Meister Eckhart
Uvod u knjigu „Knjiga Božanske Utjehe“
Eckhart je rođen 1260. godine nedaleko od Gothe, u Hochheimu, u Tiringiji, podrijetlom iz plemićke loze. Mlad je stupio u samostan dominikanskog Reda propovjednika u Erfurtu. Mora da je uprava Reda ubrzo spoznala Eckhartovu izuzetnu nadarenost za učiteljstvo i upravu, jer on već zajedno obnaša dvije važne službe kad nastaje najranije nama poznato djelo na njemačkom jeziku: »Poučni govori«. To su čitanja za stolom za pripadnike njegova samostana, i ona već nose jasno prepoznatljive crte učitelja čitanjem i životom, u neodo-ljivoj sili njegova prodorna govora i smiono nepromašiva zahvata kojim se ogoljuju najtajniji pomaci u dubini duševnog Ja:
»Čovjek se ne treba zadovoljiti mišljenim Bogom; jer kad ta misao prođe, prolazi i taj Bog. Nego treba imati bivstvenog Boga, koji je daleko uzvišen iznad čovjekovih misli i svakog stvorenja.«
»Ljudi ne bi trebali toliko razmišljati što da čine; nego bi trebali promisliti što da budu”.
»Jer ne posvećuju djela nas, nego mi trebamo posvetiti djela.«
Ne reci: »Uskoro bih želio«, nego: »Ja hoću da to sada tako bude!«, pa bi u ovoj veoma snažno sabranoj volji jedan jedini korak učinjen naprijed »bio bolji nego da se bez njega prijeđe more«, pa ako bi u toj volji jednom i posrnuo, nemoj odustati, jer »zbog toga što katkada me-đu žito padne kukolj, ne treba odbaciti plemenito žito.«
Kad su nastali ovi »Poučni govori«, ne može se sa sigurnošću reći. vjerojatno potkraj 13. stoljeća, nakon što se Eckhart vratio u rodnu Tiringiju sa studium generale Reda u Kölnu, gdje je možda kao učitelja slušao i Nijemca Alberta Velikog. Jedva je shvatljivo da se moglo sumnjati u autentičnost ovih »Govora«, sastavljenih od pojedinačnih čitanja za stolom. Ne samo da dikcija, ritam i stil ovog djela već posve raspoznatljivo odaju kasnije slavljenog propovjednika: sržne i temeljne misli »Govora« također već anticipiraju dosta toga što će Eckhart naviještati u svojim kasnijim propovijedima; mnoge od ovih misli već stoje u jednakoj ili bar sličnoj formulaciji u tom prvencu kao i u »Knjižici božanske utjehe«, najznačajnijem i najzrelijem njemačkom djelu tog mistika.
Uho uprave Reda bilo je otvoreno za tonove genijalnog analitičara duše i zanosni polet očaravajućeg govora. Osjećalo se da je u ovim »Govorima« jedan smion duh razmahao svoja krila, pa je donesena odluka da mu se dade prostor za uzlet. Brata Eckharta poslali su godine 1300. na studium generale St Jacques na pariškom sveučilištu, duhovnoj prijestolnici tadašnjeg Zapada. Već nakon dvije godine, 1302, postigao je Eckhart naslov magistra nakon što je kao baccalaureus održao na pariškom sveučilištu obvezatna predavanja o »sentencijama« Petra Lombarda. Nakon njegova povratka iz Pariza, izabrao je kapitul Reda u Erfurtu, godine 1303, »Meistera« – kako ga se sada naziva – za prvog provincijala novoosnovane saske provincije Reda. Četiri godine kasnije afirmiranom su provincijalu prenijeli, pored njegove visoke službe, još i službu generalnog vikara obezglavljene češke provincije, sa zadatkom da provede odlučnu reformu zapuštenih čeških samostana. Thery je nedavno iznio razloge, iako ne baš uvjerljive, za mišljenje da je Eckhart za vrijeme svoga češkog vikarstva sastavio svoju čuvenu »knjigu utjehe« za napaćenu ugarsku kraljicu Agnezu, nakon umorstva njezina oca, kralja Albrechta I vojvode austrijskog, godine 1308. Tko ovu »Knjižicu božanske utjehe« čita zajedno s tzv. govorom »O čovjeku plemenita roda«, s kojim je usko povezana, bit će, oso-bito u uvodnim dijelovima »knjige utjehe«, iznenađen i zapanjen time da je jedna žena s početka 14. stoljeća mogla u svojoj patnji biti tješena krajnje suptilnim, apstraktnim a isto tako i teško razumljivim spekulacijama o metafizičkom suodnosu pravednika i pravednosti i suodnosu ostalih perfectiones spirituales (duhovnih savršenosti) sa svojim zemaljskim nosiocima, speku-lativnim pitanjima o Presvetom Trojstvu itd. Za tu činjenicu – koja nama današnjim ljudima izgleda tako čudna i nepojmljiva – naći ćemo objašnjenje u tome što je Eckhart stajao u velikoj tradiciji platonsko-neoplatonskog mišljenja, kakvo je ostalo živo kroz nastavljanje i preoblikovanje od Platona i Plotina preko Prokla, Pseudo-Dionizija, Scotusa Eriugene, viktorinaca, do Alberta Velikog i njegovih učenika Huga Riplina i Ulrika Engelbertia. Za ovaj realizam neoplatonskog mišljenja svijet platonskih ideja, svijet vječnih prauzora pojedinačnom bitku zemaljskih stvorenja, bio je neprolazno savršeni svijet nerazorivog bitka i s time neiscrpljivo vrelo božanske utjehe zemaljskom čovjeku, izloženom trajnom nastajanju i nestajanju te njegovim mukama. Da ova krasna »knjižica utjehe« nije pružala utjehu samo kraljici Agnezi i da su njezin sadržaj, bre-menit teškim spekulacijama i mislima, razumijevali tek nedovoljno, a često i nikako, to pokazuje velika raznolikost i netočnost sačuvanih rukopisnih tekstova, a to jasno pokazuje i okolnost da su u kasnijem Eckhartovom inkvizicijskom procesu niz mjesta iz »knjige utjehe« učinili posebnim predmetom optužbe i ispitivanja.
