Branislav Makljenović

.

N.P. Nera – Rumunija i „Vodene bravure“

17.06. 2012.

 

Polako se otkrivaju mjesta, o kojima sam slušao lijepe priče. Za Neru sam znao da kod Bele Crkve čini granicu  sa Rumunijom i da se kod Banatskog Petrovca uliva u Dunav. Naravno, da izvire negdje u Rumuniji…

Akcija zakazana ranije, brzo se ostvarila. Popunjena dva minibusa, relativno, mladih planinara, krenuše u pravcu Bele Crkve. Kratka pauza iskorištena za malo fotkanja, najvećeg, od 7 jezera. Odatle do granice 11 km. Izdržasmo rutinsko-pasoško davljenje od sat vremena.

Dok čekasmo, uveseli nas prizor koji su odavale dvije vremešne rumunke, u još vremešnijem autu. Policajac ih, posle malo objašnjavanja, propusti, valjda  prepadnut mišlju da se to čudovište može raspasti ispred njegove kućice. Potom uđosmo u predjele slične nekoj visoravni, a na 300 m visine. Karpati su tamo, ispred. Jutarnje sunce nas prži kroz stakla, dok uočavamo sve više detalja. Loš  asfaltni put, sa bezbrojnim rupama, davao je našoj vožnji dobru dozu skakutavosti.

Prolazimo kroz sela kojima ne znamo pročitati mena. Sve daje utisak priličnog siromaštva. Evropska unija nije stigla u zabačene krajeve. Stigosmo mi.

Ulaz u nacionalni park iznad samog ušća rijeke Bejušnice u Neru. Dočekuju nas čuvari parka. Daju nam osnovne upute, dok uzimaju novac za taksu. Pripreme za pješačenje traju kratko. Teren je skoro ravan i ušuškan gustim, bukovim, šumama. Staza koja prati tok Bejušnice, je u stvari makadamski put. Nije nešto idealno za hodanje, ali ga  krajnji cilj ublažava. Idemo  do izvorišta koje je u obliku vodopada.

Oko 7 km u jednom pravcu. Put  nam je pružao dosta stvari ugodnih oku. Par manjih vodopada i slapova, nam je nagovještavalo  uzbudljivu završnicu staze. Raspoloženi planinari puštaju razgovoru i fotografisanju na volju. Veselo ćeretanje se stapalo sa ptičijim pjevom. Sve što je potrebno za dobru akciju se spojilo u jedno. Nedelja se bližila svom podnevu, zadovoljna  pozitivnom energijom koja je kružila prirodom. Srećemo  i pozdravljamo domaće turiste, koji nas radoznalo zagledaju i uzvraćaju istom mjerom. Svaki silazak do vode nas dovoljno rashlađuje da nastavimo hodanje. Jedan, pomalo, prikriveni  vodopad me je obradovao svojim, fantastičnim skakutanjem. Obrušavao se borbenim hučanjem, preko kamenih polica, prskajući  vodenim iglicama svuda naokolo. Srušeno deblo nekog drveta je pružalo otpor iz podnožja vodene zavjese.

 

Gledajući takve igre vodenih vilenjaka, uvjek poželim tu  ostati dugo, zagledan u pjenušanje i slušajući klokotavi zvuk vodene blagodeti. Ipak, idemo dalje i nailazimo na izletište kraj ogromnog ribnjaka. Sagrađen u doba čika Čaušeskog, valjda je hranio cijelu Rumuniju ribom. Zaobilazimo zdanje u blagom luku. Put se, napokon, pretvara u šumsku stazu, koja markirana, vodi do izvora. Sve više turista, govori o ljepoti parka. Malecka jezera, stvorena prirodno, mamila su nas na brčkanje. Samo kvasismo ruke i vrat. Poseban utisak ostavlja suludo plavetnilo jezera širokog desetak metara. Podsjetilo me na izvor „Savino oko“ ispod Prokletija. Ovom je šuma davala nešto tamniju nijansu. Razrogačenim očima odah priznanje božijem stvaranju plavog. Krišom mjerkam ostale. Većina je pobožno posmatrala  magličasta isparenja iznad vode.

