Jedni u klin drugi u ploču pa se na kraju i jedni drugi pogubiše i raspadoše.
Briga Boga i za uskisli i za beskvasni hleb i sva ostala verovanja čovekova.
Razlike nema nikakve izmedju ova dva krila religije. Ni jedni ni drugi nemaju istinu. Istina je u samom čoveku koju mora da realizuje i da je neguje…

Vidim ovdje neistine,pa mogli ste se barem raspitati ako ne znate,prva koju sam uočila odmah sam išla pisati,a možda ih ima i još pa ću naknadno.Skroz ste iskrivili!!!!!Loše,jako loše.

Vi kažete:6. Katolici imaju još jednu novu dogmu: bezgrešno začeće. Oni vele da je Majka Božija bila rođena od Duha Svetoga. Nije istina. Ona je rođena na prirodan način od bogoroditelja svetog Joakima i Ane, kao plod njihove molitve.

Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije je katolička dogma, koja tumači da je jedinstvenom Božjom povlasticom, Blažena Djevica Marija očuvana od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga začeća. Također, Marija nije bila lišena milosti posvetne, već je bila puna milosti dobivenih od Boga i živjela je život posve bez grijeha.
Često se zamjenjuje s doktrinom, kada je Marija začela Isusa, radi se o dvije različite pojave. Prema dogmi, Marija je začeta na normalni biološki način, ali njenu dušu je stvorio Bog u vrijeme njenog začeća. Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, slavi se 8. prosinca. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio, papa Pio IX. u poslanici „Ineffabilis Deus“, 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao „punu milosti“, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Bezgre%C5%A1no_za%C4%8De%C4%87e_Bla%C5%BEene_Djevice_Marije

„4. Četvrto jeste učenje o Purgatorijumu ili Čistilištu. Oni kažu da između raja i pakla ima jedan veliki oganj gde prebiva duša nekoliko stotina godina i gde se čisti, da bi potom otišla u raj. Ovakvo nešto ne piše u Svetom Pismu; ovog učenje ne postoji nigde. (Nastalo je tek u Srednjem veku – primedba redakcije)“

Bože moj,ovo i ja prvi put čujem,otkud vam godine,kakv oganj ili vatra.Netko bi mogao pomisliti da se tamo ljudi peku.Čistilište je stanje duše,ona jest tamo da bi se očistila od grijeha,onih zatajenih,neispovijeđenih,prešućenih,duša se čisti da bi se zaodjenula Kristom u bijelu haljinu i želi tamo biti jer ne želi nečista pred Gospodina.Duša trpi u čistilištu odvojenost od Boga,to je neopisiva čežnja da ode k Bogu,prolazno stanje i n itko ama baš nitko ne zna koliko godina ili vremena tamo biva,jer gore nema vremena kao što mi imamo vrijeme.Ali,postoje slučajevi gdje umrla duša pokojnika dođe tražiti za pomoć,misu,imamo svjedočanstva zapisana.Primjerice,čovjek koji nije svomu bližnjemu dopustiti da se ogrije na vatri od hladnoće,u čistilištu duhovno trpi hladnoću još i goru od zemaljske.Milosrđe Isusovo uključuje i čistilište a ne samo raj i pakao jer iz čistilišta se izlazi u raj a ako je raj i pakao onda je to strogi sud i malo tko će se spasiti jer se duša čisti i od najmanjeg grijeha.

Česte tvrdnje Novog zavjeta po kojima je Isus „uskrsnuo od mrtvih“ (Dj 3,15; Rim 8,11; 1 Kor 15,20) pretpostavljaju da je on, prije Uskrsnuća, bio u boravištu mrtvih. To je prvotni smisao što ga je apostolsko propovijedanje dalo boravku Isusovu među mrtvima: Isus je kao svi ljudi upoznao smrt i stigao je k njima svojom dušom u boravište mrtvih. Ali on je onamo sišao kao Spasitelj, proglašujuci Radosnu vijest duhovima koji su ondje bili zatvoreni.

Boravište mrtvih, u koje je umrli Krist sišao, Sveto pismo zove podzemljem, Seolom ili Hadom, jer su oni koji se ondje nalaze lišeni gledanja Boga. To je zaista, u očekivanju Otkupitelja, stanje svih mrtvih, zlih ili pravednih, Isus nije sašao nad pakao da oslobodi proklete ni da razori pakao prokletstva, nego da oslobodi pravedne koji su mu prethodili.

„Zato je i mrtvima naviještao evanđelje“ (1 Pt 4,6). Silazak nad pakao jest puno dovršenje evanđeoskog navještaja spasenja. To je posljednja faza mesijanskog poslanja Isusova, faza sažeta u vremenu ali neizmjerna u svom stvarnom značenju; i da se naime otkupiteljsko djelo proteže na sve ljude svih vremena i svih mjesta, jer svi koji su spašeni postali su dionici Otkupljenja.

Nije stoga nikakvo čudo da oni koji niječu postojanje čistilišta nisu skloni zadržavati se na povijesti tog vjerovanja. Radije tvrde da Biblija govori samo o raju i paklu. Pogrešno. Ona jasno govori i o trećoj mogućnosti, koju su Oci obično nazivali limb, gdje su pravednici koji su umrli prije otkupljenja čekali da im se otvori raj. Nakon smrti, a prije uskrsnuća, Krist je posjetio one koji su boravili u onome što su Oci zvali limb i propovijedao im radosnu vijest da će im se raj sada otvoriti (1 Pet 3,19). Ti ljudi nisu dakle bili u raju, ali nisu ni trpjeli muke u paklu.

