Ja se radije informisem iz originalnih izvora , a sustina je da je ovo sto je naveo Soko.
—————————
Vatican Council I: Pastor aeternus

First Dogmatic Constitution on the Church of Christ

Abridged

Chapter 1: On the institution of the apostolic primacy in blessed Peter

1. We teach and declare that, according to the gospel evidence, a primacy of jurisdiction over the whole Church of God was immediately and directly promised to the blessed apostle Peter and conferred on him by Christ the lord.

2. It was to Simon alone, to whom he had already said: „You shall be called Cephas“ [42], that the Lord, after his confession, „You are the Christ, the son of the living God,“ spoke these words: „Blessed are you, Simon Bar-Jona. For flesh and blood has not revealed this to you, but my Father who is in heaven. And I tell you, you are Peter, and on this rock I will build my Church, and the gates of the underworld shall not prevail against it. I will give you the keys of the kingdom of heaven, and whatever you bind on earth shall be bound in heaven, and whatever you loose on earth shall be loosed in heaven“ [43].

3. And it was to Peter alone that Jesus, after his resurrection, confided the jurisdiction of Supreme Pastor and ruler of his whole fold, saying: „Feed my lambs, feed my sheep“ [44].

Chapter 2: On the permanence of the primacy of blessed Peter in the Roman pontiffs

1. That which our lord Jesus Christ, the prince of shepherds and great shepherd of the sheep, established in the blessed apostle Peter, for the continual salvation and permanent benefit of the Church, must of necessity remain for ever, by Christ’s authority, in the Church which, founded as it is upon a rock, will stand firm until the end of time [45].

2. For „no one can be in doubt, indeed it was known in every age that the holy and most blessed Peter, prince and head of the apostles, the pillar of faith and the foundation of the Catholic Church, received the keys of the kingdom from our lord Jesus Christ, the savior and redeemer of the human race, and that to this day and for ever he lives“ and presides and „exercises judgment in his successors“ the bishops of the Holy Roman See, which he founded and consecrated with his blood [46].

3. Therefore whoever succeeds to the chair of Peter obtains by the institution of Christ himself, the primacy of Peter over the whole Church. „So what the truth has ordained stands firm, and blessed Peter perseveres in the rock-like strength he was granted, and does not abandon that guidance of the Church which he once received“ [47].

4. For this reason it has always been necessary „for every Church–that is to say the faithful throughout the world–to be in agreement with [the Roman Church] because of its pre-eminent authority.“ In consequence of being joined, as members to head, with that see, from which „the rights of sacred communion“ flow to all, they will grow together into the structure of a single body [48].

Chapter 3: On the power and character of the primacy of the Roman Pontiff

1. And so, supported by the clear witness of Holy Scripture, and adhering to the manifest and explicit decrees both of our predecessors the Roman Pontiffs and of general councils, we promulgate anew the definition of the ecumenical Council of Florence [49], which must be believed by all faithful Christians, namely that the „holy Apostolic See and the Roman Pontiff hold a world-wide primacy, and that the Roman Pontiff is the successor of blessed Peter, the prince of the apostles, true vicar of Christ, head of the whole Church and father and teacher of all Christian people. To him, in blessed Peter, full power has been given by our lord Jesus Christ to tend, rule and govern the universal Church. All this is to be found in the acts of the ecumenical councils and the sacred canons.“

2. Wherefore we teach and declare that, by divine ordinance, the Roman Church possesses a pre-eminence of ordinary power over every other Church, and that this jurisdictional power of the Roman Pontiff is both episcopal and immediate. Both clergy and faithful, of whatever rite and dignity, both singly and collectively, are bound to submit to this power by the duty of hierarchical subordination and true obedience, and this not only in matters concerning faith and morals, but also in those which regard the discipline and government of the Church throughout the world.

3. In this way, by unity with the Roman Pontiff in communion and in profession of the same faith , the Church of Christ becomes one flock under one Supreme Shepherd [50].

4. This is the teaching of the Catholic truth, and no one can depart from it without endangering his faith and salvation.

