Rajac i planinarski izlet u raj

Izlet i šetnja po raju Rajca. Šta sve pruža Rajac planinarima

 

Raj na Rajcu

Rajac od 30 Aprila do 4 Maja 2013 godine

 

Maj je praznik prirode. Ovog puta, pridodaše mu se praznik rada, Vaskrs i Đurđevdan. Tako uobličen, krenuo je sunčano i žustro da lista svoje prve dane. Sakupih malu ekipu, željnu planine, pa se u utorak otisnusmo autobusom put Rajca. Popunjenog  beograđanima koji su krenuli svojim kućama u Ljigu i našom pregršti planinara, vozač nas izveze na ibarsku magistralu. Tada se počela otapati ukočenost u razgovoru. Nepoznato je skidalo masku i dobijalo obrise poznatog. U toplom ćaskanju sa Nađom proleti vrijeme i brzo se nađosmo u Ljigu. Tu izađoše skoro svi, osim nas 7. Potom poznato skretanje za Slavkovicu i serpentine do planinarskog doma. Izlazimo  oko 20h direktno u grotlo usijane pred-uranak atmosfere. Šatori svuda oko glavnog puta. Livade primile i ringišpil. Stotine ljudi se ugiba  u taktu unca-unca. Very nice!

Na terasi pred domom nešto manje usijano. Brzo pronalazim Ljubicu, uzimam ključeve soba i smještamo se u ta simpatična gnijezda. Malo kasnije silazimo do restorana na večeru. Dočekao nas je Rajko sipajući gostoprimstvo u čaše i lijepe riječi po ušima. Posle večere, koju je Zorica sa pomoćnicima, ukusno pripremila, a Slađa poslužila, već  nam je buka bila manji problem. Jedino je Nađa ljutito rekla da se sutra vraća  za Beograd. Uputih joj par rečenica o ljepotama koje nas čekaju sledećih dana, mada je ona sve to davno iskusila ,na Rajcu. Znao sam da će je to raspoloženje proći do sutrašnjeg  masovnog odlaska vesele populacije sa uranka. Draganu i Marinu nagovorih na šetnju do „Lovačkih priča“. Šetnja se pretvorila u, za njih neočekivan, noćni uspon na vrh Rajca. Na putu pored vikendica jedan odgovorni tata je podučavao svoju dječicu kako se asfalt poljeva benzinom i pali vatra u više pravaca. Nježna edukacija.

Po mrklom mraku, otkrivao sam stazu đonovima patika i davao podršku damama. Ubrzo izađosmo na vrh, koji se nije ni mogao promašiti, jer je treštao folk iz parkiranog četverotočkaša. Mladež se obilno zabavljala(naljevala). Nije imalo smisla zadržavati se. Kratak pogled na svjetla Ljiga i okolnih sela, dao je dodatnu svjetlosnu notu  noći, koju su cijepale logorske vatre. Vratismo se kroz gužvu do doma . Ostatak ekipe  se opuštao u bašti. Obavjestih sve o sutrašnjoj turi, pa odosmo na počinak. Debeli zidovi i dobra izolacija nam je obezbedila miran san.

