.
Ekumenizam i pravoslavna Crkva
Jedinstvo i ujedinjenje crkava i vera, odnosno ekumenizam i pravoslavni vernik u svemu tome
Ekumenizam (grčki οικουμενη — naseljeni svet, vaseljena) predstavlja pokret i nastojanje verskih poglavara različitih veroispovesti oko pomirenja, saradnje, zbližavanja i jedinstva unutar hrišćanskih crkava. Glavno organizaciono telo ekumenizma je Svetski Savet Crkava.
Dok se medjureligijski dijalog i saradnja odnosi na sve religije sveta, ekumenizam je pak inicijativa i dijalog izmedju hrišćanskih crkava. Za razliku od nasilnog ili nenasilnog unijaćenja (to jest prelaženja vernika iz Pravoslavne crkve u Katoličku veru – Unijati), u ekumenizmu se na političkom nivou naglašava donekle ravnopravan dijalog medju hrišćanskim konfesijama, i potencira ono što je pojedinim crkvama zajedničko, težeći da se religiozni život što više izjednači.
Ekumenizam je nastao u 19. veku u okviru protestantskih crkava (ekumenski pokret) iz razloga ujedinjenja mnoštva protestantskih sekti i pravaca koji su bujali u Zapadnoj Evropi. Rimokatolička Crkva je prihvatila te ideje u prošlom veku i danas Katolička crkva i Papa zajedno sa UN vodi glavnu reč u procesu ekumenskog povezivanja izmedju crkvi, naslonjeni na New Age trendove jedinstva sveta – novi Vavilon. Poznate su zajedničke molitve koje ekumenisti organizuju.
Za Pravoslavnu crkvu i pravoslavne vernike ekumenizam je greh i odvajanje od pravoslavnog puta i predanja iako je Pravoslavna crkva uzela učešća u radu Svetskog saveta crkava, ali se to sve odnosi na politički i društveni aspekt tolerancije, nikako ne na verski domen i mešanje dogmi. Ekumenizam je suštinski pokret mešanje Istine i jeresi i ništa dobro ne donosi pravoslavnoj Crkvi.
Kako pravoslavni hrišćanin (monah ili mirjanin) treba da gleda na nepravoslavnog čovjeka (Jevrejina, muslimana, rimokatolika, protestanta…)? Smije li pravoslavac da uđe u nepravoslavnu bogomolju? Smije li da prisustvuje nepravoslavnom molitvenom obredu i skupu, a smije li da učestvuje molitveno u njemu?
U jednom pitanju mnogo pitanja. A u svima njima – jedno pitanje. Pitanje koje nameće naše vrijeme, vrijeme obremenjeno teorijskim i praktičnim ekumenizmom, vrijeme kada su mnoge vrijednosti, i moralne i duhovne, dovedene u pitanje. Nekada su ljudi zamislili da grade Vavilonsku Kulu, pa je po volji Božijoj nastala pometnja jezika i rasijanje naroda. Danas pak mnogi žele da grade Kulu ujedinjenog hrišćanstva no ne na Hristu – Istini, nego na kompromisu između istine i laži, svjetlosti i tame, Hrista i Velijara, i doveli su do pometnje kako među pravoslavnim vjernicima tako i među vječnim vrijednostima, moralnim i duhovnim.
A Ekumenizam! Šta je to? To je izmišljotina one iste iskonske Zmije ( koji je „đavo i satana“, Otkr. 12,9) koja je našim Praroditeljima u raju predložila da postanu bogovi, ali ne pomoću Boga, nego nasuprot Boga, a pomoću đavola. Tako I današnji ekumenisti, žele da ostvare jedinstvo hrišćana za koje se Hristos molio u svojoj prvosvešteničkoj molitvi (pred stradanje, vidi Jn. 17,21) ali ne na Istinu i u Istini nego na kompromisu, laži, licemjerju. Ne na vjeri u sve što je Hristos otkrio i ljudima na spasenje ostavio u Crkvi svojoj nego na relativizaciji svega pa i same Crkve. Taj projekat su izumjeli protestanti a prihvatili svi ostali, nažalost i mnogi „pravoslavni“ pastiri (episkopi i sveštenici) koji su sa teorijskog ekumenizma (dijalog sa nepravoslavnima) uveliko prešli na praktični ekumenizam izražavan i projavljivan u zajedničkim molitvama i bogosluženjima pa negdje čak i u zajedničkom pričešćivanju (intercomunnion-u).
