.
Ekumenizam i pravoslavna Crkva
Jedinstvo i ujedinjenje crkava i vera, odnosno ekumenizam i pravoslavni vernik u svemu tome
Ekumenizam (grčki οικουμενη — naseljeni svet, vaseljena) predstavlja pokret i nastojanje verskih poglavara različitih veroispovesti oko pomirenja, saradnje, zbližavanja i jedinstva unutar hrišćanskih crkava. Glavno organizaciono telo ekumenizma je Svetski Savet Crkava.
Dok se medjureligijski dijalog i saradnja odnosi na sve religije sveta, ekumenizam je pak inicijativa i dijalog izmedju hrišćanskih crkava. Za razliku od nasilnog ili nenasilnog unijaćenja (to jest prelaženja vernika iz Pravoslavne crkve u Katoličku veru – Unijati), u ekumenizmu se na političkom nivou naglašava donekle ravnopravan dijalog medju hrišćanskim konfesijama, i potencira ono što je pojedinim crkvama zajedničko, težeći da se religiozni život što više izjednači.
Ekumenizam je nastao u 19. veku u okviru protestantskih crkava (ekumenski pokret) iz razloga ujedinjenja mnoštva protestantskih sekti i pravaca koji su bujali u Zapadnoj Evropi. Rimokatolička Crkva je prihvatila te ideje u prošlom veku i danas Katolička crkva i Papa zajedno sa UN vodi glavnu reč u procesu ekumenskog povezivanja izmedju crkvi, naslonjeni na New Age trendove jedinstva sveta – novi Vavilon. Poznate su zajedničke molitve koje ekumenisti organizuju.
Za Pravoslavnu crkvu i pravoslavne vernike ekumenizam je greh i odvajanje od pravoslavnog puta i predanja iako je Pravoslavna crkva uzela učešća u radu Svetskog saveta crkava, ali se to sve odnosi na politički i društveni aspekt tolerancije, nikako ne na verski domen i mešanje dogmi. Ekumenizam je suštinski pokret mešanje Istine i jeresi i ništa dobro ne donosi pravoslavnoj Crkvi.
Kako pravoslavni hrišćanin (monah ili mirjanin) treba da gleda na nepravoslavnog čovjeka (Jevrejina, muslimana, rimokatolika, protestanta…)? Smije li pravoslavac da uđe u nepravoslavnu bogomolju? Smije li da prisustvuje nepravoslavnom molitvenom obredu i skupu, a smije li da učestvuje molitveno u njemu?
U jednom pitanju mnogo pitanja. A u svima njima – jedno pitanje. Pitanje koje nameće naše vrijeme, vrijeme obremenjeno teorijskim i praktičnim ekumenizmom, vrijeme kada su mnoge vrijednosti, i moralne i duhovne, dovedene u pitanje. Nekada su ljudi zamislili da grade Vavilonsku Kulu, pa je po volji Božijoj nastala pometnja jezika i rasijanje naroda. Danas pak mnogi žele da grade Kulu ujedinjenog hrišćanstva no ne na Hristu – Istini, nego na kompromisu između istine i laži, svjetlosti i tame, Hrista i Velijara, i doveli su do pometnje kako među pravoslavnim vjernicima tako i među vječnim vrijednostima, moralnim i duhovnim.
A Ekumenizam! Šta je to? To je izmišljotina one iste iskonske Zmije ( koji je „đavo i satana“, Otkr. 12,9) koja je našim Praroditeljima u raju predložila da postanu bogovi, ali ne pomoću Boga, nego nasuprot Boga, a pomoću đavola. Tako I današnji ekumenisti, žele da ostvare jedinstvo hrišćana za koje se Hristos molio u svojoj prvosvešteničkoj molitvi (pred stradanje, vidi Jn. 17,21) ali ne na Istinu i u Istini nego na kompromisu, laži, licemjerju. Ne na vjeri u sve što je Hristos otkrio i ljudima na spasenje ostavio u Crkvi svojoj nego na relativizaciji svega pa i same Crkve. Taj projekat su izumjeli protestanti a prihvatili svi ostali, nažalost i mnogi „pravoslavni“ pastiri (episkopi i sveštenici) koji su sa teorijskog ekumenizma (dijalog sa nepravoslavnima) uveliko prešli na praktični ekumenizam izražavan i projavljivan u zajedničkim molitvama i bogosluženjima pa negdje čak i u zajedničkom pričešćivanju (intercomunnion-u).
