Širokogrudna ljubav u srcu čovječjem ili sebična ohola mudrost,mudrost kojoj nije stalo do bližnjeg.Mora ti biti stlalo do bližnjeg ako ti je stalo do Mudrosti,jer Bog je Mudrost,Mudrost koja Ljubi.Mislim da je jasan moj odgovor.Nadam se da tekst nije nastao kao neka nametnuta grižnja savjesti.Naprotiv čovjek koji prilazi u pomoć taj govori,koji ljubi govori a koji šuti taj sebično voli ili služi dvojici gospodara.Takav je moj osvrt na tekst,koji je zanimljiv,ali meni je draži Konstantin. :) Konstantin kao most milosti Božje.

„Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 45)
…Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova“ (Mt 6,24-34).

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: «Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.» On im reče: «Kad molite, govorite: ‘Oče! Sveti se ima tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!’» I reče im: «Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onome tko kuca, otvorit će se.A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!» (Lk 11,1-13)

Čitanje iz Prve poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima:

Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega!

Kad bih sve jezike ljudske govorio
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
(1 Kor 12,31-13,13)
U središtu današnjih čitanja stoji „Hvalospjev ljubavi“ sv. Pavla apostola iz njegova pisma crkvi u Korintu. Po tom, od Svetoga Duha nadahnutome tekstu, Bog me danas poziva da razmišljam o ljubavi – da upoznam njega kao Ljubav i da upoznam sebe i svoje životno poslanje u svjetlu ljubavi. Poziva me da preispitam svoj stav prema ljubavi – što je za mene ljubav, i koliko je provodim u djelo u svome svakodnevnom životu.

Čovjek, naravi ranjene istočnim grijehom, teško razumijeva bit ljubavi ili pod tim imenom razumijeva ono što zapravo nije ljubav, a često i ono što je ljubavi suprotno. A Bog se čovjeku objavljuje upravo kao Ljubav. U nastojanju da razumijem što je ljubav, možda mi može pomoći upravo Pavlov „Hvalospjev ljubavi“ i komentar kojim je on popraćen u tzv. „jeruzalemskom“ izdanju Biblije (1996:1638. Zagreb: Kršćanska sadašnjost):

„Za razliku od strastvene i sebične ljubavi, AGAPE je ljubav koja želi dobro drugoga. Njezino je izvorište u Bogu koji je prvi ljubio i predao svoga Sina da bi grešnike pomirio sa sobom i učinio ih izabranicima. Ta se ljubav ponajprije pripisuje Bogu, Ocu, ona je sama njegova narav, i podjednako je prisutna u Sinu koji ljubi Oca kao i Otac njega, te kao i Otac ljubi ljude za koje se predao.

„Agape je također ljubav Duha Svetoga: on je razlijeva u srcima kršćana i omogućuje im da konačno ispune onu bitnu odredbu Zakona – ljubiti Boga i bližnjega. Jer ljubav prema braći i čak prema neprijateljima nužna je posljedica i istinski dokaz ljubavi prema Bogu, nova zapovijed koju je Isus dao učenicima. U retcima 4-7 ljubav je obilježena nizom GLAGOLA; dakle, ne uopćeno nego po djelovanju koje pobuđuje.

„Ta je ljubav utemeljena na iskrenosti i poniznosti, nesebičnosti i predanosti, služenju i uzajamnoj pomoći; mora se dokazati djelima i obdržavanjem zapovijedi Gospodnjih te na taj način vjeru odjelotvoriti; ona je sveza savršenstva i „pokriva mnoštvo grijeha“. Oslonjena na ljubav Božju, ničega se ne boji. Ostvarena u istini podaruje istinski ćudoredni smisao i omogućuje čovjeku duhovnu spoznaju božanskog otajstva, ljubavi Kristove, koja nadilazi svako spoznanje.

„Po njoj Krist i cijelo Trojstvo stanuju u srcima. Tako ona hrani život bogoslovnih kreposti (vjere, ufanja i ljubavi) kojih je kraljicom, jer ona jedina ne prestaje, nego će se razviti u gledanje kada Bog svoje izabrane obdari dobrima koja je obećao onima koji ga ljube. Dok će naša nesavršena i posredna spoznaja Boga nestati i ustupiti mjesto gledanju licem u lice, ljubav će u izabranima ostati jednaka onoj koju su imali za zemaljskoga života.“

Na temelju „Hvalospjeva ljubavi“ mogu ispitati i svoju savjest. Koliko je ljubav moj temeljni stav, moje temeljno životno opredjeljenje? Vjerujem li Pavlu kad kaže da je ljubav iznad svih drugih darova? Suvremeni svijet stavlja znanje i imanje ispred ljubavi, a suvremena duhovnost (New Age) spoznaju iznad jednoga i drugoga. Ali Pavao jasno kaže da ni znanja, ni spoznaje, ni imanje, pa čak ni vjera, milostinja i žrtve bez ljubavi ništa ne vrijede.

Molim li danomice Boga da mi usavrši ljubav, da u moje srce ulije onakvu ljubav kakvom on ljubi svakoga čovjeka? Je li moja ljubav velikodušna, dobrostiva? Zavidna? Hvali li se, je li umišljena? Nadima li se – je li bahata, arogantna? Je li nepristojna, vulgarna? Je li sebična – traži li svoje, ili pak radi za dobro drugoga? Kad ne dobije ono što hoće, je li razdražljiva? Pamti li zlo ili lako oprašta? Raduje li se nepravdi ili istini? Zna li prijeći preko svega? Zna li očuvati povjerenje i nakon ranjenosti? Je li optimistična, puna radosnog iščekivanja? Koliko može podnijeti – odustaje li lako, diže li ruke od svega čim naiđe na prve teškoće?

