Pravoslavlje i reinkarnacija
Pravoslavlje i reinkarnacija – uskrsnuće ili prošli životi
Postoji li seoba duša i čemu? Postoje li prošli životi i reinkarnacija ili je to sve misaona prevara Nečastivog?
Reinkarnacija i opšte vaskrsenje
S obzirom na to da učenje o reinkarnaciji, kako smo već videli, ima za osnovnu postavku i krajnji cilj spasenje čoveka od ovog i ovakvog života, i njegovo usrećenje na nekom drugom planu (bilo to u slivanju sa Bramom, bilo u nirvani kao potpunom nebiću, ili u nirvani kao blaženom stanju van bola i patnje, ili pak u nekoj vrsti raja), a isti cilj spasenja čoveka, doduše od greha, smrti i đavola, i osiguranje njemu vaskrsenja i blaženstva tamo: „odakle odbeže bol, tuga i uzdisanje“ ima i hrišćanstvo, te su mnogi pisci i naučnici pravili upoređenja među njima i davali prevagu jednom ili drugom. Nije redak slučaj da su mnogi više cenili reinkarnaciju od hrišćanskog eshatološkog učenja o vaskrsenju.
No treba znati da to nije rezultat nekog objektivnog i strogo naučnog izučavanja, nego je u pitanju ili plod nedovoljnog poznavanja suštine hrišćanstva, ili subjektivni momenat, ili pak neka vrsta avanturizma i želje za nečim novim i tajanstvenim. Takav slučaj imamo sa gospodinom dr Petrom Stankovićem koji se, u svome delu Medicina divina, na hrišćanstvo baca najprljavijim blatom, izgleda, samo zato da bi istakao učenje o reinkarnaciji na prvo mesto i „dokazao“, kako se „logičkim putem Jedino pomoću reinkarnacije može naći rešenje gore postavljenim pitanjima„. Koliko je opravdano jedno takvo mišljenje i mnoga slična, pokazaće nam upoređenje i objektivno posmatranje cele stvari.
Da bismo ideju reinkarnacije uopšte udostojili pažnje i upoređenja sa natprirodnim Bogootkrivenim učenjem hrišćanskim, na predstavnicima učenja o reinkarnaciji leži, pre svega, težina dokaza da reinkarnacija stvarno i postoji. A to je ono što je za njih najteže u stvari nemoguće dokazati. Jer za sada moramo i možemo konstatovati samo činjenicu da još ne postoje nikakvi valjani dokazi za stvarnost seobe duša, odnosno reinkarnacije. Istina, mnogi pokušavaju da to dokažu nekim primerima, koji su problematični, kao slučaj sa malom Aleksandrinom koja je umrla i ponova se rodila od istih roditelja, najavivši još pre svoga rođenja svojoj mami da će joj opet doći. Pored toga, u teoriji reinkarnacije nije nam jasno ko se to reinkarnira, da li duša kao zasebna supstancija, ličnost, dela naša ili karakter, ili pak nešto nama nepoznato. Zato sva teorija reinkarnacije u potpunosti zavisi od odgovora na pitanje šta se u stvari preovaploćava?
Ako kažemo: preovaploćava se individualnost, određena imenom i prezimenom, to ovakav odgovor je besmislen jer individualnost je ta, ovde i ovako ovaploćena ličnost. Lepota neovaploćena, ideja lepote, nije individualnost: jer samo ta i takva konkretna lepota jeste individualnost. Zato se individualno može ovaplotiti, preobražavati se, može čak i vaskrsnuti, no ne može preći u drugu individualnost ostajući sama sobom, ne može biti zamenjena drugom individualnošću, jer suština individualnosti se i sastoji u tome da je ona nezamenjiva. Ona ne može postaviti sebe potpuno na mesto druge individualnosti, jer bi to značilo zameniti sebe drugim, a individualnost je nezamenljiva… Individualnost ili monada, može se izmeniti, no ne do tog stepena da bi prešla u drugu individualnost. Ona, kako govori Lajbnic, dopušta metamorfozu, no ne i metempsihozu“. Ličnost čovekova je ono što je razbijeno u svim teorijama o reinkarnaciji, a bez ličnosti, koja bi bila nosilac duhovnog života, ne može se opravdati ni reinkarnacija. Ličnost nije samo suma odeljenih centara ili sfera, nije njihovo hemijsko ili organsko sjedinjenje, nego je upravo jedinstveno i neponovljivo jedinstvo, jedan život ukorenjen u svom duhovnom načelu i jerarhijski celostan…
Telo čoveka nije samo organ ili instrument ličnosti (koga bi se po teoriji reinkarnacije trebalo osloboditi da bismo dostigli blaženstvo), nego je živa strana ličnosti, ono je takođe ličnosno (logosno), ono saučestvuje u životu ličnosti. Tek u hrišćanstvu ličnost dobija svoje odgovarajuće mesto pošto je ličnost neponovljiva po hrišćanskom učenju, baš ono što je trajno u čoveku i što nasleđuje večnost, jeste ličnost. Ličnost je stvorena od Boga i nosi na sebi obraz i podobije Božije. Ličnost nije nikakav produkt kosmičke evolucije; ona ne nastaje u kosmičkom stvaranju i ne podleže kosmičkom raspadanju. Ličnost je duhovno religiozna kategorija. U teorijama pak reinkarnacije bezličan je i Bog (ukoliko ga priznaju), i čovek, te je njihov pogled na svet neprijateljski nastrojen prema ličnosti i samim tim i prema čoveku.