5. This power of the Supreme Pontiff by no means detracts from that ordinary and immediate power of episcopal jurisdiction, by which bishops, who have succeeded to the place of the apostles by appointment of the Holy Spirit, tend and govern individually the particular flocks which have been assigned to them. On the contrary, this power of theirs is asserted, supported and defended by the Supreme and Universal Pastor; for St. Gregory the Great says: „My honor is the honor of the whole Church. My honor is the steadfast strength of my brethren. Then do I receive true honor, when it is denied to none of those to whom honor is due.“[51]

6. Furthermore, it follows from that supreme power which the Roman Pontiff has in governing the whole Church, that he has the right, in the performance of this office of his, to communicate freely with the pastors and flocks of the entire Church, so that they may be taught and guided by him in the way of salvation.

7. And therefore we condemn and reject the opinions of those who hold that this communication of the Supreme Head with pastors and flocks may be lawfully obstructed; or that it should be dependent on the civil power, which leads them to maintain that what is determined by the Apostolic See or by its authority concerning the government of the Church, has no force or effect unless it is confirmed by the agreement of the civil authority.

8. Since the Roman Pontiff, by the divine right of the apostolic primacy, governs the whole Church, we likewise teach and declare that he is the supreme judge of the faithful [52] , and that in all cases which fall under ecclesiastical jurisdiction recourse may be had to his judgment [53] . The sentence of the Apostolic See (than which there is no higher authority) is not subject to revision by anyone, nor may anyone lawfully pass judgment thereupon[54]. And so they stray from the genuine path of truth who maintain that it is lawful to appeal from the judgments of the Roman pontiffs to an ecumenical council as if this were an authority superior to the Roman Pontiff.

Chapter 4: On the infallible teaching authority of the Roman Pontiff

1. That apostolic primacy which the Roman Pontiff possesses as successor of Peter, the prince of the apostles, includes also the supreme power of teaching. This Holy See has always maintained this, the constant custom of the Church demonstrates it, and the ecumenical councils, particularly those in which East and West met in the union of faith and charity, have declared it.

2. So the fathers of the fourth Council of Constantinople, following the footsteps of their predecessors, published this solemn profession of faith: „The first condition of salvation is to maintain the rule of the true faith. And since that saying of our lord Jesus Christ, You are Peter, and upon this rock I will build my Church,[55] cannot fail of its effect, the words spoken are confirmed by their consequences. For in the Apostolic See the Catholic religion has always been preserved unblemished, and sacred doctrine been held in honor. Since it is our earnest desire to be in no way separated from this faith and doctrine, we hope that we may deserve to remain in that one communion which the Apostolic See preaches, for in it is the whole and true strength of the christian religion.“[56]

What is more, with the approval of the second Council of Lyons, the Greeks made the following profession: „The Holy Roman Church possesses the supreme and full primacy and principality over the whole Catholic Church. She truly and humbly acknowledges that she received this from the Lord himself in blessed Peter, the prince and chief of the apostles, whose successor the Roman Pontiff is, together with the fullness of power. And since before all others she has the duty of defending the truth of the faith, so if any questions arise concerning the faith, it is by her judgment that they must be settled.“[57]

Then there is the definition of the Council of Florence: „The Roman Pontiff is the true vicar of Christ, the head of the whole Church and the father and teacher of all Christians; and to him was committed in blessed Peter, by our lord Jesus Christ, the full power of tending, ruling and governing the whole Church.“[58]

3. To satisfy this pastoral office, our predecessors strove unwearyingly that the saving teaching of Christ should be spread among all the peoples of the world; and with equal care they made sure that it should be kept pure and uncontaminated wherever it was received.

4. It was for this reason that the bishops of the whole world, sometimes individually, sometimes gathered in synods, according to the long established custom of the Churches and the pattern of ancient usage referred to this Apostolic See those dangers especially which arose in matters concerning the faith. This was to ensure that any damage suffered by the faith should be repaired in that place above all where the faith can know no failing [59] .

5. The Roman pontiffs, too, as the circumstances of the time or the state of affairs suggested, sometimes by summoning ecumenical councils or consulting the opinion of the Churches scattered throughout the world, sometimes by special synods, sometimes by taking advantage of other useful means afforded by divine providence, defined as doctrines to be held those things which, by God’s help, they knew to be in keeping with Sacred Scripture and the apostolic traditions.

