Zenaida – Mongolka mog života

Mongolka i Taki konj zaljubljenosti galopiraju u mom srcu

.

Zima 1992 g je gmazila po Sarajevu. Pored ogromne količine smoga, padala je po gradu i  zebnja. Smrt se najavljivala, nasmješenog lica. Narodno pozorište je sijalo život. Odlične predstave su privlačile publiku, tih dana. Magija lijepe kuće je prizivala i mene. Nekoliko odgledanih predstava unijelo je živost u vene. Jedna je odisala dobrom energijom i lijepom glumicom.

Kako se pojavila na sceni, nestalo je svega. Bio sam jedini, jer ne primjećivah druge. Duga smeđa, skoro crna kosa je milovala lice oblika mjeseca. Oči  blago ukošene, davale su joj izgled Mongolske  ratnice, dok jaše „Taki“ divljeg konja. Očekivao sam da će dogalopirati do mog sjedišta i preskočiti me, zabijajući  zašiljeno koplje između rebara u naslon. Nije se ništa tako spektakularno desilo. Sreća pa je dat znak za pauzu, pa sam pohrlio za šank,eminentnog bifea. Poručih „štok“ da otklonim razbuktale  misli. Kao vjetar, kad se zahukti sa Trebevića, zavijalo mi je u ušima i pravilo kovitlac. Kad pomislih da sam se spasio, otvoriše se vrata sporednog ulaza u salu, i izađe ona. Tu ju  je dočekala prijateljica, sa kojom se pozdravi  i pokrenu ćaskanje. Preplavljen novim talasom interesovanja, pretvorih se u pogled. Nije ostao bez odjeka.

Da li zbog toga što sam piljio kao kreten ili što sam i sam bio zanimljiva meta, prevuče tamnim zjenicama u pravcu moga postojanja. Pretrnuh, pokušavajući da se zavučem u čašu, a potom budem prosut  u odvod, zajedno sa ostakom pića. Ne, nije bilo potrebe za strepnjom. Mjesečev osmjeh me je prelio zlatom, kao pustinju Gobi. Slučajno ili sa pažnjom, svejedno! Nastavak predstave odgledah u neznanju. Dlanovi su mi se užarili, dok sam na kraju aplauzom nagrađivao  otkriće divljine. Tu noć sam sanjao budan. Raspravljao sam sa sobom. Šta bi ti? Ona je glumica. Mlada i lijepa. Ti si samo mlad. Pa i to, ne baš jako. Zašto bi te primjetila? Zbog plavog čuperka? Plavog oka? Ili prosto zbog određene doze ludila u tim očima i krvotoku?

Raspitivao sam se danima o Mongolki. Moja prijateljica Mirjana mi rekla da sam dosadan i da vjerovatno imam prolaz kod dotične. Mahnito sam pokušavao pronaći jednostavan način da je upoznam. Svi su otpadali. Prosto, nisam je više viđao. Mada, svuda je bila po meni. Tih dana sam i odgledao film Bate Čengića: „Gluvi Barut“. Tu je Branko Ćopić  nanizao tanke niti pripovjedanja. Pojavila se na kraju filma, u sporednoj ulozi partizanke, na konju. Nije bio „Taki“, ali je jahala kao prava istočnjačka furija. Dok se galopom udaljavala iz kadra, skinula je crnu maramu sa glave i pustila dugu, mekanu dlaku kose, da se presijava preko konjske grive. Scena je trajala jedva nešto sekundi. Dovoljno da se useli u krvotok blesavog mladića. Zima ’92 g je stezala kandžama sivila. Rijetko svjetlo je iskrila ona. Mnoge noći sam proveo okačen za neudobne šankove kafana. Tražio sam je roneći po duši i čašama pića. Nestala je kao magla, kad je vjetar raznese, iznenada, bacajući je ka vrhovima planina.

Nekog dana, u martu mjesecu, preko puta hotela „Beograd“, sretoh je i zamalo padoh! Valjda je krenula na probu. Potpuno zabezeknut i glupog osmjeha, rekoh: „Zdravo“! Najljepšim osmjehom na svijetu mi je odgovorila: “Zdravo“! Trenutak oklijevanja, je bio kao vječnost. Da nije bilo tako nenadano, htjedoh je pozvati na kafu…

Uspio sam samo zatvoriti usta, da neka muha ne zaluta. Okrenula se još jedanput, blistavog osmjeha i odlepršala prema zgradi pozorišta. Napravio sam još par koraka i zastao, kao da sam primio anestetik. Sam Džingis Kan mi je lupio šamar! Kose oči, duga crna kosa i mjesečev osmjeh su otišli u nepovrat. Neki drugi ratnici su zaratili u Bosni. Ostalo je samo 20 godina sjećanja. Gdje god da bila, u mojoj si stepi – Mongolko …

Branislav Makljenović

. . .