No, to nije dovelo do postavljenog cilja – ujedinjenja „svih crkava“ nego do nebivale sablazni, smutnji i deoba u Jednoj i Jedinoj Crkvi Hristovoj, Crkvi pravoslavnoj. I u naše vrijeme (kao mnogo puta u istoriji Crkve) ispunjavaju se riječi Hristove da Crkvu Njegovu ni vrata pakla neće nadvladati (Mt. 16,18). I zaista, u svakoj pomjesnoj Pravoslavnoj Crkvi ima onih (među klirom i narodom) koji ne pristaju i ne prihvataju otrov ekumenizma ma u kakvim oblandama se nudio i servirao. Oni i jesu i ostaju „Crkva Boga živoga, stub i tvrđava istine“ (1. Tim. 5). Tu Crkvu zaista vrata pakla nikad neće nadvladati jer je Istinit Onaj koji je to obećao onima koji Ga ljube.
Pitanje je kako ti pravoslavni hrišćani (monasi ili mirjani) treba da gledaju na nepravoslavnog čovjeka? Kao na svog teško bolesnog brata po tijelu (svi smo od jednog Adama) sa bolom, samilošću i ljubavlju. Što je brat bolesniji sve veću ljubav prema njemu treba pokazivati. Što se tiče ljudskih odnosa i ovozemaljskih potreba ponašati se prema svim ljudima na isti način. Svima ukazivati dužno poštovanje, pomoć u bilo čemu ovozemaljskom, spremnost da se za bližnjeg (svakog čovjeka) bez obzira na vjeru ili bilo koje druge razlike svojstvene ljudima, ako treba i život položi. To je nauka jevanđeljska, to je nauka svetootačka, to je nauka Crkve pravoslavne (vidi priču o Milostivom Samarjaninu, Lk. 10, 25-37). Tada i samo tako pravoslavni hrišćanin postupa kao istinski sluga Božiji, sluga Boga koji zapovijeda suncu svome da greje i zle i dobre, i kiši svojoj da pada i pravednima i nepravednima (Mt. 5,45).
Tako sve dok ostajemo na polju čisto biološkom,ovostranom, na polju bioloških potreba. Međutim, kada je u pitanju odnos pravoslavaca kao vjernika, člana Crkve Hristove prema nekome ko taj nije (pa bio on Jevrejin, neznabožac – ateista, musliman, rimokatolik, protestant ili bilo šta drugo u vjerskom pogledu), stvari se mijenjaju iz temelja. Tu pravoslavac (ukoliko želi da to i ostane) ne smije prestupiti granice svoje vjere, pomjeriti međe koje postaviše Oci naši i miješati vjeru svoju sa tuđom, praviti i ići na kompromise, tražiti neke dodirne tačke (minimum) sa inoslavnima radi nekog lažnog (prolaznog, ovozemaljskog) cilja. To znači da pravoslavni sa nepravoslavnima ne može imati nikakve vjerske obrede ili molitvene zajednice. On se ne može moliti sa njima. O tome govore i mnogi sveti Kanoni Crkve Pravoslavne. Ali se može i treba moliti za njih. Moliti se da ih Gospod prosveti, umudri i uputi na put spasenja, na put povratka i prisajedinjenja Jednoj Svetoj Sabornoj i Apostolkoj Crkvi izvan koje i mimo koje nema spasenja. Na tu molitvu za „nepravoslavne“ pravoslavca pokreće i treba da pokreće istinska ljubav prema njima. Jer po svetom ocu Justinu Đelijskom samo je ona ljubav prava i istinska koja bližnjem osigurava život vječni (spasenje). Tu ljubav pokazuje Sveta Crkva pravoslavna moleći se neprekidno u svojim svetim molitvama „za sve i sva“: „Zabludele od pravoslavne vjere, jeretike i otpadnike, prizovi poznanju istine: nehrišćane prosveti da bi Te poznali, grešnike privedi pokajanju…“(Akatist Isusu Sladčajšem). No Crkva nema nikakvu silu ni vlast da nekog primora na jedinstvo u vjeri sa Njom, da postane Njen član. Čak i kad bi mogla ne bi to činila, jer bi to bila tiranija a ne ljubav.