6. For the Holy Spirit was promised to the successors of Peter not so that they might, by his revelation, make known some new doctrine, but that, by his assistance, they might religiously guard and faithfully expound the revelation or deposit of faith transmitted by the apostles. Indeed, their apostolic teaching was embraced by all the venerable fathers and reverenced and followed by all the holy orthodox doctors, for they knew very well that this See of St. Peter always remains unblemished by any error, in accordance with the divine promise of our Lord and Savior to the prince of his disciples: „I have prayed for you that your faith may not fail; and when you have turned again, strengthen your brethren.“[60]

7. This gift of truth and never-failing faith was therefore divinely conferred on Peter and his successors in this See so that they might discharge their exalted office for the salvation of all, and so that the whole flock of Christ might be kept away by them from the poisonous food of error and be nourished with the sustenance of heavenly doctrine. Thus the tendency to schism is removed and the whole Church is preserved in unity, and, resting on its foundation, can stand firm against the gates of hell.

8. But since in this very age when the salutary effectiveness of the apostolic office is most especially needed, not a few are to be found who disparage its authority, we judge it absolutely necessary to affirm solemnly the prerogative which the only-begotten Son of God was pleased to attach to the supreme pastoral office.

9. Therefore, faithfully adhering to the tradition received from the beginning of the christian faith, to the glory of God our savior, for the exaltation of the Catholic religion and for the salvation of the christian people, with the approval of the Sacred Council, we teach and define as a divinely revealed dogma that when the Roman Pontiff speaks EX CATHEDRA, that is, when, in the exercise of his office as shepherd and teacher of all Christians, in virtue of his supreme apostolic authority, he defines a doctrine concerning faith or morals to be held by the whole Church, he possesses, by the divine assistance promised to him in blessed Peter, that infallibility which the divine Redeemer willed his Church to enjoy in defining doctrine concerning faith or morals. Therefore, such definitions of the Roman Pontiff are of themselves, and not by the consent of the Church, irreformable.

Ah, cujte! kak ne znate engleski? Moracu vam onda prevjesti na srpski. ne bojte se ima i ovde samostana, malo doduse, a islabo su poseceni. Bas mi nije jasno , za kaj? A tak’ su fini, da ti podju suze na oci od blagosti dok si propovjedaju nepogresivost pape i nasusnu potrebu da nas konacno dokrajce, posto im ni posle logora , ni pokrstavanja nikak’ ne uspjeva.

Budemo analizirali ovaj „svjeti “ dokument, tako sto cemo ga uporedit sa gornjim , jel te? pa ipak je to pisano na engleskom, ne? moramo se oslonit na autoritete..ne??

Malo sam se naslila, posto sa vama covek ne vredi ozbiljno da razgovara..nadam se da ne zamjerate.

elem..
______________________________________________
Izd : MaC 52,1330-1 334 / CollLac 7,482-487 / Pijo IX., Acta 1/V 207-218 / ASS 6 (1870.171 .) 40-47 / CO~D’ 811 29-816 39.

Predgovor o uspostavljanju i temelju Crkve

3050 Vječni pastir i biskup naših duša [usp. 1 Pt 2,25], kako bi trajnim učinio djelo svoga otkupljenja, odlučio je sagraditi Svetu crkvu, u kojoj bi svi vjernici kao u kući živoga Boga bili povezani vezom jedne vjere i ljubavi. Zbog toga je, prije nego će se proslaviti, molio Oca ne samo za apostole, nego i za one koji će na njihovu riječ povjerovati u njega, kao bi svi bili jedno, kao što su jedno sam Sin i Otac [usp. Iv 17,20sl]. On je dakle na isti način poslao apostole, koje si je izabrao od svijeta [usp. Iv 20,21], kao što je sam bio poslan od Oca [usp. Iv 20,21]; tako je želio da u njegovoj Crkvi budu pastiri i učitelji „sve do kraja svijeta“ [Mt 28,20].