U godini 1310, već čuvenom Meisteru rado bi bila povjerena na upravljanje južnonjemačka, alemanska provincija, da oštro rivalstvo s franjevcima nije zahtijevalo najoštroumniju i najsmioniju glavu Reda na katedri u Parizu. I tako generalni kapitul u Napulju nije potvrdio izbor Eckharta za južnonjemačkog provincijala, nego je Meistera poslao po drugi put za katedru na pariško sveučilište. Tijekom svoga prvog boravka u Parizu Eckhart je u jednoj od svojih Quaestiones Parisienses izvojevao kako osebujnu tako i smionu i izazovnu raspravu s generalom franjevaca Gonsalvom de Vallebona. Možemo zacijelo pretpostaviti da je Meister tijekom svoga drugog boravka u Parizu, a ne znamo koliko je on trajao, udario temelj velikom Opus tripartitum na latinskom jeziku, »trodijelnom djelu« koje nam je očuvano samo u ulomcima, a on ga zacijelo nije nikad ni dovršio.
Već 1314. nalazimo Eckharta u Strasbourgu kao upravitelja tamošnjeg dominikanskog samostana, u središtu snažnim životom procvale njemačke mistike, kao njezina neospornog i oduševljeno čašćenog duhovnog vođu. Ovdje, u Strasbourgu, bio je Meister daleko preko njemačkih granica slavljeni propovjednik, u zenitu svoje slave i svoga uspjehom okrunjena djelova-nja. Sigurno je velik dio njegovih uzbudljivih pa i izazovnih propovijedi održan tijekom strazburškog razdoblja u mnogim ženskim samostanima, kao pravim rasadnicima i središtima mističkog, duha i života, pa su prvotno, nakon izgovorene riječi, one pribilježene u bilježnicama njegovih slušateljica, s više ili manje razumijevanja, odnosno nepotpuno i s pogreškama.
Još jednom – opet ne znamo kada – Red je dao svomu Meisteru glas povjerenja kad ga se kao šezdesetgodišnjaka pozvalo na katedru pri studium generale u Kölnu, koju je nekada držao Albert Veliki. Ovdje je međutim čuvenog mistika imala snaći njegova sudbina i potamniti mu životnu večer. Nadbiskup kölnski, Heinrich von Virneburg, koji je s naglašenom revnosti provodio progon tada veoma raširenih sekta, osobito begharda i »Braće slobodnog duha«, pokrenuo je 1326. protiv Eckharta inkvizicijski postupak zbog širenja po vjeru opasnih učenja, u propovijedima pred pukom, na njemačkom jeziku. Spisi o tom postupku provedenom u Kölnu sačuvani su nam, u prijepisu, u jednom rukopisu gradske knjižnice u Soestu. Oni obuhvaćaju zapisnik dviju rasprava pred inkvizicijskom komisijom sastav-ljenom od nadbiskupa, u kojima je Eckhartu, radi zauzimanja stava odnosno obrane, prvo predočeno 49 tekstualnih mjesta izvadenih i inkriminiranih iz njegovih latinskih djela, iz »Knjižice božanske utjehe«, kao i njegovih njemačkih propovijedi, a kasnije još jednom 59 osumnjičenih izvadaka samo iz njemačkih propovijedi. Eckhart je na obje rasprave ne samo pojedinačno odgovorio na napade i zamjerke, nego je ujedno zauzeo stav prema inkvizicijskom postupku u cjelini. Način na koji on to čini i što suprotstavlja svojim istražiteljima odaje ponosnu samosvijest genija koja vidi da nije shvaćena zbog ograničenosti sitnih duhova. Najprije ustanovljuje da on prema povlasticama svoga Reda ne treba odgovarati ni pred jednim sudištem osim pred sudištem pariškog sveučilišta i pred papinskim sudištem, ali je dragovoljno spreman i ovdje odgovarati da se ne bi možda povjerovalo da kukavički izmiče objašnjenju. On s pravom sumnja da bi se protiv njega bilo nešto poduzelo kad bi njegova slava u narodu i njegova revnost za pravednost bile manje. On se s osjetnom ironijom čudi što mu iz njegovih spisa i riječi nisu zamjerili puno više stvari, jer je on dao stotine izjava koje ograničenost njegovih kritičara ne razumije. On je doduše svjestan da je o onom izvanrednom pisao i govorio smiono i neobično; ali se o uzvišenim stvarima i može naviještati samo uzvišenim riječima, s emfatičnim izrazom i ponesenom dušom. On se doduše zasigurno može varati, ali ne i biti heretik, jer je to stvar volje.