Najzad poslednje pitanje pokazuje izvjesnu gradaciju. „Smije li pravoslavac samo da uđe u nepravoslavnu bogomolju?“ Načelno smije! Ali, odmah se postavlja pitanje pobude i namjere: radi čega? Da li je u pitanju puka radoznalost, naučni pristup i proučavanje takvog objekta, poštovanje i pijetet, da bi se unutra molio (pa majkar i sam)? Od namjere, dakle, i cilja njegov ulazak dobija i moralnu kvalifikaciju. I sveti apostol Pavle kaže: „Sve mi je slobodno (dozvoljeno) ali mi nije na korist. Tako i „samo“ ulazak u nepravoslavnu bogomolju, samo po sebi nije grijeh i zlo, ali to može da bude zavisno od naše namjere. Sveti Vasilije Veliki izričito govori: „Ne doprinosi slavljenju Imena Božijega onaj ko se divi učenju nepravoslavnih“. Dakle, ni divljenje njihovim „bogomoljama“ a još manje molitveno opštenje sa njima.
„Smije li da prisustvuje nepravoslavnom obredu i skupu?“ Sve što je rečeno za prethodno pitanje, važi i za ovo. Ništa se nema ni dodati ni oduzeti.
„A smije li molitveno da učestvuje u njemu?“ E to ne smije. Ni pod kakvim uslovima ili okolnostima. Prinudom ili silom, jer bi time pogazio sve pozitivne Kanone i propise svoje Crkve pravoslavne i prestao bi biti njen član.
Neka ovaj kratak odgovor na ovo sudbinsko pitanje bude makar jedna strelica kraj puta „koji vodi u život vječni“ da savremeni pravoslavci nebi sa njega skrenuli i zalutali na mnogobrojnim stazama i puteljcima koji su trasirali ljudi svojim umom, a koji svi vode – u propast vječnu.
Mir ti i blagoslov od Gospoda.
Episkop Artemije
. . .
„…pokazaćemo da hod prema Hristu počinje i završava se pod vođstvom straha Božijeg; …“
Ne razumem pojam strah boziji . Ako je on svemocan a dobar cega da se plasimo ?
Cemu strah ako znam da ce nas pravedno nagraditi za dobra i pravedno kazniti za losa dela ?
Vojsije,rado bih Vam sve objasnila,možda ova stranica ipak nije mjesto za to.Nekako se ionako tu već nelagodno osjećam,kao da ja sad nekog preobraćam itd.
Najviše mi je nelagodno zato jer braća pravoslavci nisu raspoloženi za „pouke“ pa se onda mene gleda kao neku jeretičku oholicu koja hoće izmijeniti svijet.
Nije važno kako se mene gleda,ja znam kuda idem,nego htjela bih da ostane mirno.“Da ne izazivam“.