No, to nije dovelo do postavljenog cilja – ujedinjenja „svih crkava“ nego do nebivale sablazni, smutnji i deoba u Jednoj i Jedinoj Crkvi Hristovoj, Crkvi pravoslavnoj. I u naše vrijeme (kao mnogo puta u istoriji Crkve) ispunjavaju se riječi Hristove da Crkvu Njegovu ni vrata pakla neće nadvladati (Mt. 16,18). I zaista, u svakoj pomjesnoj Pravoslavnoj Crkvi ima onih (među klirom i narodom) koji ne pristaju i ne prihvataju otrov ekumenizma ma u kakvim oblandama se nudio i servirao. Oni i jesu i ostaju „Crkva Boga živoga, stub i tvrđava istine“ (1. Tim. 5). Tu Crkvu zaista vrata pakla nikad neće nadvladati jer je Istinit Onaj koji je to obećao onima koji Ga ljube.
Pitanje je kako ti pravoslavni hrišćani (monasi ili mirjani) treba da gledaju na nepravoslavnog čovjeka? Kao na svog teško bolesnog brata po tijelu (svi smo od jednog Adama) sa bolom, samilošću i ljubavlju. Što je brat bolesniji sve veću ljubav prema njemu treba pokazivati. Što se tiče ljudskih odnosa i ovozemaljskih potreba ponašati se prema svim ljudima na isti način. Svima ukazivati dužno poštovanje, pomoć u bilo čemu ovozemaljskom, spremnost da se za bližnjeg (svakog čovjeka) bez obzira na vjeru ili bilo koje druge razlike svojstvene ljudima, ako treba i život položi. To je nauka jevanđeljska, to je nauka svetootačka, to je nauka Crkve pravoslavne (vidi priču o Milostivom Samarjaninu, Lk. 10, 25-37). Tada i samo tako pravoslavni hrišćanin postupa kao istinski sluga Božiji, sluga Boga koji zapovijeda suncu svome da greje i zle i dobre, i kiši svojoj da pada i pravednima i nepravednima (Mt. 5,45).
Tako sve dok ostajemo na polju čisto biološkom,ovostranom, na polju bioloških potreba. Međutim, kada je u pitanju odnos pravoslavaca kao vjernika, člana Crkve Hristove prema nekome ko taj nije (pa bio on Jevrejin, neznabožac – ateista, musliman, rimokatolik, protestant ili bilo šta drugo u vjerskom pogledu), stvari se mijenjaju iz temelja. Tu pravoslavac (ukoliko želi da to i ostane) ne smije prestupiti granice svoje vjere, pomjeriti međe koje postaviše Oci naši i miješati vjeru svoju sa tuđom, praviti i ići na kompromise, tražiti neke dodirne tačke (minimum) sa inoslavnima radi nekog lažnog (prolaznog, ovozemaljskog) cilja. To znači da pravoslavni sa nepravoslavnima ne može imati nikakve vjerske obrede ili molitvene zajednice. On se ne može moliti sa njima. O tome govore i mnogi sveti Kanoni Crkve Pravoslavne. Ali se može i treba moliti za njih. Moliti se da ih Gospod prosveti, umudri i uputi na put spasenja, na put povratka i prisajedinjenja Jednoj Svetoj Sabornoj i Apostolkoj Crkvi izvan koje i mimo koje nema spasenja. Na tu molitvu za „nepravoslavne“ pravoslavca pokreće i treba da pokreće istinska ljubav prema njima. Jer po svetom ocu Justinu Đelijskom samo je ona ljubav prava i istinska koja bližnjem osigurava život vječni (spasenje). Tu ljubav pokazuje Sveta Crkva pravoslavna moleći se neprekidno u svojim svetim molitvama „za sve i sva“: „Zabludele od pravoslavne vjere, jeretike i otpadnike, prizovi poznanju istine: nehrišćane prosveti da bi Te poznali, grešnike privedi pokajanju…“(Akatist Isusu Sladčajšem). No Crkva nema nikakvu silu ni vlast da nekog primora na jedinstvo u vjeri sa Njom, da postane Njen član. Čak i kad bi mogla ne bi to činila, jer bi to bila tiranija a ne ljubav.