3051 Da bi pak sam episkopat bio jedan i nepodijeljen, i kako bi se preko s njim tijesno povezanog svećenstva, svekoliko mnoštvo vjernika sačuvalo u jedinstvu vjere i zajedništva, drugim je apostolima pretpostavio blaženog Petra, te je u njemu ustanovio vječno počelo i vidljiv temelj obaju jedinstava, na čijoj će čvrstoći sagraditi vječni hram, i u čvrstoći te vjere će se uzdići uzvišenost Crkve koja seže do neba .

3052 I budući da se vrata paklena iz dana u dan sa sve većom mržnjom odasvud podižu da sruše Crkvu, kad bi to bilo moguće, i protiv njezinog od Boga postavljenog temelja, mi smo uz pristanak svetog sabora procijenili da bi za zaštitu, održanje i napredak katoličkog stada bilo potrebno iznijeti nauk o ustanovljenju, vječnosti i naravi svetog apostolskog prvenstva, u kojem se nalazi snaga i čvrstoća čitave Crkve, koji svi vjernici trebaju vjerovati i držati, prema drevnoj i trajnoj vjeri čitave Crkve, te zabraniti i osuditi suprotne zablude tako škodljive stadu Gospodnjem.

Poglavlje 1. O ustanovljenu apostolskog primata u blaženom Petru

3053 Naučavamo dakle i izjavljujemo da je, prema svjedočanstvu Evanđelja, Krist Gospodin neposredno i izravno obećao i dodijelio blaženom apostolu Petru prvenstvo nadležnosti nad čitavom Božjom crkvom. Jednom se naime Simonu, komu je već ranije kazao: „Zvat ćeš se Kefa (Stijena)“ [Iv 1,42], nakon što je ovaj izrazio svoju ispovijest, govoreći: „Ti se Krist-Pomazanik, Sin Boga života“, Gospodin obratio ovim svečanim riječima: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji bit će svezano i na nebu; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno i na nebesima [Mt 16,16-19]. A Isus je poslije svoga uskrsnuća jedino Šimunu Petru dao nadležnost vrhovnog pastira i upravitelja nad čitavim svojim ovčinjakom, govoreći: „Pasi jaganjce moje“, „Pasi ovce moje“ [Iv 21,15-17].

3054 Tom se tako očitom nauku svetog Pisma, kako ga je Katolička crkva uvijek shvaćala, otvoreno suprotstavljaju kriva mišljenja onih koji izokrećući niječu oblik vlasti koji je Krist Gospodin ustanovio u svojoj Crkvi, tj. da je samo Petar, prije ostalih apostola, bilo svakog pojedinog, bilo svih zajedno, dobio istinitu i pravu nadležnost prvenstva; ili koji tvrde da to prvenstvo nije bilo dano neposredno i izravno blaženom Petru, nego Crkvi, a po njoj njemu kao službeniku iste Crkve.

3055 [K a n o n] Dakle, tko kaže da Krist Gospodin nije blaženog apostola Petra postavio za prvaka svih apostola i za vidljivu glavu čitave vojujuće Crkve; ili, da je on od Gospodina našega Isusa Krista izravno i neposredno primio samo prvenstvo časti, a ne istinito i pravo prvenstvo nadležnosti: neka bude kažnjen anatemom.

Poglavlje 2. O vječnosti prvenstva blaženoga Petra u rimskim prvosvećenicima

3056 Što je pak Prvak pastira i veliki Pastir ovaca, Gospodin naš Isus Krist, u blaženom apostolu Petru ustanovio za vječno spasenje i vječno dobro Crkve, to po istom ustanovitelju mora sigurno trajati u Crkvi, koja je utemeljena na stijeni i koja će čvrsto stajati do kraja vjekova. Uistinu „nitko ne sumnja, štoviše, svim je vjekovima poznato, da je preblaženi Petar, prvak i glava apostola, te stup vjere i temelj Katoličke crkve, od Gospodina našega Isusa Krista, Spasitelja i Otkupitelja ljudskoga roda, primio ključeve kraljevstva nebeskog: on do ovih vremena trajno živi i vrši sudačku vlast u svojim nasljednicima“ , biskupima svete Rimske stolice, koju je on osnovao i posvetio svojom krvlju.