Naročito kod teosofa i antroposofa, posebno kod Štajnera, čovek je razbijen na deliće i podeljen na razlomke, tako da kod njih nemamo celosnost ličnosti, pošto svaki taj deo čoveka može da živi samostalno i bez ostalih. Zato je neusvojivo učenje Štajnera koje ustanovljava takvu mnogobrojnost raznovrsnih načela (fizičkog, efirnog, astralnog tela i „ja“) u čoveku, jer jedinstvo ličnosti je ne faktička svezanost raznih životnih procesa u tim različitim načelima, nego, pre svega, jedan i jedinstveni istinski život celosnog organizma. Zbog takve navodno razdvojenosti u čoveku predstavnici reinkarnacije nisu u saglasnosti šta se u stvari preseljava u drugi život. Istina, većina njih drže da je to naše „ja“, no to nisu ničim dokazali.
Ali ako im i dopustimo tu mogućnost, da čovek može da se reinkarnira, čime će nam objasniti činjenicu da se ljudi ne sećaju svojih ranijih ovaploćenja? To pitanje se temeljito na istini da duhovnu suštinu čoveka sačinjava njegova lična svest i samosvest. Kad bi toga nestalo, onda bi nestala i ta dotična ličnost. Međutim, niko se od živih ljudi ne seća svoje pre-egzistencije. Doduše, tu i tamo navode se primeri gde su i pojedini naučnici, kao Roše i Buve, uspeli da putem hipnoze stave pacijente u takve uslove u kojima su se ovi sećali svojih ranijih ovaploćenja; čak do detalja. No sve ono što se govori pod hipnozom i u nesvesnom stanju nije nikakav dokaz za istinitost reinkarnacije. Normalno bi bilo, kada bi reinkarnacija postojala, da se svi ljudi sećaju svih svojih ranijih ovaploćenja, jer bi samo to zaista bio pravi i neoborivi dokaz da jedna te ista ličnost prolazi kroz razna tela. Međutim, toga nema. A prekidanje lične samosvesti prilikom reinkarnacije, to je psihološki nemoguće zamisliti: niti dokazati. Ja sam „ja“ samo dotle dok postoji moja samosvest o sebi, dok postoji moja duša kao nosilac te svesti. Ja neću biti „ja“ samo u dva slučaja: ako me potpuno nestane (kao što uči materijalizam, daće me posle smrti sasvim nestati), ili ako se ta pretvorim u jednu sasvim drugu ličnost, neko drugo biće, neko drugo „ja“, kao što sledi iz učenja o reinkarnaciji.
Ako reinkarnacija ne postoji kao seljenje ličnosti iz jednog tela u druga, a videli smo da ne postoji, da li se onda može dopustiti mogućnost da se reinkarnacija sadrži u preseljenju karaktera, kako to ispada po budizmu? Jedino što, po budizmu, produžava da postoji po smrti čoveka, to je karma, tj. posledice njegovih reči, misli i postupaka; i ta zanimljiva teorija, da se posledice ili rezultat delanja jedne ličnosti (ili individue) koncentrišu u novoj individualnosti, stoje u neposrednoj zavisnosti od najstarijih teorija budizma o duši. To je pak nemoguće dopustiti, jer bi došli u sukob sa urođenom idejom pravde u čoveku, po kojoj kaznu ili nagradu treba da iskusi onaj koji je učinio dobro ili zlo. A kako se može složiti sa pravdom misao da za moje misli, reči ili postupke treba da ispašta neko tamo nevino biće (u budućnosti), svejedno da li to bio čovek ili životinja. Očigledno, tako nešto tvrditi, značilo bi ići protiv zdravog smisla i osnovnih postavki logike.
Pristalice teorije o reinkarnaciji, da bi joj koliko toliko dali činjeničnu osnovu, traže podršku kod mnogih tajnih društava, a naročito spiritista, koristeći se tobože naučnim rezultatima sa njihovih seansi. Oni te dokaze mahom koriste u borbi protiv materijalizma, iznoseći činjenice i dokaze pojava duhova i duša umrlih, sa kojim oni dolaze u dodir preko naročitih ličnosti zvanih medijumi. Čak su mnogi naučnici, u cilju naučnih ispitivanja, izvodili eksperimente sa poznatim medijumima i dolazili su do novih praktičnih rezultata. No, ti rezultati nisu išli u prilog teoriji reinkarnacije, a još manje su je potvrđivali, dokazivali i dokazali. Možemo čak tvrditi da su joj još i štetili.
Tako na primer, Artur Findlej, poznati naučnik koji se bavio tim ispitivanjima, imao je medijuma Sloua, preko kojeg je razgovarao sa duhovima. On u svojoj knjizi „Na pragu eteričkog sveta“ iznosi pitanja i odgovore koje mu je duh davao. Između mnogobrojnih pitanja i odgovora koje on navodi, ima i:
PITANjE: „Da li se mi na zemlji reinkarniramo?“
ODGOVOR: „Dakle, to je pitanje, odgovara duh, kod kojega nailazim na teškoće u odgovoru. Ne bih znao ni za koga ko se reinkarnirao. Ja sam prošao ovamo pre mnogo godina, i oko mene ima mnogo ljudi koji su živeli na zemlji pre više hiljada godina. To je sve što mogu reći, jer mi moje znanje ne dopušta da više kažem„, završava duh. No i to je sasvim dovoljno da se vidi da i sam spiritizam potkopava teoriju reinkarnacije na koga se njeni propagatori tako rado pozivaju.
