Nermin Delić

Starac iz moje ulice i Afrika

VETERAN ULICA

Bio je to star, slabašan čovjek. Bijela brada mu je sezala do beznađa, a svijetle oči sijale su poput zvijezda u oreolu tuge. Svaki put sjedio je na ulici dok sam išao u školu i vraćao se kući. Obazirao se mnogo nisam na kutak u kojem je uvijek sjedio, ali pamtim da trotoar je često bio mokar i vlažan zbog obilnih kiša, pa je taj veteran ulica koristio kao sjedalo potrgane dijelove kartonske kutije.

Pričalo se po ulicama da je obolio od insanije, strašili su djecu njegovim imenom i likom, ali on je uvijek ćutao. Prošao je ljetni raspust i krenuo sam u školu. Prolazio sam pored tog mjesta a njega nisam vidio. Opazio ne bih da drugovi nisu počeli ismijavati njegovu ličnost i nesvjesno pričati o njemu. Tek u povratku iz škole čuo sam da je pronađen mrtav u rijeci. Kažu da je samoubistvo u pitanju. Mislim da jedini koji brinuli su u tom trenutku bili smo prodavač bureka i ja. Prodavač bureka je tom beskućnom starcu koji je toliko sati proveo sjedeći na kartonu pored njega često darivao burek, a starac to halapljivo prihvatao uz ponizne riječi zahvale.

Navečer stojeći pored prozora i gledajući u zvijezde, u svakoj sam vidio odsjaj njegovih suznih očiju. Nakon te noći ispunjene bjelinom magle osvanuo je novi dan u kojem je zora izbrisala svaku pomisao na beznačajnog starca. Radije se pričalo o drugim temama.

Nije me bed, naprotiv, ponosim se saznanjem da brinem za osobe kojima je njega i pomoć potrebna na bilo koji način, jer upravo to me potaklo da završim medicinsku školu i život nastavim kao liječnik koji je spreman pomoći svima bez obzira na naciju ili boju kože. Prvenstveno zahvaljujem veteranu ulica, čije su mi patnje otvorile sjajne oči i usmjerile mlađahne misli na put za koji sam siguran da je pravi. Ovog ljeta odlazim u Afriku na specijalizaciju. Radujem se!