3057 Zbog toga, tkogod naslijedio tu Petrovu stolicu, on prema ustanovi samoga Krista, dobiva Petrovo prvenstvo nad čitavom Crkvom. „Ostaje dakle uredba istine, i blaženi Petar, ustrajući U primljenoj čvrstoći stijene, koji ne napušta primljeno kormilo Crkve“ . Zbog tog je razloga bilo uvijek „potrebrno, da se zbog jačeg prvenstva“ oko Rimske crkve „okupe sve Crkve, to jest odasvud svi koji su vjernici“ , kako bi se u toj Stolici iz koje za sve proizlaze „prava časnog zajedništva“ , (svi) spojili kao što su udovi s glavom udruženi u jednu cjelinu tijela.

3058 [K a n o n] Tko dakle kaže, da nije po ustanovi samoga Gospodina Krista, ili po Božjem pravu, da blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike; ili da rimski prvosvećenik nije nasljednik blaženog Petra u istom prvenstvu: neka bude kažnjen anatemom.

Poglavlje 3. O snazi i razlozima prvenstva rimskog prvosvećenika

[*3059: Opis prvenstva. – *3060: Opća nadležnost pape. – *3061: Nadležnost biskupa nad dijelom stada. – *3062: Slobodna veza pape sa svim vjernicima. – *3063:Papa kao vrhovni sudac. – *3064: Sankcije.]

3059 Zbog toga, oslonjeni na jasna svjedočanstva svetog Pisma, i slažući se s jasnim i očitim dekretima kako naših predšasnika, rimskih prvosvećenika, tako i općih sabora obnavljamo definiciju općeg Firentinskog sabora prema kojoj svi Kristovi vjernici moraju vjerovati „da sveta Apostolska stolica, i rimski prvosvećenik, imaju prvenstvo na čitavom svijetu, te da je isti rimsk prvosvćenik nasljednik blaženog
Petra, prvaka apstola, i pravi Kristov zamjenik, glava čitave Crkve te otac i učitelj svih kršćana; te da je Gospodin naš Isus Krist, istom blaženom Petru predao puninu vlasti da pase, vodi i upravlja čitavu Crkvu, kao što se to uostalom nalazi u dokumentima općih sabora i u svetim kanonima“ [* 1307].

3060 Naučavamo dakle i izjavljujemo da je po oduci Gospodnjoj Rimska crkva dobila prvenstvo redovite vlasti nad svim drugim (Crkvama), i da je ta vlast nadležnosti rimskog prvosvećenika, koja je uistinu biskupska, neposredna; prema kojoj su obvezatni svi pastiri i vjernici bilo kojeg obreda i dostojanstva, kako zasebno pojedinci tako i svi zajedno, na službu hijerarhijske podložnosti i prave poslušnosti, ne samo u stvarima koje se odnose na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje se odnose na stegu i upravu Crkve razasute po čitavom svijetu; tako da sačuvavši kako zajedništvo s rimskim prvosvećenikom tako i jedinstvo u ispovijedanju vjere, Kristova crkva bude jedno stado pod jednim vrhovnim pastirom [usp. Iv 10,16]. To je učenje katoličke istine od koje nitko ne može odstupiti, a da sačuva vjeru i spasenje.

3061 Isto tako bilo daleko (mišljenje) da je ova vlast vrhovnog prvosvećenika ovisna od one redovne i neposredne vlasti biskupske nadležnosti, koju imaju biskupi, postavljeni od Duha Svetoga [usp. Dj 20,28] na mjesto apostolskih nasljednika, da kao pravi pastiri pasu i vode njima označeno pojedino stado, kako bi ono bilo utvrđeno, ojačano i zaštićeno od vrhovnog i sveopćeg pastira, prema onoj (riječi) svetog Grgura Velikog: „Moja je čast, čast opće Crkve. Moja čast je čvrsta snaga moje braće. Ja ću onda biti uistinu počašćen kada se pojedincima neće uskraćivati njima dužna čast“ .

3062 Nadalje, iz te vrhovne vlasti rimskog prvosvećenika da upravlja čitavom Crkvom, slijedi da ona ima pravo da u izvršavanju te svoje zadaće može slobodno općiti s pastirima i stadom čitave Crkve, kako bi ih na putu spasenja mogao poučavati i voditi. Zbog toga osuđujemo i odbacujemo mišljenje onih koji kažu, da se zakonito može spriječiti ta veza vrhovne glave s pastirima i stadom, ili je čine ovisnom od svjetovne vlasti, tako da tvrde, da ono što Apostolska stolica, ili (drugi) S njezinim autoritetom, odrede za upravljanje Crkvom, ima snagu i valjanost samo ako bude odobreno od svjetovne vlasti.

