Ko je bio Sveti Franjo Asiški

Izvod iz biografije osnivača franjevaca. Sveti Franjo Asiški

 

Sveti Franjo Asiški (ital. Francesco d’Assisi, 1182 — 3. oktobar 1226.) ili pravim imenom – Đovani Frančesko Bernardone je osnivač franjevačkog reda. Bio je sin trgovca u Asiziju i majke Francuskinje (odatle navodno ime Frančesko, tj. Francuz). U mladosti je vodio veseo, bonvivanski život. Za vreme rata s Peruđom pada u zarobljeništvo, da bi nakon oslobođenja iz zarobljeništva teško oboleo. U zarobljeništvu i za vreme bolesti doživljavao je duboke pshiloške promene koje nalaze svoj izraz u njegovoj novoj koncepciji religioznosti.

Nakon ozdravljenja i proživljenih psiholoških promena napušta imućnu roditeljsku kuću i odeven u vreću poslužuje gubavce i popravlja ruševine crkve. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i ludakom ali njegovo propovedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu, nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva. Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom i postaje pretnja za privilegovani položaj klera. Kako bi suzbio tu opasnost papa Inoćentije III poziva Franju k’sebi i nakon što dobija garancije da će pokret poštovati sva svetovna prava Crkve i besprizivno se podlagati papinom autoritetu odobrava na njegovo delovanje, odnosno potvrđuje 1209. osnivanje novog – franjevačkog reda (poznat još i kao mala ili siva braća), čiji službeni naziv glasi Ordo fratrum minorum. Godine 1212. Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda — klarise.

Život Franje Asiškog i njegove prve redovničke braće okitila je legenda (Bonaventurina Legenda major i Legenda minor, Fioretti, Dicta Egidii itd.) mnogim fantastičnim detaljima (propoved pticama, dobijanje svetih rana na brdu Alverni, putovanje na Istok među saracenske nevernike). Od neznatne družine male braće, koja je živela bez određenih pravila, povodeći se uglavnom samo za ličnim Franjinim primerom razvio se još za Franjinog života jak red koji deluje po čitavoj Evropi. Međutim, udaljavanje od prvobitnih ideala doskora dovodi u franjevačkom redu do nesuglasica i Franjo koji nema sposobnosti vođe i organizatora prepušta upravu reda drugome 1220. godine. No, red se ipak s vremenom raskolio na konventualce (koji su bili za ublažavanje pravila o siromaštvu) i opservante (koji su zadržali zahtev za siromaštvom). U 19. veku od opservanata su se odvojili kapucini (zbog još strožeg zahteva za neposjedovanjem materijalnih dobara). Pored njih nastali su i tercijari (trećereci) tj. red čiji članovi mogu biti i žene i muškarci, mogu posedovati imovinu, stupati u brak i uopšte živeti svetovnim životom.

 

Povukavši se u intimni krug braće u domu kraj prastare crkvice Porcijunke (u kojoj je i započeo svoj životni put) on zapada sve češće u zanosno-mistična raspoloženja pa se tako npr. veseli sestrici smrti. Neobična Franjina ličnost i njegova vedra, optimistička pojava u sumornom mraku srednjovekovne religioznosti bila je tumačena na najrazličitije načine, a njegova sitna asketska figura postaje motiv mnogih slikarskih i kiparskih radova. Možda i zato što je ceo njegov život obeležen je neobičnim doživljajima.

 

 

Sveti Franja Asiški i Franjevačke molitve

Molitva pred raspetim

 

Svevišnji, dični Bože,

rasvijetli tmine moga srca.

Daj mi pravu vjeru, čvrstu nadu, savršenu ljubav;

smisao za spoznaju, Gospodine,

da izvršim tvoju svetu i istinsku volju!

 

 

 

Molitva sv. Franje za mir

Gospodine, učini me oruđem svoga mira,

Gdje je mržnja, da donosim ljubav!

Gdje je uvreda, da donosim praštanje!

Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo!

Gdje je zabluda, da donosim istinu!

Gdje je sumnja, da donosim vjeru!

Gdje je očaj, da donosim nadu!

Gdje je tama,da donosim svjetlo!

Gdje je žalost, da donosim radost!

Gospodine,

daj da ne tražim da me tješe,

nego da ja tješim druge;

da ne zahtijevam da me razumiju,

nego da ja razumijem druge!

Jer tko se daruje, prima;

tko prašta, bit će mu oprošteno

i tko umire sebi, rađa se za vječni život!