Dodatni napor od dvadestak minuta, nas iznese do cilja. U sred šume kaskada visokih stijena, obraslih mahovinom, sa kojih se svuda okolo prelivala voda. Onaj ko nije reagovao do tada, ovdje je ostao utvorenih usta. Nije moglo sve stati u aparate, pa smo dio po dio pohranjivali u mozgovne vijuge. Slapovi Sopotnice bi bili neki naš pandan ovima. Kako god, svjesni  jedinstvene prilike za uživanje u ovom daru prirode, iskoristismo je zdušno. Potom se spustismo do jednog dijela rijeke, pogodnog za  zalijeganje cijele grupe. Izuvanje cipela, presvlačenje majica  i užina. Opuštenost je obuzimala tijelo sve više, dok je lice preplavio osmjeh. Čudesan mir  zavlada iznad čupavih i znojavih  glava. Banetova gola stopala, broj 48, su bacala sjenu na obližnji vir, dok su ih muhe nadlijetale dodajući svoje zujanje sijasetu drugih, idiličnih, zvukova. Sve je prijetilo da nestanemo u nekom vremenskom procjepu…

Buđenje iz polusna, je uslijedilo nakon jednog sata drijemeža. Istim putem natrag valja poći. Pođosmo i ne bi nam dosadno. Sad već poznata mjesta i konstantan dah sa rijeke, bodrili  su korak. U nekom rege ritmu se dogegasmo do početne tačke.  Pravimo  pauzu, dok se razvučena družina prikuplja. Čeka nas još oko 3km hodanja uskom, šumskom stazom, do sela gdje nam se ručak i prevoz smiješi. Na samom startu, staza se probija malim tunelom, kroz stijenu. Dole ispod, Nera toplo, majčinskim zagrljajem prima Bejušnicu u krilo. Tako prepletene nastavljaju tromo razbacivati iskre svetlosti, po zjenicama, pomalo, umornih planinara. Još jedan tunel, još jedno provlačenje kroz uske otvore, tih, zjapećih usta. Kod poslednje stijene, prije silaska u dolinu, visina od 30-ak metara nam je dala odličan pogled na sjajnu površinu vode i sjene stabala sa druge obale. Visoka stabla dudova su nam donjim granama nudila svoje slatke plodove. Počastismo se.

Dok prelazimo travnatu dolinu, iz rijeke se kao duh pojavljuje viseći most. Stepenicama, obraslim u puzavicu, se penjemo do njišućeg prelaza. Mimoilazeći se sa dedom koji hrli svojim ovčicama, prelazimo, jedan po jedan, preko nestabilnih dasaka. Nera nas ironično mjerka, dok se grčevito držimo za čelične sajle. Bez posledica i sa još dobrih fotografija, pređosmo na drugu obalu, upadajući u uspavano selo. Psi nas dočekaše lavežom, za koji nije bio potreban prevod. Ljubazna domaćica, etno restorana je komunicirala na više jezika.

Kad ugledasmo  naša prevozna sredstva i njihove vozače, krenu opuštena narudžba hladnih napitaka. Domaće pivo „Ursus“(Medvjed) je začas, bilo najpopularnije. Hladismo pregrijana grla, dok se čekala naručena hrana. Zadovoljstvo se prelivalo licima. Malo hrane, pića i puno razgovora. Smjeh, tako potreban, je tresao stomake. Dok smo pratili  tok sunčevog  zalaska, postasmo svjesni  vremena. Poći nazad, za Srbiju, to nam je još preostalo u ovoj debeloj nedelji. Grupna fotka na mostu, pred kraj sela, označila je kraj lijepe akcije. Brzo smo na granici. Ponovljeno davljenje pasoške kontrole. Napokon, dokotrljasmo do Bele Crkve, po drugi put u istom danu. Već noćno izdanje, samo nam je nudilo brzinski toalet. Banatskim putem se vozimo za Pančevo, sijekući  vrelu noć razrookim svjetlima minibusa. Većina nestade u polumračnim ulicama tog grada, dok se jedna mala grupa planinara  još kotrljala ka Beogradu. Predponoćni  sat i njih pojede u slasnom zalogaju . . .

. . .