Neki su nagađali da je taj limb Otaca isto što i čistilište. To može i ne mora biti slučaj. Ali ako limb i nije čistilište, njegovo postojanje pokazuje da privremeno, posredno stanje nije u suprotnosti sa Svetim Pismom. Pogledajte to na ovaj način. Ako je limb Otaca bio čistilište, onda ovaj jedan stih izravno naučava postojanje čistilišta. Ako je limb Otaca bio neko drugo privremeno stanje, onda Biblija u najmanju ruku kaže da takvo stanje može postojati. Dokazuje da može postojati i nešto drugo osim raja i pakla. „Riječ čistilište se nigdje ne pojavljuje u Bibliji“. To je točno, pa ipak to ne opovrgava postojanje čistilišta niti činjenicu da je vjerovanje u njega oduvijek bilo dio crkvenog nauka. Ni riječi Trojstvo i Utjelovljenje ne nalaze se u Bibliji, pa ipak ona jasno naučava te doktrine. Na sličan način, Biblija naučava postojanje čistilišta, čak i ako ne koristi tu riječ, te čak i ako se odlomak 1 Pet 3,19 ne odnosi na čistilište.

Krist govori o grešniku kome se „neće oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem“ (Mt 12,32), naznačujući da se posljedice grijeha mogu oprostiti i nakon smrti. Slično, Pavao nam govori da će, kad budemo suđeni, svačije djelo biti iskušano. A što će se dogoditi ako djelo pravednog čovjeka ne prođe na tom ispitu? „Taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj“ (1 Kor 3,15). No to štetovanje, ta kazna, ne može se odnositi na slanje u pakao, pošto se ondje nitko ne spašava; a nije moguće ni da se misli na nebo, pošto ondje nema patnje („vatre“). Jedino katoličko učenje o čistilištu objašnjava ovaj odlomak.
http://www.katolici.org/faq.php?action=c_vidi&id=727

Ne ne mogu se načuditi glupostima i neistinama koje se ovdje plasiraju.Dajte kad nešto pišete napišite kako treba a ne djelomično.Točka devet je laž.U današnja vremena.Laž.Ko je vama ovo pisao,tim gore ako je svećenik.

Oprost ili indulgencija (lat. indulgere – biti blag, obziran, popustljiv), u katoličkom nauku predstavlja otpuštanje vremenite kazne za grijehe.

Katolička Crkva podjeljuje oprost nakon što je krivica grijeha izbrisana sakramentom pomirenja ili ispovijedi. Prema katoličkom nauku, učinak je oprosta oslobađanje od posljedica grijeha koje se očituju u zemaljskim patnjama ili u Čistilištu. Te se posljedice grijeha nazivaju »vremenite kazne«. Crkva drži da može raspolagati oprostima onom vlašću koju joj je dao Krist.

Praksa podjeljivanja oprosta osobito se razvila od 11. stoljeća, a ponekad je dolazilo i do njezine zlouporabe.

Godine 1517. papa Lav X. uveo je praksu podjele oprosta za novac, čime se financirala izgradnja Bazilike sv. Petra, što je bio jedan od glavnih prigovora Martina Luthera. U međuvremenu su se način podjele oprosta, kao i propisani uvjeti za njegovo dobijanje znatno promijenili, a već od sredine 16. stoljeća nije bilo podjele oprosta za novac, već se od vjernika zahtijevalo da učine neko dobro djelo, pobožnu vježbu (pobožnost križnog puta, krunice i sl.) ili da čitaju Sveto pismo. Osobito je do znatnih promjena došlo 60-tih godina 20. stoljeća. 1999. u Augsburgu potpisan je sporazum između Katoličke i Evangeličke crkve kojim se one slažu u tome da se oprost od grijeha dobiva samo vjerom, a ne djelima.

Poslije „svet“ nastavlja se iskazivanje hvale Bogu započeto predslovljem. Uskoro slijedi molitva koju nazivamo „epikleza“ (zaziv Duha Svetoga). Svećenik u ime zajednice moli nebeskog Oca da se udostoji svojim Duhom posvetiti i pretvoriti kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu. Upravo je vlastitost treće božanske osobe, Duha Svetoga, da podjeljuje svetost, da posvećuje.
Epiklezu prati polaganje ruku nad kruhom i vinom. Ova se kretnja vrši u gotovo svim sakramentima, a označuje predavanje darova Duha Svetoga. Susrećemo je već u Djelima apostolskim prigodom uspostave đakona (Dj 6, 6).

Što se tiče Filique,to je ok rečeno,no kako je Krist uskrsnuo ako ne po Duhu Svetom u sili i snazi.

Što se tiče pape, ne morate vrijađati,bitan je način kako govorite sa mržnjom ili uljudno!Mi imamo za to ovo:“Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga….“ (Mt 16,15-19).

Ali nije bitno. „Đa volska gordost“ je lagati i smatrati se boljim i najboljim.
Ali neka vas bude stid,uviek govorite da niste za ekumenizam,evo koliko je pravoslavnih došlo na ustoličenje novog pape…A njega ćemo mi katolici po plodovima prepoznati jeli ide u nauku naše vjere ili ne…to ostavite nama.

Osjećala sam se dužnom kao običan čovjek ukazati na neke greške.

Uspjeli ste me i razljutiti ali sad u miru idem,i pišite što hoćete.Slobodni smo govoriti istinu ili ne.