Kao što smo videli teorija reinkarnacije nema nigde sigurne temelje na kojima bi se učvrstila i održala. Ona je vešto sačinjen opijum za uspavljivanje ljudi, i zavodi ih stranputicama, obećavajući im da će tim načinom brže i lakše doći do željenog cilja nego ako idu utabanim putem hrišćanstva, kojim su za skoro 2.000 godina prošli mnogobrojni svetitelji Božji i ostavili nam sigurne putokaze za carstvo Božije.
Neki teosofi a naročito dr Rudolf Štajner, osećaju da udaljavajući se od hrišćanstva gube siguran temelj pod nogama, te žele da se masama hrišćanskim prikažu kao dobri hrišćani, pa čak i pravoslavci. U tom cilju oni se pozivaju na neka mesta iz Jevanđelja (Mt. 11,14; 16.14), kao da se tobože i tamo nalazi učenje o reinkarnaciji. No, od teosofa rado navođena mesta iz Jevanđelja, samo u spoljašnjoj formi sadrže sličnost sa tim učenjem, po suštini pak imaju sasvim drugi smisao. Ako narod smatra Isusa za vaskrslog Iliju, Jeremiju ili drugog proroka; ili Irod pretpostavlja da je On vaskrsli Jovan Krstitelj; onda se ovde podrazumeva ne vera u reinkarnaciju (kao što bi teosofi i antroposofi hteli), nego vera u originalno vaskrsenje na zemlji umrlog od strane ljudi koji nisu znali i umeli da objasne kako se pojavila čudesna, i posve neobična, ličnost Hristova među njima. Reči pak samog Isusa Hrista o Jovanu Krstitelju, kao o došavšem na zemlju Iliji, imaju očigledno drukčiji smisao: koristeći se narodnom verom u novi dolazak Ilije (koji je uzet živ na nebo), Hristos u terminima te vere ukazuje da je Jovan već ispunio funkciju koja je prednaznačena Iliji: „Ako hoćete verovati, on je Ilija što će doći“ (Mt 11,14).
Prema tome, ni teosofija ni štajnerijanstvo nisu nikakvo „produbljivanje hrišćanstva“ za koje se predstavljaju, čak ni jeres, niti naročiti pravac u hrišćanstvu, nego oni prosto ništa zajedničkog sa hrišćanstvom nemaju. U štajnerijanstvu naprosto nema mesta ni jednoj od najdražih bisera vere hrišćanske: nema nadsvetskog Boga u Svetoj Trojici; nema nebeskog Oca i Svetog Duha, nema Boga Slova, koji se ovaplotio i primio čovečiju prirodu, nema sladčajšeg Gospoda Isusa (nego ima neko biće Christus Jesus, koje je sastavljeno iz sunčanog duha Bude, Zoroastre, dva mladenca i tome slično), nema Presvete Bogorodice i besemenog začeća (mesto toga oni imaju priču o dve Marije i dva Josifa), nema Evharistije i Golgotske iskupiteljske žrtve, nema Vaskrsenja Hristova, Pedesetnice, sveopšteg vaskrsenja mrtvih, nema bogolikih ličnosti koje čekaju vaskrsenje, sud i večni život (a ima večno kruženje, i obnavljanje), nema Jevanđelja i Otkrovenja (a ima Akaša hronika i raznih učitelja), nema Svetih, nema Crkve, nema ljubavi i vere (a ima drski i ljubopitljiv i intelektualni racionalistički gnosis).
Dakle teosofima i antroposofima nije uspeo ni poslednji pokušaj, da pod imenom hrišćanstva proture svoje novostvorene ideje reinkarnacije, spiritualizma, crne i bele magije, i da na taj način varaju mnoge neupućene duše. I dok ovo mnogobrojno šarenilo ideja i pojmova, koje se probijaju i guraju za materijalizmom kao morski psi za brodovima, nestaje i kopni pod zracima hrišćanstva kao sneg pod toplotom sunčanih zrakova, dotle hrišćanstvo pobedonosno stoji i ostaje nepoljuljano usred mnogobrojnih oluja i bura, kao tvrda granitna stena, jer je utvrđeno na nepokolebljivom kamenu Bogočoveku Hristu. Sa Njim i Njime, hrišćanstvo božanski mudro i celishodno rešava sva ona pitanja koja su u teoriji reinkarnacije ostala nerešena. U hrišćanstvu tajna života se rešava samo u tajni smrti, a tajna smrti ima svoje rešenje u sveopštem vaskrsenju. To opšte vaskrsenje se temelji na nepobitnom faktu Hristovog vaskrsenja, koje je bez sumnje najvažniji događaj ne samo u istoriji hrišćanstva neto u istoriji čovečanstva uopšte, pa i cele vasione. Jer tek vaskrsenjem Hristovim razlomljeni su pečati na svim tajnama koje muče čoveka pa i na tajni smrti, i kroz vaskrsenje Hristovo čovečanstvo je ugledalo Carstvo Nebesko, i sebe u tome Carstvu vaskrsnuta i preobražena. Samo Vaskrsenje Hristovo ponovo oživotvorava čovekovu prirodu i čini sveopšte vaskrsenje mogućim.