Strah Božji nije onaj strah kojeg Vi spominjete.Meni kao laiku prvo padne na pamet,strahopoštovanje prema Bogu u smislu ja sam malen a Bog velik.Malen pred Bogom poradi grešnosti a Bog je velik poradi svoje ljubavi.Strah božji za mene unosi u moj duh zahvalnost Bogu za sve što mi je dao i što mi daje.Savjest nas uvijek upućuje na strah Božji.Da budemo „božji“ i da se ponašamo kao djeca Božja,onako kako bi Bog htio,po Njegovim zapovijedima.Zato je strah Božji početak mudrosti a mudrost je dar Božji.Biti mudar znači nositi u sebi Duha Svetoga,rasuđivati Božjim mislima a ne ovim ljudskim.To ne znači biti kao Bog nego primiti dar kao milost,postati bogolik,sličan Bogu u dobroti i nastojanju slijediti ga.Hod prema Isusu započinjem strahom Božjim i završava njime.To je nešto jako lijepo i pozitivno.To bi značilo,Isus je uvijek uz tebe ako si tu uz Njega.Ako ga nastojiš svim svojim srcem nasljedovati.A kad si uz Njega,On te vodi.Zamisli strah Božji kao prometni znak.Tako je i u tebi taj strah Božji kao neki smjerokaz,može se očitovati i kroz savjest(zgriješio sam).Dobro je imati strah Božji,on nas uvijek drži blizu Bogu,da ne zalutamo.Evo,Vojsije,riskiram dobiti sad neki kamen u glavu,ali nema veze…ovo je bilo iz moje glave i duha,a ono malo bolje naći ćeš ovdje
http://www.taize.fr/hr_article928.html
STRAH BOŽJI: „dar straha Božjega“ („strahopoštovanja“) čini nas sposobnima da shvaćamo i doživljavamo Boga kao najdublju i najveću Tajnu, kao „Prisutnog“ i kao „Nedostupnog“ (Bog nam je „bliži od nas samih“ ali nam je i neizrecivo „dalek“ jer je neizrecivo „drugačiji“ i „veći“ od nas); biti ispunjen „strahom Božjim“ znači također biti ispunjen „strahom od grijeha“, tj. ne biti ravnodušan prema grijehu i zlu nego se svim snagama zalagati za stvaranje novog, Božjeg svijeta među ljudima. Mogli bismo reći da je „dar straha Božjega“ i novo ime za ljubav prema Bogu: bojimo se uvrijediti Boga i izgubiti njegovo prijateljstvo jer ga ljubimo; ljubav je pažljiva.
http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=14804
http://www.bitno.net/pitajte-svecenika/sto-je-to-ekumenizam/#comment-16769
Evo,baš prigodan tekst na katoličkom portalu (napisan od svećenika),izvolite,komentirajte,izrazite mišljenje,dobrodošli.
Ovaj citat s taize.fr k`o da sam ja napisao : „No u Bibliji osjećaje probuđene očitovanjem božanskog gotovo isključivo slijede riječi: «Ne bojte se!» Religiozni strah po sebi nema vrijednosti. Njemu nije trajati, već mu je nestati kad dođe povjerenje.“
Ali, zašto je nemoguće veru sprovoditi praktično, jednostavno živeći po savesti, nastojeći da izvršavaš zapovesti i da činiš dobra dela? Mnogi smatraju da je daleko važnije da budeš dobar čovek, nego da redovno ideš u crkvu.
– Šta znači biti dobar čovek? To je toliko relativan pojam. Svi su ljudi dobri. Bog je svu svoju tvorevinu načinio da je dobra, a čovek je venac te tvorevine, odnosno, njen najsavršeniji deo. Čovek može da bude sličan Bogu, jer, svaki čovek i jeste lik Božiji, nezavisno od toga, da li on za ovo zna ili ne, pokušava li on u sebi da nađe lik Božiji i da ga ostvari, da se približi Bogu, da počne da liči na Njega, da Mu bude drag. Gospod od nas i očekuje da postanemo slični Njemu. A u tom smislu – svaki čovek je dobar, i ne samo dobar, svaki čovek je predivan. Čovek – to je savršenstvo.