Najzad poslednje pitanje pokazuje izvjesnu gradaciju. „Smije li pravoslavac samo da uđe u nepravoslavnu bogomolju?“ Načelno smije! Ali, odmah se postavlja pitanje pobude i namjere: radi čega? Da li je u pitanju puka radoznalost, naučni pristup i proučavanje takvog objekta, poštovanje i pijetet, da bi se unutra molio (pa majkar i sam)? Od namjere, dakle, i cilja njegov ulazak dobija i moralnu kvalifikaciju. I sveti apostol Pavle kaže: „Sve mi je slobodno (dozvoljeno) ali mi nije na korist. Tako i „samo“ ulazak u nepravoslavnu bogomolju, samo po sebi nije grijeh i zlo, ali to može da bude zavisno od naše namjere. Sveti Vasilije Veliki izričito govori: „Ne doprinosi slavljenju Imena Božijega onaj ko se divi učenju nepravoslavnih“. Dakle, ni divljenje njihovim „bogomoljama“ a još manje molitveno opštenje sa njima.
„Smije li da prisustvuje nepravoslavnom obredu i skupu?“ Sve što je rečeno za prethodno pitanje, važi i za ovo. Ništa se nema ni dodati ni oduzeti.
„A smije li molitveno da učestvuje u njemu?“ E to ne smije. Ni pod kakvim uslovima ili okolnostima. Prinudom ili silom, jer bi time pogazio sve pozitivne Kanone i propise svoje Crkve pravoslavne i prestao bi biti njen član.
Neka ovaj kratak odgovor na ovo sudbinsko pitanje bude makar jedna strelica kraj puta „koji vodi u život vječni“ da savremeni pravoslavci nebi sa njega skrenuli i zalutali na mnogobrojnim stazama i puteljcima koji su trasirali ljudi svojim umom, a koji svi vode – u propast vječnu.
Mir ti i blagoslov od Gospoda.
Episkop Artemije
. . .
Marta, ja se ne vredjam. Vi katolici se vredjate sto mi necemo sa vama da duhovno opstimo. I u pustinji bih se molio sam, postovao bih vasu molitvu i ne bih smetao, to je vasa stvar, ali se ne molim sa nekim ko ne postuje iste zapovesti Crkve kao ja.
Vojsije nije za komentar.
dobrilo,ni ja se ne vrijeđam.:)Poštivam da tako mislite.Ja držim do 10 zapovijedi isto koliko i pravoslavci,iste su zapovijedi dane Mojsiju.A kao što sam Isus reče najvažnija je ona o ljubavi,ljubiti bližnjega kao sebe sama.Ne vrijeđam se,samo mi je žao da tako mislite,ja mislim da ste u krivu.Tako je malo potrebno ljubiti se,to ne znači kako mnogi misle nužno „miješati se.“Da smo sami u pustinji ja se ne bih bojala moliti s Vama,imate i vi nekih stvari vezano za Duha Svetoga koji nisu u skladu sa nama,zar ne?Vjerovanje,apostolsko i nicejsko carigradsko,ja se ne bojim da bi neki demon od onoga drugoga „skočio na mene“,tko mi što može u Božjoj ljubavi,ako sam u toj ljubavi nikakvo zlo ne može do mene prodrijeti, ta jači je Bog od svakoga zla.Nije dobro u svemu vidjeti i u svakomu vidjeti zlo,to znači da iz vida gubiš Božje lice,kristovo primjerice.No, dobro,poštivam i svejedno vas ljubim.Nema ljutnje,to je čežnja biti zajedno :) Bog s tobom.