Učenje o vaskrsenju i učenje o preseljenju duša ishode iz one metafizičke ideje da se telo javlja kao neophodni organ duše, da razorenje tela pri smrti treba da se smeni uspostavljanjem tela u sastavu čoveka. Zaštitnici teorije reinkarnacije s pravom nam prebacuju da je po prirodnim zakonima (pošto oni ne priznaju intervenciju Božju u svetu) vaskrsenje tela nemoguće. No, sva je sreća što to niko od nas i ne tvrdi, pa i samo učenje o vaskrsenju priznaje da je u poretku „prirode“ uspostavljanje već razrušenog tela nemoguće, i da je to ustanovljenje samo naročito dejstvo volje Božje, kao produženje one pobede nad smrću, koju je Isus Hristos izvršio u svome vaskrsenju, otkrivši time mogućnost i nužnost vaskrsenja svih umrlih. U hrišćanskom učenju sjedinjuju se na taj način dva principa; nemogućnost prirodnog ustanovljenja tela i priznanje neophodnosti tog ustanovljenja za punoću života. Život duša usopših od smrti do vaskrsenja jeste život, no nepotpun, jer za potpun život potreban je integritet ličnosti koji se postiže ne u nekakvim ponovnim ovaploćenjima u drugim telima, nego u spajanju duše sa istim svojim vaskrslim telom „jer će sam Gospod sa zapovešću, sa glasom Arhangelovim i s trubom Božjom sići s neba i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najprije„. (I Sol. 4,16)
Učenjem hrišćanskim o tome da se Hristos po svome vaskrsenju uzneo u telu, da On, pravi Bog, sada prebiva na nebu u proslavljenom svome telu, utvrđuje se sa izuzetnom snagom princip telesnosti, kao neodoljive, ontološki neodstranjive funkcije ličnosti iz prirode čoveka. Bez tela nema punoće života, nema celosnosti ličnosti. Jedinstvenost i neponovljivost ličnosti se odnosi na taj način u hrišćanstvu i na telo: neće se novo telo stvarati pri „vaskrsenju“, nego će vaskrsnuti pređašnje. To je neophodno nužno u pojmu vaskrsenja, jer ne bi bila zastupljena pravda Božja ako bi se s mojom dušom sjedinilo neko drugo telo, koje bi moralo da ispašta za ono što samo nije učinilo. Zato je vrlo važno to da u vaskrsenju ustaje „to isto“ telo, kako je bilo u čoveku, ne u smislu materijalnog sastava (jer i pri životu čoveka materijalni sastav ne ostaje uvek isti), nego u smislu te jedinstvene i neponovljive veze date duše i datog tela. Kako je bilo u životu, tako i pri vaskrsenju tela, čovek će osećati svoje vaskrslo telo kao upravo „svoje ponovo nađeno“.
No, to vaskrslo telo, iako će biti ovo isto naše sadašnje telo, ono neće imati svojstvo današnjih tela, nego će biti sa novim svojstvima koja su potrebna za život na novom nebu i novoj zemlji „gde pravda živi“. Jer vaskrsenje je u isto vreme i preobraženje – „jer nećemo da se svučemo nego da se preobučemo; da život proždere smrtno“ (I Kor. 15. 51-54), ne dakle samo povratak ili uspostavljanje, no i uzvišenje, prelazak boljem i savršenijem. To preobraženje tela je, po rečima apostola Pavla, neophodniji zakon čak i od smrti, iako mnogi smatraju da je smrt najnužnija neophodnost, jer kaže: „Evo vam kazujem tajnu: jer svi nećemo pomreti, a svi ćemo se promijeniti“ (I Kor. 15.51). Hrišćanin u to veruje, u to se nada i za tu veru i nadu proliva krv svoju „jer zna kome verova“ (vidi II Tim 1,12). Večni zalog i podršku nada hrišćanska ima za sebe u pashalnoj blagovesti. To je blaga vest o razrušenju smrti „Gde ti je smrti žalac? Gde ti je dakle pobeda„? (I Kor. 15,55). Van vaskrslog nadanja obesmišljava se i obesnažuje svaka propoved o Hristu i sama vera u Njega gubi smisao, postaje prazna i uzaludna (I Kor. 15,17) Van vaskrsnog nadanja verovati u Hrista bilo bi uzalud i badava, bilo bi samo sujeverje, ali „Hristos usta iz mrtvih, i bi novina onima koji umriješe“ (I Kor. 15,20).
Sa takvom verom u srcu hrišćanin sa radošću podnosi sve što ga snađe u životu, jer u njegovim ušima stalno bruje reči Hristove: „Hodite meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti“ (Mt. 11, 28), kao i „ni jedan koji živi i veruje u mene neće umreti vavek“ (Jn. 11, 26).
