Hrišćanski Jerusalem i Crkva Svetog groba

Kako izgleda Crkva Svetog groba i Jerusalem kada se koristi panoramska fotografija od 360 stepeni

Među stanovništvom se Jeruzalema mogu naći predstavnici gotovo svih poznatih kršćanskih vjeroispovijedi. Svaka se od njih brine za pitanja vezana uz brak, razvod i mnoga druga pitanja vezana uz obiteljsko pravo u okviru pojedine kongregacije. Ovdašnji su kršćani većinom Arapi i govore arapskim jezikom, premda postoji i priličan broj kršćana koji žive u Izraelu i imaju status stranih državljana.

Kršćani sve u svemu sačinjavaju tek malo više od 2 % stanovništva, od čega najveću skupinu čine grčki pravoslavci: mnogi su svećenici te vjerske zajednice, kao i veći dio visokih vjerskih dužnosnika, uključujući tu i patrijarha, po narodnosti Grci, iako se sama pastva mahom sastoji od Arapa. Velik se broj prekrasnih crkava u Svetoj zemlji nalazi upravo u vlasništvu Grčkog patrijarhata. Isto tako postoje malene zajednice ruskog i rumunjskog pravoslavnog svećenstva.

Armenska crkva predstavlja još jednu kršćansku skupinu koja u Jeruzalemu odavno ima svoje korijene, dok su kongregacija sirijskih kršćana, također zvanih i jakobitima, kao i koptska kongregacija, mnogo manje. Etiopsku crkvu predstavlja malena zajednica koja se sastoji od nekoliko redovnika i redovnica, dok Katoličku crkvu zastupa nekoliko zajednica od kojih najveću skupinu čine rimokatolici, a uz njih se javljaju još i melkiti, maroniti i kaldejci te koptski, sirijski i armenski katolici. Rimokatolička zajednica podupire rad mnogih samostanskih redova među kojima u Svetoj zemlji najdulje djeluje franjevački red predstavljajući rimokatoličku zajednicu u velikom dijelu najvažnijih kršćanskih svetišta u Izraelu.

Protestanti su u Svetoj zemlji prisutni od stvaranja udružene Englesko-pruske biskupije u 19. stoljeću, pa danas u Jeruzalemu postoji Episkopalna evangelička crkva čiji su pripadnici većinom Arapi, a uz to su u 19. stoljeću ovamo stigle i mnoge američke protestantske skupine pa je danas gotovo svaka protestantska kongregacija na neki način zastupljena u Jeruzalemu.

Za vrijeme Blagdana sjenica na tisuće kršćana dolaze u Jeruzalem na hodočašće kojem je pokrovitelj Međunarodno kršćansko veleposlanstvo. Crkva Svetog groba gotovo kao da je skrivena u Kršćanskoj četvrti, a samo joj se kupola uzdiže iznad okolnih zgrada. Izgradnju je ove crkve započeo 326. car Konstantin da bi tako obilježi omjesto na kojem je Isus prema predaji raspet i sahranjen, a potom je ovdje i uskrsnuo. Prvobitna je crkva bila veća od današnje i postavljena na pravcu istok – zapad: na zapadnoj strani i na istome mjestu kao i danas iznad groba se uzdizala velika okrugla građevina nazvana Anastasis, sa zlatnom kupolom na vrhu. Golgotska je stijena ležala u Svetom vrtu, velikom dvorištu sa stupovima. Sama je bazilika obilježavala mjesto raspeća i izgledala je kao velika dvorana s pet lađa iz koje se izlazilou atrium ili predvorje odakle su široke stepenice vodile na Cardo Maximus. Crkva je u burnoj povijesti Jeruzalema u nekoliko navrata praktično sravnjena sa zemljom pa se to odrazilo i na njezinoj arhitekturi. Glavni su elementi Konstantinove crkve sačuvani, no na njih se nadovezuje sva sila drugih građevina pa se danas crkva gotovo stapa s okolnim zgradama. Stoga pojedini njezini dijelovi imaju svoju ljepotu, ali ju je, za razliku od većine drugih velikih crkava, teško procijeniti kao cjelinu. U 14. stoljeću ključeve je crkve čuvao muslimanski stražar kako bi se pripadnicima svih kršćanskih zajednica – rimokatolicima, grkokatolicima te gruzijskim, koptskim, sirijskim i etiopskim kršćanima koji su svi na tu crkvu polagali jednaka prava, zajamčila podjednaka mogućnost pristupa u nju, a isto se tako i danas nastoji održati razboriti status quo.

Jedno od najvažnijih mjesta u povijesti kršćanstva u Jeruzalemu leži odmah južno od crkve Svetog groba. Muristan zauzima veliki četverokut na kojem se u rimsko vrijeme nalazio forum, a kasnije je pripao križarskim vitezovima sv. Ivana ili hospitalcima. U 12. stoljeću vitezovi su sv. Ivana u križarskom Jeruzalemu držali konačište u kojem je moglo boraviti i do 4000 vitezova njihova reda i bolnicu u kojoj se ponekad liječilo i 900 bolesnika. Bolnica je zatvorena 1187. godine, kada je Saladin prisilio kršćane da napuste grad, pa je to mjesto malo-pomalo palo u zaborav, a zemljište na kojem se nalazilo, smatralo se napuštenim sve do druge polovice 19. stoljeća kada ga je 1869. godine dobio na poklon pruski prestolonasljednik Friedrich Wilhelm prilikom svojeg posjeta Svetoj zemlji. U sjeveroistočnom je kutu četverokuta sazidana njemačka protestantska Otkupiteljeva crkva koja je posvećena za vrijeme posjeta cara Wilhelma II i carice Auguste Victorije 1898. godine. Izgrađena je prema tlocrtu križarske crkve sv. Marije Latinske, a s njezina se zvonika pruža jedan od najljepših pogleda na Jeruzalem.