Ljubav o kojoj govori Pavao uvijek je dar od Boga, ali i zalaganje i trajni zadatak svakoga čovjeka do kraja života. Bog me ljubi i svojom mi ljubavlju ulijeva snage i volje da ga slijedim i trudim se biti kao on. Što više upoznajem njegovu ljubav, to više želim biti kao on. Ali na tome putu često doživljavam svoju nemoć, slabost, grijeh i nedostojnost. Što se više približavam Bogu, više uviđam svoju ograničenost i nesavršenost. Često sebe razočaram i klonem, čini mi se da nikad ništa od mene i da nikad neću doseći cilj.

I prorok Jeremija o kojemu čitam u prvome čitanju bolno je doživio svoju ograničenost u susretu sa živim Bogom. Na Božji poziv odgovara: „Ah, Gospode Bože, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.“ Osjeća kako je nejak, ograničen, nesposoban, nespreman da bi ispunio što Bog od njega želi. Ali Bog mu ne dopušta da to postane izgovorom za odustajanje i pasivnost. Prekida ga: „Ne govori: „Dijete sam!“ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti.“

Nije mu rekao: „Nisi ograničen, slab, nesposoban“, nego „Ne govori to“. Dakle, po svojoj naravi si ograničen i slab, ali to nije važno, to te ne mora – i ne smije – spriječiti. Jer ja sam onaj koji će ti dati snage i koji će te osposobiti za ono što od tebe tražim. Idi! Reci! Te su riječi upućene i meni, one su poziv na djelotvornu ljubav. Bez obzira na svoje nesavršenosti, ja mogu ispuniti svoje poslanje jer će Bog, koji me na to poziva, upotpuniti, popraviti i usavršiti moja djela ako se samo trudim slušati ga.

Ako se trudim slušati Boga i rasti u ljubavi, doživjet ću teškoće ne samo u svome srcu, u borbi sa sobom, nego i s okolinom. To se dogodilo i Jeremiji, a i samome Isusu, kako čitam u današnjem odlomku iz Evanđelja. I to mu se nerazumijevanje i neprihvaćanje dogodilo upravo u vlastitome gradu, gdje su mu ljudi možda trebali biti najnaklonjeniji. Isusa je kao čovjeka sigurno pogodila tvrdoća njegovih sugrađana, ali nije dopustio da ga to ubije u pojam. „On prođe između njih i ode“.

Što mogu naučiti od njega? Kad me ljudi koji mi nisu naklonjeni napadaju, katkad ne mogu očuvati mir i dopuštam im da me pokolebaju i skrše. Možda se u tim situacijama previše oslanjam na sebe, a premalo na Boga kao što to čini psalmist? Ili želim da me svi prihvaćaju i vole, a to je nemoguće. Ni Isusa nisu prihvatili svi, ali on nije zbog toga postao razočaran i ogorčen. Molim li Boga da mi pomogne nositi se s nerazumijevanjem okoline, da naučim „proći između njih i otići“? Blagoslivljam li i molim li za one koji me napadaju, kako mi je Isus savjetovao?

Možda doživljavam da me ljudi napadaju zbog moje vjere, zbog vjernosti Bogu, zbog nastojanja da živim po Božjemu. Često i jest upravo tako. Ali katkad je zgodno reći: „Napadaju me jer sam kršćanin“, jer u tom slučaju ne moram preispitivati sebe. Kad doživim napad, jednostavno okrivim one druge, nevjernike, koji ne mogu podnijeti moju „svetost“. Ali upitam li se katkad nisu li neke neugodnosti koje doživljavam posljedica mojih vlastitih slabosti i nedostatka ljubavi prema drugima, a ne samo njihovih prema meni?

Ljubav ne može opstati bez iskrenosti prema sebi i prema Bogu. Priznajem Bogu svoju slabost, svoju manjkavost, svoj nedostatak ljubavi i nesposobnost da ljubim sve i u svakoj situaciji. A kad to učinim on, koji je Ljubav, može popraviti moje pogreške i sve okrenuti na dobro. Reći će mi: „Pusti sad to! Ustani, idi dalje! Idi k onima kojima te šaljem i reci im sve ono što ću ti narediti. Reci im da sam ja Ljubav. Reci im to svojim životom.“
Ljubav prema Bogu je mudrost. To je Mudrost nad mudrostima jer tko ljubi sve zna i sve posjeduje. ….dalje čitajte na linku
http://free-ka.htnet.hr/Molitva/Bozja_Mudrost.htm

Ne znam da li cu uverediti Konstantinov pravoslavno-dogmatski ego ali mi se cini da je napisao pravu zen pricu :) . Postojala je u narodu u zavicaju recenica koja je sadrzavala ovu pricu . Govorila ju je cesto moja baka : svaka rijec koja ostane neizgovorena vrijedi zlata !

Vas dvojica ste mi komični,uvijek,al neka su osmijesi uvijek uz vas.Osmijesi govore protiv dogmi.Za ljubav :) Pa ipak od svih pravoslavnih ovdje Konstantin je zaslužio pljesak i nagradu, ostali „ćute“ a ako ne „ćute“ izbljuju vatru .
Konstantine,nemoj da Vas peče savjest,vi nemate pojma kako Vas Bog voli i po vama nam daje milost,ja sam to osjetila. Uvijek govorite u ljubavi i sve pet.
Tekst mi dođe onako ko opomena pravoslavnoj savjesti,oprostite na pravoslavnoj,to kažem zato jer sam shvatila što po vama znači biti mudar i pravovjeran – ne pričati s nikim a ako i pričaš, neka gori vatra i zapali sve pred sobom. :)

Roma + antika. Romanticar iz vremena kada su ljudi ziveli u katakombama :-)

Hvala Martina :-)

Hvala i redakciji na dobroj ilustraciji teksta.