Beskrajna veličina hrišćanske eshatologije, sadržane u vaskrsenju i večnom životu, biće nam još jasnija ako na kraju pogledamo u kakvom stanju i neizvesnosti ostaje čovek koji se uzda u teoriju reinkarnacije, koja je nerazdvojno vezana sa budizmom, a što nam je pokazao misionar Gardi istinitim rečima o budističkoj eshatologiji: „Teško dostupno osećanje proizvodi sistem Bude. On osakaćuje čoveka, ugušuje duh. On govori meni da ja nisam stvarnost, nisam realno biće, da ja nemam duše; da ni ovde ni u kakvom drugom višem svetu ni za koga nema nepomućene sreće, pune radosti, nenarušivog mira. On mi saopštava da ja mogu živeti milijardu miliona svetova, i da ni u jednom od njih i ni u kakvom delu veka ja ne mogu biti slobodan od strahovanja za buduće, dok ne dostignem stanje nesvesnosti; da radi dostizanja tog stanja ja se moram udaljiti od svega prijatnog, dragog, uzvišenog, blagorodnog. Ono uporno ponavlja meni da ja, dok postojim, uvek ću biti podvrgavan tuzi, nepostojanosti, pustoši, pa ipak ne mogu prestati da postojim ni sada, ni u mnogobrojnim idućim vekovima, dok ne dostignem nirvanu. I u svem tolikom nesrećnom stanju, ja se nuždavam i tražim spasenja od strane premudrog, svemogućeg, i sveblagog bića… No umesto toga meni daju, kao u podsmehu, samo slične utehe; mene uče da upirem svoj pogled na Budu, koji je već prestao da postoji, na Dharmmu (zakon Bude), koji nije bio nikakvo biće, i na Sanghu (odred budističkih monaha), čiji članovi, makar da i postoje stvarno, no slično meni podvrgnuti su stradanju i grehu“.
A kad je tako, a sigurno je tako, jer takvi zaključci su nužni iz samog sistema budizma i ostalih istočnjačkih učenja, kao što smo videli, onda nam reinkarnacija ne objašnjava našu zemaljsku sudbinu, nego nas samo uvlači u košmar nerešivih problema i tamo nas ostavlja u potpunom mraku bez i zraka svetlosti. Da čovečanstvu Hristos nije doneo božansku svetlost i blagodatne životne sokove za život večni, ono bi još i danas bespomoćno lutalo po mraku raznih teorija, hipoteza i pretpostavki, kao što lutaju oni koji Hrista nisu prihvatili.
Episkop ARTEMIJE – UČENjE O METEMPSIHOZI I REINKARNACIJI SA HRIŠĆANSKOG GLEDIŠTA
Aleksandar,da ti bude jasnije pročitaj tekst
http://bogoslovija-ri.hr/formacija/intelektualna-formacija/lanci/item/717-papa-nau%C4%8Dava-na-posljednjem-sudu-ljubav-je-glavno-mjerilo
Martina, kad kažem VI mislim na sve one koji neoprezno koriste termin nevernici, umesto neverujući (mnogo primera u samom tekstu), jer su smisao i konotacija sasvim različiti. Isto tako, pomenula si „ulazak u veru“ zanemarujući mogućnost da sam možda već „u veri“. U ovom dijalogu sigurno nema mesta verskoj netoleranciji, a verska podvojenost je samo osnov za razgovor, a ne za netrpeljivost po bilo kom osnovu.
U samom tekstu preovladjuje govor isključivosti, netolerancije, netrpeljivosti i svega drugog što mene odbija od načina i suštine u pristupu konkretnoj religiji, koja god da je, i autoru bio on papa, patrijarh, episkop ili bilo koji drugi crkveni velikodostojnik. To je priča za zabludele i neobrazovane, koja vredja inteligenciju, baš kao i retorika aktuelnih političara. Što gore i nerazumnije, to bolje.
Ček Aleksandar,mi nismo iz istog gvoronog područja,ja sam iz Zagreba,mi kažemo nevjernici a vi nevjerujući,pa nemoj sad na to gledati,ne znam ja baš sve izraze.Meni je smisao isti,ne vidim drugi,možda da objasniš razliku.mi ne koristimo termin neverujući,to sam našla u vašem jeziku.Pomislila sam ja kasnije da si možda u „vjeri“,ja sam mislila na kršćanstvo.Ovako,iskreno,tekst nisam ni pročitala,ovaj iz posta,čula sam o tome svemu,ja sam se samo nadovezala na Darka,kako?Svidjelo mi se što je napisao i tu sam mu pružila potporu,jeli to nešto loše,našla se dva kršćana.Ne znam u kojoj si vjeri ali svakako nemam prema tebi neki gadan osjećaj ili netrpeljivost,inače ti ne bih ni pisala.Bilo bi me baš briga.Ne znam što te povrijedilo.Gle,prije sam se ovdje kao Marta potpisivala,sad se potpisujem imenom zbog avatara koji mi je tu osvanuo sa nečije druge adrese…pravim svojim imenom.Žao mi je ako me doživljavaš kao nekog agresora na tebe,ja to nisam.Možda ne bi svi tako trebali biti osjetljivi ako je otvorena mogućnost z akomentiranje,naravno da nikoga ne vrijeđamo.
Aha,ti pričaš o tekstu gdje se govori da ćemo biti suđeni po ljubavi…Ma to mi se učinilo zgodno da objasni kako katolici vjeruju,bitan je tekst ne papa.Ja sam samo htjela objasniti jer se u pravoslavlju kaže drugačije i to ne zato spuštam kontru pravoslavcima nego zato jer iz neznanja o katolicima mislite da smo isti u svemu,valjda je najbitnije da smo jeretici.
Ne znam kako si naišao na toleranciju i isključivost u tekstu,ne znam tvoju duhovnost,očito ne vjeruješ u Krista zato tako kažeš, neznam,nisi rekao.Ne moraš se bojati reći.