3063 I budući da je po božanskom pravu apostolskog prvenstva rimski prvosvećenik na čelu čitave Crkve, naučavamo i izjavljujemo, da je on vrhovni sudac vjernika, te da se u svim sporovima koji spadaju na crkvenu provjeru, može uteći njegovom sudu [usp. *861]; presudu pak Apostolske stolice, od čijeg autoriteta nema većeg, ne može nitko poništiti, niti itko smije suditi o njezinoj presudi [usp. *638-642]. Zbog toga, skreću s pravog puta istine oni koji tvrde je dozvoljeno od sudaca rimskog prvosvećenika prizvati na opći sabor kao na autoritet viši od rimskog prvosvećenika.

3064 [K a n o n] Zbog toga, tko kaže da rimski prvosvećenik ima samo službu nadgledanja ili upravljanja, a ne punu i vrhovnu vlast nadležnosti nad čitavom Crkvom, (i to) ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje spadaju na stegu i upravu Crkve raširene po čitavom svijetu; ili da on ima samo veći dio, a ne svu puninu te vrhovne vlasti; ili da ta njegova vlast nije redovita i neposredna, bilo nad svim i pojedinim crkvama, bilo nad svim i pojedinim pastirima i vjernicima, neka bude kažnjen anatemom.

Poglavlje 4. O nezabludivom učiteljstvu rimskog prvosvećenika

[*3065-3068: Svjedočanstva općih sabora. – *3069: Učiteljstvo je praktički priznato kao nezabludivo. – *3070sl: Karakter, predmet i svrha papine nezabludivosti. – *3072-3074: Definicija. – *3075: Sankcije.]

3065 Ova Sveta Stolica je uvijek držala, trajna praksa Crkve potvrđuje, a sami su opći sabori, posebno oni koji su na Istoku i na Zapadu zadržali jedinstvo vjere i ljubavi, izjavili, da se u samom apostolskom prvenstvu, koje je rimski prvosvećenik kao nasljednik Petra, prvaka apostola, dobio nad čitavom Crkvom, nalazi i vrhovna učiteljska vlast.

3066 Naime oci 4. c a r i g r a d s k o g s a b o r a, slijedeći tragove predšasnika, objavili su ovu svečanu ispovijest: „Početak je spasenja, čuvati pravilo ispravne vjere […]. I jer se ne može mimoići riječ Gospodina našega Isusa Krista koji je kazao: ‘Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju’ [Mt 16,18], pa se to što je rečeno dokazuje stvarnim učincima, budući da se kod Apostolske stolice katolička religija sačuvala uvijek neokrnjena, i sveto se učenje poštovalo. Ne želeći se nikako odvojiti od te vjere i nauka […], nadamo se, da ćemo zaslužiti biti u tom zajedništvu koje propovijeda Apostolska stolica, u kojem se nalazi čitava i prava čvrstoća kršćanske religije“ [*363-365].

3067 Uz odobrenje pak d r u g o g l y o n s k o g s a b o r a Grci su ispovijedili: „Sveta Rimska crkva istinito i ponizno priznaje da je od samog Gospodina u blaženom Petru, prvaku i glavi apostola, čiji je nasljednik rimski prvosvećenik, puninom vlasti dobila vrhovno i puno prvenstvo i vrhovništvo nad čitavom katoličkom Crkvom.
I kao što je ona više od ostalih obvezna braniti vjersku istinu, isto se tako, ako se pojave neka pitanja o vjeri, ona moraju riješiti prema njezinom sudu“ [*861].

3068 F i r e n t i n s k i s a b o r je naime definirao: „da je Rimski prvosvećenik […] pravi Kristov zamjenik, glava čitave Crkve, te otac i učitelj svih kršćana; te da je Gospodin naš Isus Krist, istom blaženom Petru predao puninu vlasti da pase, vodi i upravlja čitavu Crkvu“ [*1307].