Vojsije,starozavjetni Bog je isti kao i Novozavjetni,s razlikom da je poslao Svoga Sina,Isusa na križ za tebe i za mene da nas otkupi od svega zla i smrti za život vječni.Da to je Bog koji je mnogo dao i obećao i Bog koji izvršava svoja obećanja.Vjeran Bog,samo što mi nismo vjerni.Razlika između tog Boga i političara je ta što je Isus sve dao – sama sebe je dao pribiti do smrti na križu a političari nas harače do smrti i gladi do ovrha i iz poderanog džepa ti vuku ako je ostala i koja mrvica kruha.Političari su lopovi i sotone ovoga svijeta a Bog je pravedan.I svakom lopovu dat će plaću na nebesima.Po zasluzi.Pogotovo u ovakvim vremenima Bog nam je i više nego potreban.Neki dan nam je pomogao da nam ne isključe struju,samo sam zavapila i plakala i pomoć je došla,više vjere Vojsije.Vjeruj da nisi sam i da Bog priskače u pomoć.Ljudi premalo mole i premalo vjeruju da Bog proviđa.Uglavnom bacaju kamenje na njega da je on kriv za sve.pozdrav
Marta ,
Od kud vama to da ja ne verujem ? I verujem i imam poverenja .Par puta sam tako brzo i efektno kaznjen za gluposti koje sam napravio da sam to mogao sebi objasniti samo kao Njegovi delo . E sad , ja nisam savrsen kao ovi ostali pravoslavni ovde cije recenice imaju oreole . Postoje stvari koje ne razumem i pitam ih . Kod starozavetnog boga ima besa,osvete,kaznjavanja nevinih i huskanja na razne stvari.Gde je tu bog-ljubav ?
Vojsije,nije bilo upućeno Vama da ne vjerujete,to je onako općenito za sve nas i za mene,ne bori li se svaki od nas iz dana u dan u povjerenje Bogu,to su faze i etape na duhovnom putu,rastu…Nitko nije savršen,nitko.Tko pita traži Boga.Bog Starog Zavjeta,preduga je to tema za pisati ovdje,Bog je to koji je tražio vjeru i povjerenje od naroda s kojim je sklopio savez.Narod je uprkos Božjem vodstvu iz nevolja bio neposlušan,nezahvalan i stalno je mrmljao.Bog Starog Zavjeta je odgajao narod u poslušnosti.I ja sam to pitala svećenika,čak sam si to spremila u računalo,ali kako je crklo,čini mi se da nije ostalo,ali pokušat ću pronaći.Bog nije ubijao nevine.On je dao život i On ga ima pravo i oduzeti,zar ne?Stari Zavjet i Novi se nadopunjuju,tj.Novi Zavjet ispunjava Stari po Isusu Kristu.Trojstveni Bog(tri božanske osobe a jedan Bog,a svaka osoba za sebe jedinstvena i nedjeljiva u biti sa ostalima)šalje svoga Sina,drugu božansku osobu u liku čovjeka,poradi čovjeka da ga otkupi od svega zla i grijeha.Bog silazi kao čovjek da bi ga čovjek prihvatio u tjelesnom obliku.Tako je Bog jednak čovjeku u svemu osim u grijehu,tj.bezgrešan je.Ima emocije i sve što ima čovjek,ali nadasve ima bezuvjetnu i bezgraničnu ljubav za čovjeka.Zato se i dao pribiti na Križ.Ljubav između božanskih osoba je Duh Sveti,po toj ljubavi Isus izdržava muku i patnju,po Njemu uskrisava i odlazi Bogu Ocu Stvoritelju po kome je sve nastalo.Možda je malo komplicirano za shvatiti,ali ja Boga doživljavam sve tri istovremeno odjednom,idok se molim.Čitajte Novi Zavjet,pa se onda vratite na Stari,pojasnit će vam se.Bilo bi dobro ako to kod vas ima,kupiti Bibliju sa tumačenjima,kod nas je to Jeruzalemska Biblija.Postoje i knjige koje objašnjavaju(teološke)čitav Stari Zavjet i Novi.Bog je dobar kroz oba zavjeta,kroz stari odgaja,toliko je strpljiv sa oholim narodom(izraelskim)i strpljivost je ljubav.Ubijanja?Branio je potlačeni izraelski narod kroz povijest,borio se za njega,sklopio je savez sa njima i ostao vjeran do kraja,do kraja,od početka povijesti spasenja do smrti na križu.Ne zaboravi,Bog je Pravedan.I gdje je sad taj izraelski narod?još uvijek ne vjeruje,još uvijek čeka Mesiju?Gdje je tu vjerni narod,ljubav?Ali shvatit će jednom,pisano je u Pismu,obratit će se.Nije uzalud.Bog ljubav je cijelo vrijeme tu sa svima.