Pozdrav
Religija je najnezgodnije tlo za diskusiju ali i najnezahvalnije. To je područje na kojem niko nikoga ne treba da osujećuje ali nikog ni da ubedjuje.
Zašto?
Zato što svako od nas egzistira u svom specifičnmom ili jedinstvcenom stanju svesti pa otuda naša stanja svesti odredjuju naše pripadanje ateizmu ili nekoj od religija.
Za znatiželjnike i za one koji su dovoljno otvoreni da posumnjaju u svoju sumnju reći ću da na polju religije svako sam sebi dokazuje ono u šta veruje ili ne veruje. To je polje gde niko nikome ne može dokazati baš ništa. Da li to znači da je nedokazivo? Ne, ni slučajno. Čovek sam sebi mora dokazati i sam sšpoznati Boga. Jer, Boga možemo znati mi kao duhovno biće Duša koji jesmo nosioc svesti i sama svest. Otuda, svest je ta koja odredjuje ono što znamo i ono što verujemo a nikako intelektualni podaci, knjige i naučna dokazivanja.
Šta više, čak ni prošli životi su nešto u šta osoba može zaviriti i znati za sebe.
Uostalom, Bogu se ne prilazi ni zbog čega drugog do li zbog ljubavi prema životu u celini i prema Njemu. Svaki drugi razlog usput presahne… Takodje, to što ljudi koji nisu dozreli da vode sebe kroz život stanu na čelo religija da vode druge je stzvar celokupone društvene slabosti.. Zašto? Zato što je čovek uvek proganjao one, to čini i danas, koji su iznosili istinu. Jer, ništa strašnije od istine i ništa više ne plaši čoveka do li sama istina budući da ona traži da se suočimo sami sa sobom i svojim nedostacima, slabostima i nedovoljnom izgradjenošću…
Jedno je sigurno; Moramo dati slobodu drugima da veruju ili ne veruju jer nisu naivni oni koji prilaze religiji čak i onda ako prilaze iz straha iako strah ne bi trebao biti motiv da se okrećemo uzvišenijim i etičnijim vrednostima života…
BVi sam svedok dogadjaja kada je osoba iz najdublje mržnje napadala verbalno tzv. duhovne pokrete i sledbenike. Bili smo u istoj kancelariji. U trenutku najveće zanesenosti verbalnog napada ušao je njen poslovni prijatelj koji je sa vrata počeo priču u smislu; „Jao, nećete mi verovati šta mi se dogodilo… Kada je završio priču ova razjarena osoba je zanemela, počela okretati očima i buljiti u mene pitanjem, „…zar je to moguće?“ Kako svoja verovanja nisam eksponirao na poslu sdamo sam slegao ramenima bez ijedne reči.
Shvatio sam da joj se ovim tajmingom na najblaži način reklo, „Tvoje je da veruješ ili ne ali druge ostavi na miru da žive po svojim potrebama…“
Na sreću danas čovek ima više slobode i onaj ko ima potrebu taj i otkrije istinu…
„Sve do XI. veka u Bibliji su postojali određeni napisi o reinkarnaciji, ali se nije govorilo određeno o reinkarnaciji, nego o nekim varijantama na tu temu koje su bile nedorečene i neprecizne, što je stvaralo haos u dogmatskim glavama poglavara katoličke crkve, pa su se više stoga, nego što nisu verovali da reinkarnacija postoji, odlučili da te tekstove u potpunosti izbace. Oni su to vrlo pedantno uradili i praktično nema više biblije sa tim tekstom.
Manji broj knjiga je, ipak sačuvan. Većina njih je u Vatikanu gde su dobro čuvane, tako da više ne vide svetlo dana. S vremena na vreme se pronađu novi primerci koji se, pod izgovorom proučavanja, šalju u Vatikan da bi i njih pojela pomrčina.“
@Aleksandar Zlatar
Potpuno shvatam tvoje razočaranje da u „jednom“ životu dostigneš potpuni mir ili šta god i na kakav god način si sam sebi predstavio neki cilj – odnosno tvoja razočaranje za lični neuspeh u ostvarenju nekog rezultata i pripisivanje to budizmu.
No, to zapravo nema nikakve veze sa budizmom već tvojim ličnim razvojem. Suprotstavljajući bilo koju religiju koja potiče od realnih prosvetitelja, ma kako se nama činilo da se radi o različitim je samo po sebi produkt našeg blokiranja upravo od sopstvene dogme kojoj smo naklonjeni, bilo ona hrišćanstvo, islam, hinuizam, budizam ili nešto drugo.
Ako se uzme kao aksiom da je ljudska priroda jedna, potiče samo od jednog Stvaraoca a da je Stvaralac nesaznajno savršenstvo koje se živi a ne mozgom dopire, onda možemo i priznati da je čovek jako nesavršen samo u tom smislu što ima slobodnu volju i praktično namerno greši – ali i pored toga njegova priroda ostaje ista, univerzalna za sve ljude, i nemoguće je izbeći principe koje u prirodi stvari deluju kao večiti principi i oni apsolutno nemaju veze sa čovekovim znanjem jer čovek nema znanja o tome, postoje samo onostrana znanja koje su prenosili svi oni koji koji su bili svetlonosci, bilo ih je dosta i vezani su za sve velike religije i duhovnosti civilizacija, čak i u staroegipatskoj civilizaciji i kulturama pre njih, ali ništa u osnovi se ne razlikuje od jednostavne istine koja govori kako čovek treba da se ponaša odnosno kako da misli i živi: Dobre misli, Dobre reči, Dobra dela. To je princip i u hrišćanstvu, i u islamu, i u hinduizmu, i u sufizmu, i u đainizmu, i u budizmu dabome – a to što ljudi sami ne znaju pronaći put najpre do toga da usklade svoj način mišljenja sa voljom Stvaraoca, to nije stvar večitih principa koji su dati ljudima kroz sve religije ma kako nama danas usled modifikacija i zuba vremena delovale.