Jedan od najljupkijih kutaka u Jeruzalemu zasigurno je crkva sv. Ane koja, zajedno sa samostanom bijelih otaca i grkokatoličkom bogoslovijom, leži sjeverno od današnjega Hramskog brežuljka. Iskapanja su pokazala da se na tom mjestu nekoć nalazio ribnjak Bethesda, mjesto gdje je, prema Ivanu (Iv 5, 1-13), Isus izliječio uzetoga. Polovicom je 5. stoljeća ovdje sagrađena crkva posvećena sv. Mariji, Isusovoj majci, no u doba se križara mjesto počelo povezivati s mjestom Marijina rođenja te je crkva dobila ime po sv. Ani, Marijinoj majci. Nakon muslimanskog osvajanja 1187. crkva je pretvorena u medresu, to jest vjersko učilište, ali je kasnije napuštena, sve dok je otomanski sultan nije 1856. poklonio Napoleonu III.

Na mjestu na kojem je Herod Veliki svojevremeno sagradio tvrđavu Antoniju sada se nalazi Umariyya Boys’ School: ovdje se, prema predaji, nalazilo sudište gdje je Poncije Pilat Isusa Krista osudio na smrt, a neki ga smatraju i prvom postajom Križnog puta odnosno puta koji je Krist prešao idući prema mjestu raspeća. No, prva postaja na Križnom putu koju franjevci priznaju i prihvaćaju smještena je kod kapelice Osude na smrt, a druga postaja, mjesto gdje su Isusu stavili križ na ramena, na ulazu u dvorište samostana Bičevanja.

Nedaleko je odatle samostan Sionskih sestara u kojem se nalaze i ostaci ribnjaka Struthion, a s dijelom se vanjskoga samostanskog zida stapa i luk Ecce Homo. Ecce Homo, što znači »Evo čovjeka«, naziv je mjesta gdje je, prema predaji, Pilat Isusa izveo pred Židove. Na osnovu se najnovijih istraživanja pretpostavlja da je luk načinjen u vrijeme Heroda Agripe (41 – 44), a možda i ranije, te da je zapravo predstavljao monumentalni istočni ulaz u grad. Treća postaja Križnog puta, pred Poljskom katoličkom kapelicom, označava mjesto gdje je Isus posrnuo i pao. Južno se odatle nalaze ulaz u Armenski katolički patrijarhat i crkva Gospe Žalosne naznačujući četvrtu postaju, mjesto gdje se Isus sreo s Marijom. Peta je postaja mjesto gdje je Šimun Kirenac ponio križ namjesto Isusa.

Crkva Svetog lica i sv. Veronike, šesta postaja, obilježava mjesto na kojem je Veronika Isusu pružila rubac da njime otare lice pa je na rupcu ostao otisak njegova lika, a sedma postaja, malo dalje odatle, ukazuje na mjesto gdje je na stup bila pričvršćena Isusova osuda na smrt. Osma se postaja nalazi kod samostana sv. Karalambosa i označava mjesto nakojem je Isus tješio jeruzalemske žene koje su išle za njim, dok je na devetoj postaji Krist treći put pao pod križem. Preostale se postaje nalaze unutar crkve Svetog groba.

Ezekijin ribnjak skrivaju zgrade na sjevernoj strani Davidove ulice. Ovaj se ribnjak još naziva i Patrijarhovim kupalištem, a predivno izgleda kada se nakon zimskih kiša ispuni vodom.

Između Jafskih i Sionskih vrata leži Armenska četvrt. Armenci su bili prvi narod koji je prihvatio kršćanstvo pa su armenski kršćani uvelike djelovali u Jeruzalemu za vrijeme Bizantinaca. U 12.stoljeću kupili su crkvu sv. Jakova koja još uvijek predstavlja središte njihove zajednice i današnjeg armenskog iseljeništva. U kompleks izgrađen oko sadašnje katedrale sv. Jakova ulazi se kroz jednostruka vrata. Taj kompleks više ne obuhvaća samo katedralu, već još i dvije crkve, kuću armenskog patrijarha, bogosloviju i knjižnicu, kuće za smještaj redovnika i redovnica, kao i hodočasnika, muzej, školu te prostorije za obiteljski smještaj. U blizini se armenskoga kompleksa, a nasuprot Citadeli, nalazi kompleks Kristove crkve, posvećene 1849. godine, koja je još uvijek središte evangeličkog protestantizma.

Vrijedno je razgledati i sirijsku crkvu sv. Marka. Sirijski su se kršćani, koji se još nazivaju jakobitima ili asirskim kršćanima, 451. odvojili od ostalih kršćana te se u liturgiji svoje crkve još uvijek služe starosirijskim jezikom.