Vojsije,izbrisano mi je ipak.Malo sam tražila,čitajte ovdje
http://www.studentski-pastoral.com/index.php?option=com_content&view=category&id=19:sv-pismo&Itemid=19&layout=default
http://www.ofm.hr/juniorat/index.php?option=com_content&task=view&id=340
postoji i zanimljiva skripta za koju zbog novog programa ne mogu ostaviti link nego sam skopirala sa stranice ovako izgleda,skopirajte http://www….
1. PDF]
BIBLIJA – STARI ZAVJET – Sveučilište u Zagrebu
http://www.ffdi.unizg.hr/amdg/Biblija-SZv2.pdf
p.s.ne zaboravite da ipak čitate katoličko,za razlike stvarno ne znam,posjetite vaše stranice,na temu starozavetni bog
Toliko,ne bih više ovdje uzimala prostora,moja isprika.Inače,kod nas postoji i vjeronauk za odrasle,tko želi više znati uvijek može doći,vjerujem da to postoji i kod vas.Iskoristite to.
Hvala Martina !
Bogu hvala. :)
Inače,studentski kapelan don Damir Stojić uvijek odgovori iscrpno na pitanje u rubrici „pitajte kapelana“,baš sam njegovo pojašnjenje htjela ovdje vam ostaviti,koje mi je stiglo na mail…možete mu slobodno postaviti isto pitanje,bit ćete zadovoljni odgovorom.Pokušajte.Uvijek odgovori,nekad protekne i dosta vremena ali odgovor stigne. Pozdrav.
Pouke Sveti Isak Sirin:
Bog je dao zakon da čovek služi Bogu, i učinio da to služenje bude jasno i jednostavno. No mi smo postali toliko složeni i lukavi, toliko daleki od duhovnog razuma da se pojavila opravdana potreba da nas neko veoma brižno vodi i poučava pravilnom i blagougodnom služenju Bogu. Veoma često pristupamo služenju Bogu na način koji je protivan Božijoj uredbi, na način koji je Bog zabranio, na način koji našim dušama donosi štetu, a ne korist. Tako neki, čim u Svetom pismu pročitaju da je ljubav najveća vrlina, da je Bog ljubav, počinju i naprežu se da istog trena umnožavaju u svom srcu osećanje ljubavi, da sa tim osećanjem začine svoje molitve, svoja razmišljanja o Bogu, sva svoja dela.
Bog se odvraća od te nečiste žrtve. On traži ljubav od čoveka, ali istinsku, duhovnu, svetu ljubav, a ne sanjalačku, telesnu, oskrnavljenu gordošću i sladostrašćem. Bog se i ne može drukčije voleti do srcem koje je Božija blagodat očistila i osvetila. Ljubav prema Bogu je dar Božiji: ona se izliva u duše istinskih slugu Božijih dejstvom Svetoga Duha.
Suprotno ovome, ona ljubav koju ubrajamo u naša prirodna svojstva nije ništa drugo do stanje ozleđenosti u kome se ona još nalazi, koje je zahvatilo vasceli ljudski rod, celokupno biće svakog čoveka, sva svojstva svakog čoveka. Zaludna će biti sva naša nastojanja da služimo Bogu, da se sjedinimo sa Bogom posredstvom takve ljubavi. On je svet, i počiva u samim svetinjama. On je nezavisan. Besplodni su čovekovi napori da primi Boga u sebe ako još nema blage volje Božije da obitava u čoveku, koliko god je tačno da čovek jeste od Boga sazdani hram, stvoren sa ciljem da Bog obitava u njemu. Taj hram se nalazi u stanju žalosne zapuštenosti i zato je pre osvećenja neophodna njegova obnova.