Samo znanje u odnosu na to šta de dešava posle smrti, da li reinkarnacija postoji i šta je ona ako postoji, irelevantne su pojave u odnosu na to šta je važno postići i živeti. Budizam je manifestno tolerantnija i usklađenija pojava nego današnje hrišćanstvo, kao i hrišćanstvo poslednjih hiljadu godina, ali to govorim u pogledu dogmatizovanja a ne i suštine ili Izvornosti budizma, jer je i hrišćanstvo kao i budizam produkt vrhusnke duhovnost jedne osobe, Bogočoveka ili Avatara na Zemlji, dakle, ne sina Božjeg već Boga u čoveku koji je postojao i pre i posle ove dve inkarnacije.
Kako god ljudi smatrali da postoji jedan život, to je tačno, ali ne život kako ga shvatamo kroz ograničenu formu već postojanje koje je prožeto snom, ti snovi nisu ništa nego naši životi i tumaranja naše duše da se vrati Bogu, jer ona jeste Bog. Samo se jednom umire i počinje da se zaista živi, a to je tada kada se umre za Boga, kada se svim srcem teži spajanju s Njim, a to znači da se osoba transformiše u Onoga koji voli, a ona može tada da voli ‘samo’ sve, voli Boga u svemu. Kako je rekao Bog na Zemlji: „Bog se ne može razumeti… Bog se može samo živeti.“
Kada pojave kao intelektualna prepucavanja na religiozne teme predstavljaju problem, razdor, nipodaštavanje, sujetu, tada u tome duhovnosti zaista nema.
Hvala na tekstu, moram se sloziti sa velikom vecinom stvari. Ja sam dugo vremena bila okrenuta budizmu ( jer sam bezala od sopstvene licnosti i straha koji sam nosila u sebi ) trazila nirvanu koja je POTPUNO ponistenje zivota u SVAKOM smislu. Budizam propagira maju ( sve je privid i iluzija ) koja ako se poveruje u to ili vodi u totalno ludilo (moj slucaj) ili u totalnu bezosecajnost i odvojenost od zivota. Podelicu moje iskustvo sa svima koji imaju bilo kakve nedoumice:
budizam me udaljio od moje porodice,samim tim moje duse.
budizam mi je dao slobodu da se ponasam van svih okvira normalnog ponasanja jer nista ne postoji ,jel tako, i ovo je san.
Maja( iluzija) me odvela u totalno ludilo i osecaj besmisla
Ponistenje licnosti me odvelo do krize identiteta i neceg sto mislim da je u stvari gubitak( potiskivanje) duse.
Verovanje u reinkarnaciju me plasilo , zbunjivalo i takodje mi ulivalo osecaj besmisla. Zakljucak- manipulacija pricama o inkarnaciji i tome kako je zivot patnja i nepostoji sa ciljem nirvane ( nepostojanja i navodnog blazenstva) kako bi se covek odaljio od svoje sustine i smisla zivota koje nam bog daje.
Kad vec nisam znala sta cu od sebe okrenula sam se Hristu ( kojeg sam pre toga naravno ponistavala) i:
shvatila da su moja stanja nirvane itd. nanosila bol ljudima oko mene,da
sam ponistila sve sto mi je bog dao i da je moje lutanje u budizmu bilo za nauk da shvatim ko sam i sta sam.
Zavrsila tako sto sam satima molila Hrista pred spavanje da mi vrati sebe koju sam pocela da gubim i da mi vrati moju porodicu, nocima plakala moleci za oprost i to me je oporavilo, vratilo smisao zivotu, ljubav, emocije i sam osecaj zivota, rasteralo svako ludilo i zlobu, da je sve jednostavno i smisleno i da treba koristiti zdravu logiku. Ako i prolazimo kroz neku patnju u zivotu, od nje ne treba bezati, nista nije besmisleno i sve ima svoje procese. Nekad treba odtugovati, sazaliti se i plakati zbog bliznjeg svog.Nije prirodno da ako nam se desi nesto ruzno (ostavi nas osoba koju smo voleli ili se nekog nama bliskog zadesi neka nesreca, da mi pribegavamo stanju neke srece. to vodi u ludilo i ponistava sve emocije , tj. jos gore potiskuje. Ne bojte se zivota. Nirvana je beg i zabluda. Prosla sam razne meditacije i dozivela nebrojeno mnogo izmenjenih stanja uma,( sve to mi je odmoglo ) poznajem tzv. spiritualiste , duhovne ucitelje, meditante, carobnjake i posle svega, za sve njih mogu da kazem samo da su prodali dusu djavolu, sto bi narod rekao. Istina je da smo okruzeni raznim tamnim silama , demonima itd. i oni rade sve kako bi nas udaljili od naseg Boga i zamazali nam oci nekim tamo verovanjima itd. Inace , meditacije su opasne, tzv. kanalisanja i sve ostalo jer otvaraju kanale za komunikaciju sa tim silama i bivamo tako lako izmanipulisani i prevareni. Ja sam se okrenula Hristu i to me spasilo uzasa i propasti.