Ali, u svakidašnjem značenju – za dobrog čoveka kažu još i da je „častan, pošten, valjan čovek“, – a to je veoma relativna stvar. Svi smo mi za nekoga dobri, a za nekoga ne baš tako dobri.Može neko da bude, recimo, dobar lekar, ali u svojoj porodici potpuno pokvaren i čak nepodnošljiv u ličnim odnosima. Može neko da bude spreman i da se žrtvuje za svoju Otadžbinu, a u isto vreme da bude surov i bespoštedan i da nema milosti prema svom neprijatelju. Da li je to dobar čovek? Za koga je on dobar? Crkva nas ne poziva da budemo dobri, tim pre, želja da „budem dobar“ – veoma je opasna. Želja da sa svakim čovekom budeš dobar – to nije ljubav prema čoveku, već čovekougađanje i licemerje. O tome Govori i Sam Gospod u Jevanđelju: -“Teško vama, kada svi ljudi o vama počnu da govore dobro“.
Da bi ostavio na njega utisak čovek se prilagođava nečemu drugom i na taj način o sebi nameće dobro mišljenje. Međutim, na to se troši veoma mnogo duševnih napora, a to je strašna stvar. Hristos u Jevanđelju takve ljude naziva licemerima.
Nismo mi pozvani da budemo dobri, mi smo pozvani da budemo sveti. To je sasvi drugačija mera čovekovog duha.
„Nismo mi pozvani da budemo dobri, mi smo pozvani da budemo sveti. To je sasvim drugačija mera čovekovog duha.“
Da li se sveti postaje tako sto se bude dobar ili sto se redovno ide u crkvu ? Da li sveti moze postati neko ko nije dobar ?
I ovaj citat vam je opet promasaj . Ni u jednom od citata koje je Marta postavila
ne spominje se „biti dobar“ u smoslu koji pominje gore intervjuisani , pretpostavljam neki svestenik .
Ocigledno je njemu sve relativno . Osim INSTITUCIJE crkve .
Proveo sam neko vreme sa katolicima i protestantima u njihovim zemljama. Ova rasprava mi pokazuje ono sto sam tamo video i osetio. Zapad je dobar, ljudi se trude da budu dobri, da dobro pokazu svima. Ali su prazni duhovno, prazni su im zivoti i krajnji smisao. Otuda toliko sekti i verskih pokreta tamo, pokusavaju prazninu koja postoji da ispune nekakvim verovanjem i nekakvim neobicnim stilovima zivota. Zaista nema medju njima te duhovne energije koja izvire iz nasih hramova i ljudi.
To mi je bilo neobicno, kao i to da sve mora da se nekako tumaci, objasni, da je jako bitno jednako misljenje i saglasnost posebno oko vere. Dok kod nas toga nema, jer svako ko ide u crkvu i cita Sveto Jevandjelje ima po prirodi stvari slicno misljenje, jer znanje o veri dodje prirodno, samo od sebe.
Zato mi nije iznenadjenje sto rimokatolici stalno nesto objasnjavaju, nesigurni su, pokusavaju da sve objasne velikim recima i pojmovima, dok protestanti sve relativizuju i svode na proste kvazi naucne tvrdnje, dok pravoslavni cute i gledaju svoja posla, jer istinski znaju ili su istinski izgubljeni. Jer pravoslavn i vernik sto zna da se izgubi, tom gubljenju nema poredjenja.
Dao sam svoj komentar oko teme jer ekumenski pokret ne treba pravoslavnima jer nemamo mnogo zajednickog. Meni su na primer gotske katedrale oduvek bile izraz horora sa siljatim vrhovima i demonima skulpturama, kipovi papa u Vatikanu su mi oduvek bili zastrasujuci zbog velicanja, vlasti, postojanje jezuita i opus dei udarnika je zastrasujuce, kao i zene svestenici kod protestanata i mesanje verovanja.