Kad mu se proces oteže, Eckhart apelira, 24. siječnja 1327, u jednom protestnom spisu, koji daje pročitati pred nadbiskupskom inkvizicijskom komisijom svom subratu Konradu von Halberstadtu, na papu u Avignonu i obraća se 13. veljače jednom javnom izjavom u dominikanskoj crkvi, nakon propovijedi, na puk. I ovu izjavu on najprije daje pročitati Konradu von Halberstadtu na latinskom jeziku s propovjedaonice, a onda je, rečenicu po rečenicu, prevodi na njemački. U njoj svečano poziva Boga za svjedoka da je prema svojim moćima u cijelom svom životu izbjegavao svaku zabludu u vjeri i svako ogrešivanje o moral. Uspije li prema tomu nekome, izjavljuje on, dokazati mu neku zabludu koju je on napisao, izrekao ili propovijedao, javno ili tajno, on sve to rečeno pred narodom opoziva. Ponovo naglašava da je puno toga što je on kazao po-grešno shvaćeno, da su osobito njegovi ponavljani izričaji o »nečemu u duši« što je u sebi nestvoreno i nestvorivo od božanskog plemstva, krivo protumačeni u grubo panteističkom smislu, usprkos njegovim višekratnim objašnjenjima. Sve to međutim nije djelovalo. Njegov priziv na papinsku Stolicu predbačen mu je kao neosnovan i nije se htjelo proslijediti ga. Meister je doduše tada sam otputovao u Avignon i još se jednom branio pred istražnom komisijom sazvanom od pape, pred kojom je bio iz Kölna zatraženi predmet ispitivanja da bi bio preispitan. Sačuvan nam je srećom i »nalaz« što ga je sastavila papinska komisija u Avignonu. Ta komisija smanjila je doduše veliki broj inkriminiranih članaka tzv. kölnskog “obrambenog spisa« na 28 članaka bule Ivana XXII »1n agro dominico« od 27. ožujka 1329, od kojih je 17 osuđeno kao heretično a 11 kao sumnjivo za heretičnost. Protiv svakoga tko bi te izričaje širio dalje trebalo je postupiti kao protiv heretika. 15. travnja papa je odredio da kölnski nadbiskup javno obznani bulu na području svoje nadbiskupije. Eckhart više nije doživio tu svoju osudu. Bula govori o njemu kao pokojniku i čovjeku koji je prije svoje smrti opozvao sve ono što se u njegovim spisima i propovijedima odlukom apostolske Stolice pokaže kao heretično, pogrešno ili po vjeru opasno. Smijemo predmnijevati da je Meister umro i pokopan između 1327. i 1329. u Kölnu (ili Avignonu).
—-
Majstor Ekhart
O DVIJE VRSTE POKAJANJA
Postoje dvije vrste pokajanja: jedno je vremenito i sjetilno, drugo je božansko i nadnaravno. Vremenito povlači sve dublje u veću muku i čovjeka nosi u takav jad kao da sad odmah mora očajavati, a pokajanje pritom ustraje u muci i ne stiže dalje; od toga ništa ne biva.
Božansko je kajanje posve drugačije. Čim čovjek osjeti odvratnost, on se odmah uzdiže k Bogu i uznosi u nepokolebljivu volju za vječnim odvraćanjem od svih grijeha. I u tom se uzdiže k velikom pouzdanju u Boga i dobiva veliku sigurnost. A iz toga dolazi duhovna radost koja uzdiže dušu iz svake muke i jada i čvrsto je veže za Boga. Jer što čovjek sebe nalazi krhkijim i što je više zakazao, to više ima razloga da se u nepodijeljenoj ljubavi veže za Boga, kod kojeg nema grijeha ni slabosti. Stoga je najviša stepenica na koju čovjek može stupiti, ako hoće ići k Bogu u punoj pobožnosti: biti bez grijeha snagom božanskog pokajanja.
I što teže grijeh svladavamo, to je spremniji Bog taj grijeh oprostiti, doći k duši i grijeh protjerati; te svatko će se najviše potruditi oko toga da okonča s onim što je najviše protiv njega. Pa što su grijesi veći i teži, to ih neizmjerno radije i brže Bog oprašta, jer su oni protiv njega. I kad se onda božansko pokajanje uzdigne k Bogu, svi grijesi nestanu u bezdanu Božjem, brže nego okom trepnem, te se onda potpuno unište kao da se
nikad nisu zbili, ukoliko to samo bude savršeno pokajanje.
. . .