 

 

O duhu proricanja sv. Franje i o njegovim opomenama

 

Tako se blaženi Franjo danomice napunjao utjehom i milošću Duha Svetoga. Najpažljivije i najbrižljivije bi nove sinove upućivao novim poukama. Učio ih je da ne zastranjujući idu putem svetoga siromaštva i blažene prostodušnosti. Jednoga dana, kad se divio Božjem milosrđu zbog udijeljenih mu dobročinstava i želio da mu Gospodin očituje tijek njegova obraćenja i njegove subraće, tražio je mjesto za molitvu kao što je to veoma često činio. Kad bi na takvome mjestu dugo ostajao boraveći sa strahom i trepetom uz Gospodara svekolike zemlje i dok je bolne duše razmišljao o zlo provedenim godinama,češće je ponavljao one riječi: „Bože, budi milostiv meni grešniku!“15 a neka neizreciva radost i neopisiva slast počela mu se postupno razlijevati u dubini njegova srca. Počeo bi tako sam od sebe iznemagati. Kad bi prigušio osjećaje i kad bi rastjerao tamu koja se iz straha zbog grijeha u njegovu srcu ugnjezdila, ulivena mu je sigurnost da su mu oprošteni svi grijesi i udijeljeno mu je pomazanje da bi odahnuo. Bio je uznesen izvan sebe i sav obuzet nekom svjetlošću. Srce mu se proširilo od milja dok je jasno gledao štoće se dogoditi. Kad se ona slatkoća sa svjetlom povukla, vidjelo se kako je duhovno obnovljen i kako se već preoblikovao u drugoga čovjeka.

Kad se nakon toga povratio, radosno je kazao braći: „Budite hrabri, predragi, i radujte se u gospodinu! Nemojte se žalostiti zato što vam se čini da smo malobrojni. Neka vas ne zabrinjava moja ili vaša jednostavnost, jer mi je Gospodin zaista pokazao kako će dati te ćemo se veoma umnožiti i kakoće nas proširiti do krajnjih granica zemlje. Radi vašeg napretka prisiljen sam vam kazati što sam vidio. Zaista bih većma volio šutjeti kad me ne bi na to silila ljubav da vam saopćim. Vidio sam kako k nama dolazi veliko mnoštvo ljudi koji hoće s nama živjeti u svetom odijelu i opsluživati naše redovničko Pravilo. I evo još i sada u mojim ušima odzvanjaju njihovi glasovi; jedni prema odredbi svete poslušnosti odlaze, a drugi se vraćaju. Vidio sam kao neke putove koji gotovo iz svakog naroda smjeraju u ove krajeve i svi su bili krcati mnoštva. Dolaze Francuzi, žure se Španjolci, Teutonci i Englezi trče, i hiti veoma veliko mnoštvo i drugih različitih jezika.“ Kad su braća to čula, bila su ispunjena spasonosnom radošću. Radovali su se zbog milosti što ju je Gospodin Bog udijelio svome svecu ili zbog toga što su silno žeđali da bi koristili svojim bližnjima, kojima su željeli da se po njemu spase i danomice umnožavaju.

I reče im svetac: „Da bismo svome Gospodinu Bogu vjerno i pobožno za sve njegove darove bili zahvalni i da biste znali kako sa sadašnjom i budućom braćom treba živjeti, shvatite istinu budućega razvoja. Sada ćemo na početku ovoga života naći neko slatko voće koje se s velikom nasladom jede, ali malo kasnijeće nam biti pruženo nešto što u sebi ima manje slasti i ugodnosti. I napokonće nam biti dano nešto što je puno gorčine. Tim se nećemo moći hraniti, jer zbog gorčine to nitko neće moći jesti, iako ima neki vanjski miris i ljepotu. I zaista, kao što sam vam kazao, Gospodin će nas umnožiti tećemo biti velik narod. Ali konačno će se dogoditi onako kao kad čovjek baci mrežu u more ili jezero te zahvati veliko mnoštvo riba pa kad ih sve smjesti u svoju lađicu i bude mu mrsko da ih sve odveze, izabrat će one veće i koje mu se sviđaju teće ih staviti u svoje posuđe, a ostaleće izbaciti.“ Kolikom istinitošću sja sve ovo što je svetac Božji prorekao. Kako se to dovoljno jasno očitovao onima koji događaje promatraju u duhu istine. Eto kako je duh proricaja počinuo na svetom Franji.