Prevremeno nastojanje da se u sebi umnoži osećanje ljubavi prema Bogu već je samoobmana. Ta samoobmana odmah udaljava od pravilnog služenja Bogu, odmah uvodi u razne zablude, a završava se ozleđivanjem i propašću duše. Mi ćemo to dokazivati Svetim pismom i delima svetih otaca; govorićemo da hod prema Hristu počinje i završava se pod vođstvom straha Božijeg; pokazaćemo, najzad, da ljubav Božija jeste blaženi počinak u Bogu, i da u taj počinak ulaze svi koji su prošli nevidljivi put prema Bogu.
Stari zavet – u kome je istina prikazana senkama, i u kome događaji sa spoljašnjim čovekom predstavljaju samo sliku onoga što se u Novom zavetu dešava u unutrašnjem čoveku – priča o strašnoj kazni na koju su osuđeni Aronovi siiovi Nadav i Avijud, sveštenici izrailjskog naroda.
Obojica – piše u Knjizi levitskoj – uzeše, „svoje kadionice, metnuše tamjan u njih, i prineše pred Gospoda oganj tuđ, a to im ne beše zapovedio.“ Samo je osvećeni oganj, koji se čuvao u Šatoru od sastanka, mogao biti upotrebljen u svetoj službi Izrailjaca. „Tada dođe oganj od Gospoda i udari ih, te pogiboše pred Gospodom.“
Tuđi oganj u kadionici izrailjskog sveštenika izobražava ljubav pale prirode, otuđene od Boga u svim svojim osobinama. Kazna drskog sveštenika izobražava umrtvljavanje duše koja nečistu žarku želju bezumno i nedopušteno prinosi na žrtvu Bogu. Takvu dušu snalazi smrt, ona propada u svojoj samoobmani, u plamenu svojih strasti. Suprotno ovome, sveti oganj, jedini koji je upotrebljavan u svetim obredima, označava blagodatnu ljubav. Oganj za bogosluženje uzima se iz Božijeg šatora, a ne iz pale prirode. „Oganj koji je sišao u srce“, govori sveti Jovan Lestvičnik, „vaskrsava molitvu. A kada ona vaskrsne i uznese se na nebo, tada Oganj silazi u odaju duše.“
„Svi vi“, govori prorok, „koji idete,to jest upravljate se u svom životu prema svjetlosti ognja svojega, i iskrama pale prirode, koje raspaliste, umesto da ga ugasiste – svi ćete vi propasti u ognju i plamenu pakla. Nepravilnim i nedopuštenim delovanjem u sebi vi oganj raspaljujete i pojačavate za sebe plamen pakla.“
Ako sam ja „neki“ iz prethodnog komentara,promašili ste.Ja sam samo učinila ono što bi voljela da meni drugi učini.Ljubiti nije naprezanje.O „ljubiti“ se ne razmišlja.Tko prima taj i daje.Batinati nekoga jer je dao,ne vjerujem u takvoga Boga,ili batinati onoga koji pita,ni u takvoga ne vjerujem – Bog je strpljiv,milosrdan i spor na srdžbu.Ja sam doživjela Božju ljubav i ne trebam nikakvo naprezanje.A Božja Riječ koja se čita u Svetom Pismu pa i o ljubavi sigurno nije bez ploda.Samim čitanjem i nakanom srca susresti Boga Duh Sveti ispunja ljubavlju o kojoj se ne treba naprezati. Vidim,različite su nam vjere,ono što je kod vas grijeh (poučiti) kod nas je ljubav. Pitati,što je tu loše.Bog nam je dao razum,Bog se traži u pitanjima i daje se.Putevi Gospodnji su različiti.Ja sam se svakako obratila osobnim iskustvom bolesti i nevolje a ne tekstovima svetaca ovih ili onih.Ispred svakog teksta za mene stoji Biblija i Riječ Božja u skladu sa naukom crkve.
Vojsije ovdje imaš potrebno,možeš naručiti ako hoćeš…ništa ne reklamiram niti prisiljavam,samo smatram da nam vjere nisu toliko različite kako se to želi predstaviti. Zar nam je drugačije tumačenje biblijske povijesti? Ne vjerujem. uostalom,ja sam to slušala na fakultetu…kojem? katoličkom bogoslovnom.Pa doviđenja negdje drugdje.
http://verbum.hr/knjige/biblijska-teologija-staroga-i-novoga-zavjeta-754/
svivan.ba/images/stories/NASLJEDUJ_KRISTA.pdf