Ipak dajem sebi opravdanje da mozda gresim i da sam tendenciozan, ali i kada procitam poruke mudrih i svetih staraca pravoslavlja koji slicno misle o hriscanstvu zapada, mislim da necu promeniti misljenje o zapadu, iako mislim da su bolji ljudi. Bolji su ljudi ali nisu sveti.
Kandilo vere,vaš komentar je sasvim ok,ne vidim problem,ili ne razumijem.Pa,da,pozvani smo da budemo sveti,biti dobar je i težiti svetosti,ne može svetosti težiti onaj zao.Čovjek u sebi nosi klicu slike Božje,ne moguće je težiti svetosti i ne biti dobar,onda nešto nije u redu i to se zove licemjerje,oholost srca.Možda komentar shvaćam osobno,više bih voljela da ne lutam u „magli“ da mi bez ustezanja kažete „u lice“,neću se uvrijediti ako normalno razgovaramo.Ja samo znam da su čudni puti Gospodnji.Recimo da ni ja nisam svojevremeno išla redovito na nedjeljnu misu,to mi je bila pokora teška,išla sam iz straha da me Bog ne kazni i iz obveze prema roditeljima.Sjećam se da sam jednom slagala da sam bila na misi,nedjeljnoj,bila sam na sasvim drugom mjestu,nisam u inat htjela na misu,a onda me mama pitala što je bilo Evanđelje i nisam znala.To je bio moj prvi i zadnji pokušaj da izbjegnem misu.Kasnije sam išla iz obveze.No Bog je u moj život došao,kako rekoh po patnji i nevoljama.Mogu reći da sam tek tada počela istinski živjeti vjeru i jedan dan tadašnje svete mise vrijedio je više neg čitav moj život do tada „iz obveze“.
„Želja da sa svakim čovekom budeš dobar – to nije ljubav prema čoveku, već čovekougađanje i licemerje „kaže brat Kandilo. Ne znam što ste htjeli reći,stvarno,u srcu imam želju da prema svakom čovjeku nastupim kao što bi nastupio i Isus,imam želju koja nije izvan mene,koja se ne napreže i izsiljava iz mene.Želim da čovjek koji komunicira samnom osjeća Krista kroz mene,no to ne znači da se mislima upinjem tako umjetno ponašati,meni je vodič srce.Nisam ja ni bolja ni gora od drugih,slaba sam i nesavršena i često sam bila netktična,uvredljiva i nemirna,ne razumijem,možda sam i ja kao ranjeno biće htjela i čeznula da me drugi prihvati,bilo je i tako.Ljudi često imaju reakcije iz svojih rana.Zašto ja ne bih željela s vama biti u dobru? Meni je to takva čežnja u srcu koja ne dolazi od mene.Jeste li ikada osjetili da ste sretni i da želite drugome kraj sebe da je tako sretan,ono,sretan u Bogu. Kandilo,ma koliko mi bili različiti,vaš komentar stoji,ali evo ako ste mislili na mene,nekako se osjećam dužna opravdati iako ne moram,ali želim biti u dobru i sa Vama.
-“Teško vama, kada svi ljudi o vama počnu da govore dobro“.Pa da,to piše,ja to doživljavam na način biti više u svijetu a dalje od Boga „usta moja hvalite me“ i uživati u tome od drugih.Ljudi nastoje oko dobra ali jedino je Bog posve dobar,mogu se s tim složiti.
Molim Vas Kandilo,slobodno mi uputite ono što mislite,biti će lakše komunicirati,ovako mogu i sama donijeti krive prosudbe.
I nemoguće je sa svima biti dobar,to čak i iscrpljuje i opterećuje,ali u tišini svoga duha svatko može ljubiti drugoga i biti dobar sa njim.Najteže je biti dobar sa „neprijateljima“ ali ih je lako u duhu ljubiti,u srcu jer moguće je ljubiti Božjom ljubavlju,to je milost i dar,ja sam to iskusila.Ljubiti preko svojih granica.Onih ljudskih.
