Stidljiva reka Sava ili kako u slici i reči izgleda treking vikend šetnja pored reke Save
Stidljiva Sava
11.11.2012.
Novembar je, džentlmenski, pozlatio nedeljno jutro. Nađoh se sa Ružicom i Ivanom u sremskom selu Jakovo. Bili smo trojka, raspoložena za hodanje. Nastavismo vožnju busom do Boljevaca, gdje nas dočeka nautičko selo „Biser“. Tu nam se Sava ponudila za dobro jutro, sva blještava i mazna. Prigrlismo je očima, puštajući pogled da plovi uzvodno. U lijepo uređenom parku, nikoga osim nas. Prikupljali smo sunce u venama i ubrzo bili spremni za pješačenje. Nasipom, koji prati vijuganje rijeke, krenusmo u pravcu Progara. Posle ljetnje suše, trava se oporavila i kao nikad u Novembru, ozelenila, nabujala i dala fini kontrast opalom lišću, sa vitkih topola. Noge, naviknute na planinu, pomalo klecaše u koljenima. Posle par stotina metara, motori za hodanje su bili zagrijani.
Kako su ptice cvrkutale, tako i razgovor krenu. Ivana je načela temu uzgajanja organske hrane i življenja u prirodi. Svesrdno se uključih u priču. Ružica se odmakla naprijed, u nemogućnosti da dođe do riječi. Pospremljena polja, sa desne strane nasipa, gledala su nas nezainteresovano, polako tonući u svoje poorano stanje. Neprekinuti niz šume kraj rijeke, nadvijao se nad nasip, čineći igru sjena privlačnom. Moćne topole ,hvatale su sunce u procjepe svojih grana. Dok sam žustro mahao rukama, hvaleći život na selu, u prirodi, osjetih se kao dirigent vituelnog orkestra, koji je sa rijeke puštao ka nebu, žuboreću simfoniju. Već sasvim zagrijani i nasmješenih lica, udisali smo, duboko, mirise jesenje raskoši. Povremeno, kroz tunele u krošnjama drveća, ljeskala se površina, nadošle, rijeke. Sava, vesela zbog popunjenog korita, posle sušom splasnutog toka, klokoće talasima, pripijajući se uz obalu. Iznad glava klikće jastreb, kružeći u potrazi za ručkom. Pomislih-bože, kakav dan!?
Ćutanje je uzimalo pomalo od razgovora. Uključila se Ružica, puštajući nas dvoje da slušamo. Neosjetno, prva dionica do obrenovačkog mosta, je ostala u nogama. Podne se prelivalo ka večeri. Nastavljamo ka Progaru, čije su prve kuće izvirivale u daljini. Na pauzama Ivana nudi banane, a Ružica slatkiše. Naravno, uzimam pomalo od svega. Kako odbiti iz ženske ruke!?
Obnovljenom energijom poneseni, dolazimo do pred skretanje za selo. Stado ovaca nas dočeka mirno, pasući sočnu travu. Poneki ovčiji pogled i otegnuto-beeee! Domaćin sjedi na stoličici, okružen sa dva crna Pulija. Na njegov poziv, energično trče do neposlušnih članova stada i vraćaju ih pod kontrolu. U oči nam je, odmah, zapalo malo jagnje, izdvojeno i nekako tužno. Reče čovjek da ga je majka odbacila, posle jagnjenja. Domaćin se potrudio da mu to flašicom nadoknadi. Vidi se da se trud isplatio. Uz put ga je i razmazio. I to smo osjetili. Posle ugodnog ćaskanja sa čuvarem stada, odvojismo se putem lijevo.
Ubrzo se put završio na obali savskog rukavca. Tu se Sava igrala žmurke, pa se uvukla između uske ade i obale i napravila savršen poklon, ljubiteljima džepova prirode. U mirnoj vodi su se ogledale, uobražene, topole. Sunce je plivalo sredinom rukavca, potpuno golo, mašući skladno zrakama. Nekoliko čamaca se ljuljuškalo ,privezano za mol. Obična drvena klupa nudila je mjesto za tihovanje. Često sam je koristio u te svrhe. Djevojke su se prepustile trenutku, takođe. Nedelja je uzimala maha.
Nastavljamo obalom ispod nasipa. Putić se vrlo brzo pretvara u usku stazu. Prava džungla se nadvija nad naše, neuredne frizure. Ipak, prijalo je probijati se kroz žbunje, koje se priljubilo uz stabla. Na raskrčenim dijelovima, voda nas je prizivala svojim, tajanstvenim, činima. Srećemo nekoliko ribolovaca, zanijetih svjetlucanjem plovaka. Posle polusatnog džunglarenja, opet smo na nasipu, za kratko. Na mjestu gdje se Beograd gasi Progarom, a Pećinci postaju Kupinovom, skrećemo ,ponovo, do obale Save. Ušuškana u sjeni topola, „Tarzan plaža“ nas začuđeno dočeka. Mjesto za sezonsko kupanje, napravljeno da bude ljupko i privlačno. Mada prazno i pokriveno lišćem, još je imalo dio ljepote, podsjećajući na ljetne dane. Odnekud izniče vlasnik naseobine, pa i sa njim razmjenismo nešto ljubopitljivih rečenica.
„Kada počinje sezona“,upitah?
„Od maja do oktobra. Sinovi i ja to održavamo. Bude gužva, ljeti! Pravimo riblji paprikaš i pečemo ribu. Nekad ode dnevno po 200 porcija, ali platim ja državi porez, sve uredno“!
Ma, nismo mi iz inspekcije, samo pitamo! O, pa to je prava gužva! A koju ribu spremate“?
„Pa, šta ribari ulove. Smuđ, šaran, som… Svakog petka, šta ulove, ja otkupim. Eno ga, čamac…Eheeeej! Ima li šta!? Ne čuje me“.
„Hvala vam! Lijepo smo se odmorili. Vidimo se na ljeto! Da probamo čorbu“!?
„Do viđenja. Dođite, slobodno“!
Vraćamo se istim putem, do ulaza u selo. Pored okretnice 605-e, tamo gdje se Kupinovo i Progar dodiruju poljima, prolazimo do centra, gdje se ustoličila crkva i nekoliko prodavnica. Sličan drugim, ravničarskim, selima, a ipak različit, Progar šarmira svojim položajem. Okružen Savom, poljima, jezerom Živača i bojčinskom šumom, daje utisak konačnog mira. Do bojčinske šume stigosmo u izdisaj dana. Dovoljno da stignemo popiti kafu, u bašti etno restorana. Šuma je šuštala neki nocturno, lagano pretvarajući sve sjene u jedno. Urastao u baštensku klupu, pustio sam pogled da bludi po dekolteu jedne,zavodljive, breze. Dok je mrak, ubrzano proždirao zadnje tragove dana, imali smo još malo vidljivosti, da prošećemo bojčinskom alejom, koja se pružala u nedogled. Nemirno lišće pod nogama i raspršene misli u glavi, postaše isto. Zvuke koraka je pratio lavež psa. Noć je hladnim zubima preklala dan, koji je obilno krvario po ivicama horizonta.
Blago umorni i prazni, dočekasmo 605-u, koja nas, skakutavo, provoza kroz nedeljno veče…
Branislav Makljenović – „ Samotni planinar,pustolov. Jahač vilinskih konjica. Dopisnik iz džepova prirode“…