Miroslav Mišo Bakrač
.
SNAGO
.
Sjećam se kada smo uz svjetlo škiljave petrolejke čitali rijetka pisma koja su od njega dolazila, ,,iz svijeta“, kako su stari govorili. U trošnoj kući plakali smo svi. Moja majka Maja najviše. Odgajila ga je, njegovala i čuvala, od kada mu je majka umrla, ubrzo poslije porođaja. Đever joj je bio. ,,E, moj Snago, moj školovani sine!“ ponavljala je uz plač. Tako ga je zvala. I za ostale đevere i zaove imala je svoja imena: Vilka, Zlatka, Duša, Zlato…
Svečanost u duši obuzimala je svu čeljad u kući kada je izdaleka dolazio. Voljen. Uvijek rado očekivan kao proljeće posle duge, hladne zime. A on… Isijavao je vedrinu i ljubav. Sve mu je kod nas bilo milo i lijepo.
Kada je završio fakultet prorijediše se dolasci. I kada bi došao, uvijek je bilo uzgred. Priklanjao se jednom bratu. Drugog je zapostavljao. I nije to krio. Otuđenost je postajala sve veća. Jednoga dana za moju majku progovori, oporo: ,,vidi onu glibaru!“
Za snahe je nalazio druge nazive: ,,poganulje.“ Ovaj je bio najblaži… Birao je vrijeme kad će se to najbolje čuti. Kada smo sahranjivali brata, najviše nas je zabolelo.
Na ovo se morala staviti tačka: ,,od danas, nigdje gdje se sakupljaju djeca tvoje braće, za tebe nema mjesta!“ rekoh mu oporo, a duša mi zamrije. Morao sam. I bi tako.
Gledam ga kako posrće kroz život. Sam. I oni koje je stvorio daleko su od njega. Oni koji su ga voleli bolno ispraćaju njegovu samoću.
Ne znam ko će za njim zaplakati! Moja majka Maja na sve ovo samo reče:,, E, preškolovao se moj Snago!
. . .
Priča iz zbirke kratkih priča „Najkraće priče 2011“, priredio Djordje Otašević, IK Alma.