Da,pozvani smo da budemo sveti,no nekome je prva stepenica da osjeti nečiju dobrotu i da se možda po njoj promijeni,da ga po dobroti bližnjega dotakne sam Bog.Druga stepenica je možda i odlazak u crkvu itd. Postoje situacije koje mijenjaju čovjeka i njegov život,Bog ih dopušta po svojoj milosti da se spasimo i okrenemo.
Što znači biti dobar vjernik? -dobar čovjek (koji izvršava Božje zapovijedi, a ima i onih koji za njih nisu ni čuli pa ih ipak izvršavaju bolje nego neki vjernici).Nekako,mene vodi uvijek ona misao da Bog gleda na dobrotu i da će nas suditi po ljubavi,o tome smo već pisali…Mnogi ljudi nisu upoznali Krista,recimo u Africi i slično,zar će propasti,zar će ih Krist uništiti?Nemoguće.Ne vjerujem u to.Bog će ih milostivo i milosrdno pogledati i opravdati u njhovu neznanju ali zasigurno će pogledati na njihova djela ljubavi,na dobro i zlo u njihovu životu.Mene tako uči moja vjera i ja tako mislim. :)
Ne znam kako smo došli na dobrotu,ja to nisam pisala,ostavila sam poveznice koje su imale neke odgovore na Vojsijeva pitanja.Drugi put mi ostavite otkuda izvor,zbunjena sam.
@stefan,nemojte tako globalno osuđivati,znači svi smo duhovno prazni samo su pravoslavne „posude“pune.Savjetujem da pročitate prispodobu o cariniku i farizeju,baš izazivate.A ja Vas izazivam na Riječ Božju.To je oholost,samo sam ja svet a vi svi drugi ste smeće.To govori vaša poruka.
Uostalom,spominjete kipove i slično,pa vi imate u svojim crkvama slike ogromne,kako se točno zovu- ikone? Pa ja to ne vrijeđam. Tako,sad bi brat protestant za nas i vas rekao da smo pogani i krivovjerci jer klanjamo se ikonama i kipovima, ali to uopće nije tako, mi se klanjamo u duhu sveprisutnom Bogu,a kip je tek vidljivi simbol koji podsjeća,tek podsjeća,premda imamo i mi čudotovornih kipova kao i vi ikona.Jednaki smo zar ne? Pogani za protestante. pa ipak ne usudim se reći da je moja posuda naljepša i najnapunjenija,sud ostavljam Bogu.
p.s. može li pravoslavac uputiti neuvredljiv komentar,zašto ste ljudi takvi?poštivajte tuđe,samo to. Jer osjećam se kao da sam DEMON za vas a ne sestra ili dijete Božje.Žao mi je vas.činite sebi zlo.
Vidite Marta, kada e Gospod izabrao Jevreje za svoj narod, uradio je to izmedju mnostva drugih naroda. Kada je Gospod Isus Hrist ziveo uspostavljao je samo jednu Crkvu. Kada su druge Crkve otpadale od te jedne i jedine Svete i Apostolske Crkve opet je ostala jedna crkva koja drzi zavet sa Bogom. Mi to stalno ispovedamo kada citamo Simvol vere.
I to je tako. Kao sto je tako da pravoslavni ni jednom svom patrijarhu nisu podigli kip da mu se klanjaju. A to sto su se katolici odrekli ikona svetitelja a dizu kipove papama trovacima, to je stvarno vasa stvar.
Niti ja vas poznajem, niti bi vas doziveo kao demona. Za mene ste osoba kakva jeste, ne trudim se da vas tumacim, niti ima potrebe.
Nema potrebe ni da raspravljamo jer je rasprava bespotrebna, razlike su duboke u duhovnom poimanju. Mozemo da idemo zajedno na piknik, gledamo filmove i navijamo na sportu, ocenjujemo knjige i putovanja, ali je rasprava dve vere bespredmetna. Kazem vam, nisam za ekuenizam.