Bjelo brdo

Slava kod domaćina i prevoj Bijelo brdo

 

Zima je pokazala zube, posula planine snijegom i mirno posmatra naše  nevolje. Iz neopravdanih razloga, nisam krenuo na slavu kod moje tetke Dobrile. Na granici Republike Srpske i Srbije, zagrljena planinom Varda, usnula su sela, prevoja Bjelo brdo. Zaseok od par kuća, odmah kraj puta Priboj-Višegrad, obložen snijegom i vedrinom. Iz Beograda vidim: leluja dim iz  starih zdanja.

Očišćena staza vodi ka cjepalu, na kojem rođak Milojko, sjekirom cijepa još malo drva. U blizini je otopljen krug, gdje se peklo jagnje. Slava je posna, pada na Petak, ali drugi dan je mrsni. Biće gostiju oba dana. Đakonije od hrane i posne će da mame nepca. Vrijedne tetkine ruke, ogrubjele od teškog rada, miluju hranu, postavljajući  sofru. Navikla da čitav scenario drži pod kontrolom, na onemoćalim nogama to i ovaj put čini. Snaja Ljiljana daje svoj doprinos,veze kroz kuhinju, kao singerica. Pristigla su iz Beograda i djeca: Aleksandra i Vidosav. Donijeli su radost mami, tati i babi. Već odrasli ljudi, a djeca. Doprinose kao odrasli, a dječijom vedrinom zrače.

Slavska soba ugrijana pucketavim drvima. Stolovi spojeni po sredini, uokvireni klupama i stolicama. Ikona i zapaljena svjeća, nadnijeti su nad žitom. Kašičice dodiruju čašicu rakije. Sve je spremno za prve goste. Napolju škripi snijeg pod nečijim nogama. Dolaze komšije. Najpreči su. Otresaju nakupljenu bjelinu sa obuće i zovu: „O, domaćine“! Domaćini su svi ukućani, pa se poredavši se, izljubiše  sa gostima.

„Sretna slava i bog i sveti Jovan da vas čuva! Dugo godina slavili u zdravlju i veselju“!

„Hvala, dobri naši! Uđite, nemoj te se izuvati, hladno je! Uzmite žito! Popijte rakiju. „

Gosti se prekrstiše pred ikonom, uzeše malo žita, zališe rakijom, pa se smjestiše za sofru. Na stolu svega i svačega! Puni  tanjiri, posude i  zdjele, žude da budu ispražnjene. Milojko je u akciji posluživanja: “Stano, šta ćeš ti da popiješ? Može jedna rakijica?

„Može, ali jednu malu  čašicu. Dosta, dosta! Pola toga! E, dobro“.

„Ti, Mirko? Može rakija?

„Može, naravno! Nisam bolestan“!

„E, pa, bože pomozi! Živjeli i sretna slava! Zdravujte se“!

Prošlogodišnja rakija klokoće iz bardaka u čaše, pa prirodnom milinom klizi grlima prisutnih. Tetka već kreće da nutka goste hranom . Pita za zdravlje ukućana i stoke. Tako se začeo plamen slavske atmosfere, koji će  se tokom dana širiti gorštačkim domom. Dolazili su iz Priboja, Štrbaca, Budimlije, Višegrada… Dolazili  i zadovoljni odlazili. Veseo razgovor se, ponekad, brzo pretakao u pjesmu. Po starinski, izvika. Kroz prozor se pogled hrve sa vrhovima Varde. Pjesmu kao da prihvataju i vukovi, što tumaraju po njoj. Slatka  jeza klizi niz vrat. Čovjek i priroda su  u, sve rijeđem, skladu. Odmiče dan i preuzima ga ledena pomrčina. Odsjaj vatre  pravi sjene po zidu. I sijalice trepću, dok Sveti Jovan  grli  kuću ljubavlju. Dešavalo se do kasno u noć.

I sutra dan… Druga jela, drugi gosti, a ista milina u dušama. A domaćini, svo vrijeme stojeći, dvore goste sa osmjehom i bez trunke vidljivog umora. Petak i Subota zgasnuše. Poslednji, dragi ljudi, odoše svojim kućama…

Osvanula Nedelja u punom sjaju. Pucketa mraz po drveću. Tetka Dobrila, od rane zore, već posprema i pakuje svojima nešto hrane za ponijeti. Još jednom im je svetitelj  podario radost slave i okupljanja. Slijedi obrnut pravac. Unučad  za Beograd, snaja i sin za Priboj. A tetka ostade u kući, sama i zagledana niz put. Posle višednevne živosti, kuća je stezala prazninom. Odmahnu glavom, tjerajući tužne misli. Prekrsti se, poljubi ikonu i pomoli se Bogu, zahvaljujući mu  na trenutcima sreće.

Ubaci još jedno drvo u šporet, potače vatru, pristavi vodu za kafu , pa skupljajući kosu pod maramu, sjede na kauč u kuhinji. Topli napitak će, malo, da odagna  sjetu, koja je lagano navirala.

Draga misao je obuhvati: “Daće Bog života i zdravlja, da slavimo i do godine!“

 

Branislav Makljenović