3069 Kako bi udovoljili toj pastirskoj zadaći, naši su predšasnici uvijekn neumorno nastojali, da se spasonosni Kristov nauk proširi među sve narode na zemlji, i jednakom su brigom bdjeli da se on sačuva ispravan i čist, kao što je i primljen. Zbog toga su biskupi čitavog svijeta, bilo pojedinačno, bilo okupljeni na saborima, slijedeći dugotrajni običaj Crkava i oblik drevnog pravila, iznosili pred ovu Apostolsku Stolicu posebno one opasnosti koje su se pojavljivale u pitanjima vjere, kao bi se ponajviše nadoknadile štete za vjeru tamo gdje vjera ne može imati nedostatak .
Rimski pak prvosvećenici, kako su im to savjetovali uvjeti vremena i stvari, bilo sazvavši opće sabore, ili istražujući mišljenje Crkve razasute po svijetu, bilo na partikularnim sinodama, ili pak primijenivši drugu pomoć koju im je na raspolaganje stavljala Božja providnost, definirali su da treba držati ono što su uz Božju pomoć spoznali da je u skladu sa svetim Pismom i apostolskom predajom.

3070 A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola. A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili; oni su najpotpunije znali da je ta Petrova stolica ostala uvijek netaknuta od svake zablude, prema božanskom obećanju Gospodina i Spasitelja našega, koje je dao prvaku svojih učenika: „Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću“ [Lk 22,32].

3071 Dakle, taj posebni dar da u istini i vjeri nikada ne zataji, dana je od Boga Petru i njegovim nasljednicima na toj Stolici, kako bi svojom uzvišenom službom služili spasenju sviju, kako bi čitavo Kristovo stado po njima bilo sačuvano od otrovne hrane zabluda i hranilo se hranom nebeskog nauka, kako bi se nakon uklanjanja prilika za raskol čitava Crkva sačuvala jedna, i oslonjena na svoj temelj ostala čvrsta protiv vratiju pakla.

3072 Budući pak da u ovo vrijeme, kada se ponajviše traži učinkovitost apostolske službe, nema malo onih koji se suprotstavljaju tom autoritetu, mislimo da je apsolutno potrebno svečano potvrditi svojstvo, koje se jedinorođeni Boiji Sin udostojao spojiti s vrhovnom pastirskom službom.

3073 I tako Mi, vjerno se držeći predaje katoličke vjere prihvaćene od početka, na slavu Boga našega Spasitelja, na uzvišenje katoličke religije i na spas kršćanskih naroda, uz suglasnost svetog sabora, naučavamo i definiramo da je od Boga objavljena dogma:

3074 da se rimski prvosvećenik, kadaa govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve.

3075 [K a n o n] Ako bi se pak netko usudio proturiječiti ovoj našoj definiciji, čega neka nas Bog oslobodi, neka bude kažnjen anatemom.

[H. Denzinger / P. Hünermann, Enchiridion Symbolorum Definitionum et Declarationum de Rebus Fidei et Morum / Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Karitativni fond UPT, Đakovo, 2002., Prijevod s izvornika prof.dr.sc. Ljudevit Plačko, ISBN 953-208-091-0]

Evo, zna cijeli blog ovdje, dali se itko ikada ovdje javio kao katolik nešto komentirati osim mene? Nije.
Pa ipak, makar u pogledu toga mislim da ipak na zaslužujem osudu. Makar na zalaganju izložiti se i biti popljuvan i itd. Ja se ne borim sa pravoslavljem niti mislim nešto promijeniti ja se samo oglasim kao netko tko sudjeluje u dijalogu a različit je od vas. Različit u onom smislu kako me vi vidite različitim.
Bez obzira na sve. Zašto vas barem malo ne veseli što vjerujem u Krista Spasitelja, to mi je žao da stalno gledate na neke nebitne stvari. Kada biste razumjeli moju vjeru i moje srce tada biste znali da se uopće ne razlikujemo po vjerovanju. Ali vjera se ne može izmjeriti niti ocijeniti ovako preko zaslona.
Mene ne određuje papa nego moj odnos sa Kristom, moje izvršavanje dužnosti, moj duhovan život naravno u odnosu sa mojom crkvom. Ja dajem svoj dio u onome što na to spada. I Bog vidi moje zalaganje ma kako to vama heretički izgledalo. A u Bibliji piše da Bog ne gleda na način kako čovjek gleda. Meni je to dosta.