Помаже Бог,браћо и сестре
Оно што је заједничко свим сектама је потреба за сопственом нирваном или за стицањем моћи!Хришћанство не нуди земљски мир нити удобност већ спремност на борбу и жртву.За то је непходно јака вера и благодат Духа Светога.. као сила и оружје!
Реинкарнација,астрологија.врачање,гатање… јесу замке сила поднебесја које покушавају да контролишу судбину сваког човека. Ова идеја-реинкарнација- била је широко распрострањена у древним временима на Западу, пре него је замењена Хришћанским идејама; али се њено ширење данас, одвија захваљујући утицају Хиндуизма и Будизма, где је она опште прихваћена.По њима се реинкарнирају и животиње и биљке.
U svim satanističkim religijama a najpoznatije su Hinduizam i Budizam govori se o reinkrenaciji zato što se tom đavolijom teorijom ljudi oslobađaju straha da će pred nekim odgovarati(BOGOM)I sa takvim saznanjem oni rada strašne stvari jer su prevareni da će se popnovo vratiti u ovaj materijalni svet i da nikome neće odgovarati za svoja zverastva i nedela.Hitler je bio okultista i Hinduista i verovao je u reinkrenaciju i zato je i radio strašna zverstva. Milijarde ljudi je prodefilovalo ovozemaljskim životom i nemože se na osnovu jednog ili dva fenomena reći da reinkrenacija zaista i postoji.I na krtaju samo jedno pitanje za(sataniste) one koji veruju u reinkrenaciju KAKO STE ZNALI KADA STE PRVI PUT TREBALI DA DOĐETE U OVOZEMALJSKI ŽIVOT KAKAV ĆE TE ŽIVOT ODABRATI KADA PRE TOGA NISTE BILI NA ZEMLJI PA NEMATE NI PREDSTAVU ŠTA ZNAČI I KAKV JE OVOZEMALJSKI MATERIJALNI SVET I ŽIVOT?
Pozdrav Zoran Petrović borac protiv satanista i demona.
P.S. Da bi ste razumeli zašto se ovako potpisujem posetite moj sajt
http://gledanjeusuncesangejzingmamaciprevara.com/ a pogledajte i filmove koje sam postavio na YouTube.
@Zoran Perović
Demoni se bore iznutra vašeg srca, njih hvatajte i protiv njih se borite, inače ćete proćerdati vreme svog ograničenog života. Imate samo pogrešnu interpretaciju koja je vođena strahom, a nema većeg razarača života i napretka od irealnih strahova.
Da Vas podsetim na ovo:
Sve do XI. veka u Bibliji su postojali određeni napisi o reinkarnaciji, ali se nije govorilo određeno o reinkarnaciji, nego o nekim varijantama na tu temu koje su bile nedorečene i neprecizne, što je stvaralo haos u dogmatskim glavama poglavara katoličke crkve, pa su se više stoga, nego što nisu verovali da reinkarnacija postoji, odlučili da te tekstove u potpunosti izbace. Oni su to vrlo pedantno uradili i praktično nema više biblije sa tim tekstom.
Manji broj knjiga je, ipak sačuvan. Većina njih je u Vatikanu gde su dobro čuvane, tako da više ne vide svetlo dana. S vremena na vreme se pronađu novi primerci koji se, pod izgovorom proučavanja, šalju u Vatikan da bi i njih pojela pomračina.
Prvo meni ste napisali da se bojim a Vi se krijete iza neke šifre „dreambirds“
Drugo SATANA je preko SATANISTA izmisilo reinkrenaciju da bi zaveo i naveo ljude na zlo.
Treće niste odgovorili na moje pitanje u vezi reinkrenacije, pošto vidim da ste pristalica te satanističke laži.
Četvrto govorite meni o demonima ko su i šta su a ja se sa njima borim skoro četri godine. ZAPAMTITE DEMONI SU VELIKE KUKAVICE A NE JA!Mogu da ih vidim ali nemogu da ih čujem.Zato što sam ih ZAFRKAVAO napravili su mi pet rupa na krovu kuće i polupali 12crepova!Nacrtali na mojoj fortografiji ruku na mom vratu da bi me zaplašili kao da će da me udave!A ja im samo opsujem mater i teram po svome.Sve u detalje možete videti na mom
sajtu.http://gledanjeusuncesangejzingmamaciprevara.com/
GOSPOD BOG I ANDJELI(koje sam jednom prilikom i video)bili su u veličini pčele i oni su uništavali demona koji me je držao za moju desnu duhovnu ruku.Jedno su knjige a drugo je stvarno životno iskustvo u kontaktu sa demonima.Predpostavljam da niste nikad bili u Australiji ali ste sigurno nešto pročitali i videli na TV ili internetu. E pa nemožete Vi meni na osnovu toga pričati šta je Australija a ja proveo celi radni vek i stekao Australijsku penziju tu živim a odatle ću i da odem na onaj svet da se lično zahvalim GOSPODU BOGU i onim malim ANĐELIMA i Svetom Vasiliju Ostroškom što su me spasili od demona!
Pozdrav Zoran Petrović borac protiv satanizma i demona!!!
P.S.Manite se širenja satanističkih laži odgovaraće te pred BOGOM to Vam je moj savet!