu, jer je nužno da se potpuno i sasvim izvede ono što se onda spozna, bilo u odlaganju bilo u uzimanju. A postoje tri vrste volje. Jedna je »osjetna« volja, druga »razumom prosvijetljena« volja, treća »vječna« volja.

Osjetna volja želi pouku, (hoće) da se slušaju istinski učitelji.

Razumno prosvijetljena volja sastoji se u tome da čovjek stavi stope u sva djela Isusa Krista i svetaca, to znači: da se riječ vladanje i »zanimanje« skladno uprave, urede prema onomu najvišemu.

Kad je sve ovo ispunjeno, onda Bog u dno duše spušta još nešto: to je vječna volja s ljubaznim nalogom Duha Svetoga. Tada duša govori: »Gospodine, daj mi ono što bude tvoja vječna volja!« Kad ona na takav način udovolji onomu što smo prije izložili te ako se tada svidi Bogu, onda dragi Otac u dušu govori svoju vječnu Riječ.

Sad (međutim) naši čestiti ljudi staroga kova kažu da se mora postati tako savršen da nas više ne može pokrenuti nikakvo veselje i da se bude nedodirljiv za radost i žalost. Nije im to ispravno. Ja (međutim) kažem da nije nikad bilo sveca, kako god bio velik, kojega se nije moglo pokrenuti. Suprotno tomu, ja međutim kažem: Sveca doduše zapadne (već) u ovom životu da ga ništa ne može odvesti od Boga. Vi zamišljate da ste nesavršeni dok vas riječi mogu pokrenuti na radost i žalost? Nije tome tako! Ni (samom) Kristu nije to bilo svojstveno; te je on dao spoznati kad je govorio: »Žalosna je duša moja do smrti« (Mt 26,38). Krista su (te) riječi tako boljele, da kad bi bol svih stvorenja pao na jedno (jedino) stvorenje, ne bi bilo tako zlo kako je Krista boljelo; a to je dolazilo od plemenitosti njegove naravi i od svete povezanosti božanske i ljudske naravi (u njemu). Stoga ja kažem: Nije još nikad bilo sveca kojemu muka nije bila bolna, a milina ugodna, a nikada nijedan to neće postići. Doduše, događa se tu i tamo, snagom ljubavi i milosti i čuda Božjega, da netko komu bi se pogrdilo njegovu vjeru ili nešto drugo stoji posve hladnokrvan u onom što mu je pravo i u onom što mu je krivo, pa bi ga preplavila milost. A svecu opet zacijelo polazi za rukom da ga ništa ne može odvesti od Boga tako da, iako srce trpi dok čovjek ne stoji u milosti, volja ipak jednostavno ustraje u Bogu i govori: »Gospodine, ja (pripadam) tebi a ti meni!« Što god tada (u takva čovjeka) upadne, to ne priječi vječno blaženstvo, dok te ne spopadne gornji vršak duha, ondje gore gdje on stoji sjedinjen s najdražom voljom Božjom.

Sad Krist govori: »Ti se brineš oko mnogih briga.« Marta je bila tako bivstvena da nju njezino »zanimanje« nije priječilo. Njezino djelovanje i »zanimanje« nju je vodilo vječnom blaženstvu. Ono (= vječno blaženstvo) bivalo je doduše (pritom) ponešto posredno, ali plemenita narav i stalna pomnost i krepost u naprijed navedenom smislu (ipak) veoma pomaže.

Marija je (također) bila najprije (jedna takva) Marta dok nije imala postati (zrela) Marija; jer kad je ona (još) sjedila do nogu našega Gospodina, tada ona još nije bila (prava) Marija: ona je to doduše bila po imenu, ali to (još) nije bila u svomu bitku; jer je (još) sjedila auzadovoljstvu i slatkom osjećaju i bila je uzeta u školu i (tek) je učila živjeti. Marta je međutim to već bivstveno stajala. Stoga je ona govorila: »Gospodine, pozovi je da ustane«, kao da je htjela reći: »Gospodine, ja bih htjela da ona ne sjedi u zadovoljstvu; željela bih (štoviše) da ona nauči živjeti, da bi ga (život?) bivstveno posjedovala: pozovi je da ustane da bi postala savršena.« Ona se nije zvala Marija kad je sjedila do nogu Kristovih. Nego ja (tek) ovo zovem Marijom: dobro uvježbano tijelo, poslušno mudrom nauku. Posluhom opet nazivam ovo: kad volja udovoljava onomu što razumijevanje nalaže.

Sad naše poštenjačine zamišljaju da mogu postići da za njihova osjetila nazočnost osjetnih stvari više ništa ne znači. To njima međutim ne uspijeva. Nikad ja neću postići da mojim ušima neko nemilo zvučanje godi kao i neka slatka svirka sa struni. Treba raspolagati time, da kad razumijevanje opazi to (= nemilo zvučanje), onda spoznajom oblikovana volja stane uz razumijevanje, pa (osjetnoj) volji naloži da se za to ne zabrinjava, pa ta volja onda kaže: Činim to drage volje! Vidite, ta bi borba postala veseljem; jer ono što čovjek mora izboriti s velikim naporom, te mu postaje osobitim veseljem i (tek) onda to postaje plodonosno.

Sad (međutim) neki ljudi hoće da dođu dotle da se oslobode djela. Ja (međutim) kažem: To ne može biti! Tek poslije trenutka kad su učenici primili Duha Svetoga, oni su počeli vršiti kreposti. Stoga: kad je Marija sjedila do nogu našega Gospodina, tada je ona još učila živjeti. Ali kasnije, kad je Krist uzašao na nebo i kad je ona primila Duha Svetoga, tek tada je ona počela služiti i pošla je preko mora, te je propovijedala i poučavala i postala službenicom učenika. Kad sveci postanu svecima, tek onda oni počinju vršiti kreposti; jer tek tada oni sabiru blago za vječno blaženstvo. Sve što se prethodno čini, to samo okajava krivnju i otklanja kaznu. Za to nalazimo svjedočanstvo na Kristu: od početka, kad je Bog postao čovjekom a čovjek Bogom, započeo je djelovati za naše blaženstvo, sve do kraja kad je umro na križu. Nije na njegovu tijelu bilo nijednog uda koji ne bi vršio osobitu krepost.
Da bismo njega istinski nasljedovali u vršenju pravih kreposti, neka nam Bog pomogne. Amen.

. . .