Imala sam potrebu za završetak to napisati, ugodan vam dan i blagoslovljen bio, ako želite primite blagoslov ako ne neka ode u vjetar.

Želim Vam Kristov mir.

Благодатни огањ (грч. Ἄγιον Φῶς) представља пламен који се чудесно појављује на Светом Гробу у Јерусалиму на богослужењу Велике суботе, уочи православног Васкрса.

Појава благодатног огња представља видљиву пројаву Духа Светога и потврду васкрсења Господа Исуса Христа. Благодатни огањ се призива након што се претходно провери да у храму не постоје било каква запаљива средства. Након тога, следи призив Духа Светога и јерусалимски патријарх први прима огањ на своју свећу и предаје га осталима. Верницима огањ при додиру не ствара опекотине, нити осећај топлоте.

По предању јерусалимске цркве, било је два покушаја од стране других “цркава“ да „призову“ Благодатни огањ. Први је био од стране римокатоличке цркве, у време крсташке владавине, када су католици на силу одузели од Грка светковину Светог огња. Међутим, како им се Огањ није јављао након неколико сати молитве, вратили су призив Благодатног огња православном патријарху. Од тада се Свети огањ опет почео јављати.

Други покушај се догодио у 16. веку од стране Јерменске цркве. Јермени су на Велику Суботу, на дан светковине Светог Огња, потплатили турске чиновнике да не дозволе улазак јерусалимском патријарху у Цркву Светог Гроба(Храм Васкрсења Христовог). Пошто није пуштен унутра, патријарх се почео молити напољу и после извесног времена Свети Огањ се спустио кроз стуб улазних врата храма, распукао га и запалио свежањ свећа патријарху.

Од тада више није било покушаја да се од православних отме призив Благодатног огња. Благодатни огањ се први пут јавио 335. године (оно што је познато из предања и списа) на Велику суботу и после годинама и то само православном патријарху, дајући тиме потврду истинитости и исправности наше православне вере. Интересантан је и поучан догаћај који се догодио у средњем веку, 1579. године када су утицајни Јермени пожелели да истисну православног патријарха, и да они дозову Благодатни огањ. Софроније V, православни патријарх, био је истеран испред Саборног храма, где је сав уплакан и са подигнутим свећама, молио Бога за силазак Благодатног огња. Одједном је настао подземни тутањ и задувао силни ветар. Са неба се проломио, расцепао мермерни стуб на улазу у храм и упалио воштанице у патријарховој руци. Јермени, оставши без Божје благодати, постиђено су изашли из храма, а стуб расцепљен као стари храст, стоји и дан данас као сведочанство и опомена кривовернима. Много муслимана је тада прешло у православље. У манастирској ризници цркве која је посвећена Марији Магдалини чувају се свежњеви свећа који су упаљени Благодатним огњем патријарху Софронију!

Zanimljivo da danima razmišljaš o tome, svi se komentatori ohladiše Bogu hvala pa i ja ali u tebi neki nemir. Jesi ti upao u pravoslavni post? Tvoja stvar, reci sam sebi.

Ja sam odustala, i od čega bi ja to trebala odustajati od sebe? odustala sam da ulazim u rasprave ali kad baš morate nastavljati moja je zadnja.Prestanite udarati Krista, kažeš meni. Eto, ti si vidovit i proničeš tajne stca, možeš izmjeriti u čovjeku kristoliko. Kaže Riječ da tko je prvi taj će biti zadnji. Porazmislite koji stan želite u Kraljevstvu Nebeskom. Ili ćeš ostati pored vrata jer si osuđivao i nisi se kajao. Jel ti smeta katolik? Smeta, dobro, pa prestani osuđivati. Jel ti smeta musliman, ne smeta, smeta li ti budista, ne smeta, ali ti smeta katolik. I usput, prouči što znači riječ katolik ćeš svatiti da si i ti katolik.

Laku noć :)