Sretoh se sa srijedom u svitanje. Izađoh pred dom u 5h. Prilično mirna i pomalo podnapita mladež je tražila kutak za malo sna ili puno kafe. Pružih podmetač ispred bočnog ulaza i krenuh u svojih „Pet tibetanaca“. Par vrana sa kante za smeće me je začuđeno posmatralo. Posle 15 minuta vježbanja, prošetah djelom rajske staze. Ptice, već odavno budne, pjevaju u slavu jutru. Stigoh iza prevoja, koji je suzbijao zvuke iz šatora. U tom trenu istok podiže sunce na ramena jednom brijegu. Gledasmo se oči u oči čitav minut. Zjenice upiše dovoljno  te jarko žute, pa sav budan i okrepljen, vratih se u dom. Domaćini su rano ustali i već je krenula gungula. Bašta se punila prvomajskim uživaocima, dok su planinari silazili na doručak. Posluženi  domaćom hranom, kao da smo kod tetke na selu, toplo i sa osmjehom. Za šetnju nam se priključilo još četvoro, pa u 10h krenusmo u šumski raj. Gospođa Nađa je bila puno boljeg raspoloženja, ali nas je ipak napustila, na jednom dijelu staze, prepuštajući se samostalnom izviđanju. Odmaknuvši  daleko  kroz ogromna stabla bukve, ugazismo u potpuni mir. Svaki čas se čuo Draganin komentar: „ Jao,  divno… darling“!! Obuzeti mirom i sami sobom, uspesmo se uz finu strminu. Tamo gdje se šumska staza predaje putu, skrenusmo njegovim vijuganjem do izvora Čanak. Dok su šumske vile svirale Chopinov nokturno, sipasmo dragocjenu tečnost niz suva grla. Blagi povjetarac je pokretao bukove grane šušteći melodiju do pozlaćenosti. Odatle, samo pet minuta je trebalo do šumareve kuće(nikad ga nema kući). Ambijent za proslavu prirodnih pojava. Dadoh znak za polusatno rakoljenje. Niko se nije bunio. Neko je ljepotu  upijao očima, a većini su radili  fotoaparati. Dok je sunce puštalo podnevne zrake niz drveće, proplanak preko puta je blještao sav užaren.  Cvjet žut, crven, ljubičast, bjeli i zelen…Svi insekti  se pokrenuli i zuje li zuje. Šuma tiha, u stvari vrvi od zvukova. Zvuci tanani, češkaju uho, u pohodu za ljudskom dušom. Da ne objavih polazak, ostali bi preparirani u šumskom herbarijumu. Ipak, pokrenuše se noge planinarske i pođosmo putem ka Crvenom vrelu. Slobodan se odvoji  na raskrsnici prema domu izviđača, prepustivši ostatak ekipe hodanju ispod doma vojske i obližnjih vikendica. Prelazimo asfaltni put za G. Milanovac i ulazimo ponovo u šumsku stazu, pored porodice vikendaša, koji su nas sažaljivo pozdravili, uživajući u podnevnoj kafi, ispod starih breza. Silazak kozijom stazicom, koja je mirisala na sremuš. Već potpuno rascvjetao, davao je pomalo svog zelenila za usputno grickanje. Neko zapita:“Koliko još do tog vrela“? –„Ma, eto blizu smo. Samo još malo, iza ovih stabala“…Taman kad su počela učestala pitanja u tom smislu, siđosmo do kaptiranog izvora. Ispod njega je još uvjek česma koja pruža obilje vode. Začu se uzvik:“Zmija“! Ugledah dugačak crni rep, prelijepog Smuka. Dok sam vadio aparat, već se ubrzano zavlačio u žbunje. Uspjeh da uslikam prednji dio sa glavom. Nije želio pozirati. Čulo se samo šuštanje lišća, dok je odlazio samo njemu poznatim stazama. Napojeni i umiveni, krenusmo u završnicu staze prvog dana. Asfaltni put kroz sijaset vikendica, nam je davao uvid koliko je ko zapalio roštilja i ispio gajbi piva tog dana. Nisam se bavio statistikom, no slutio sam pozamašnost. Pored „Lovačkih priča“ spustismo se do doma, koji je već nekako vršio poziv odgovornog i prijatnog domaćina. Livade iznad doma su se lagano praznile od svojih noćnih žitelja. Bunovne glave su virile iz nekih kamiona, koji su skupljali  vašarsku skalameriju. Velika brda smeća su prijetila da zanoće još poneku noć, pored puta. Vođeni  nizputicom, obresmo se u bašti doma, zadovoljnih lica. Ogladnjeli  od izpiranja izvorskom vodom, svi se poklonismo Rajkovom dočeku, raspitujući se o porjeklu obroka zvanog ručak.Ubjedio nas je, da štagod da bude, ima  fino da krčka… 

Ideju da posle ručka odmah odpješačim dio staze ka G. Banjanima, ostvarih odmah. Ranac na leđa, pa ponovo na stazu. Ispod vrha Rajca, pa ispod Vijuljka i Petlače, siđoh do Poloma, uspavanog sela iz srpske bajke. To me i povuče da nastavim dalje umjesto povratka. Na kraju, siđoh skroz do G. Banjana, pa govoreći čika Aci, vlasniku jedne od dvije kafane, da pripremi hladno pivo, odkaskam do ušća Male u Veliku Dičinu. Prođoh pored osnovne škole, koja je, valjda jedina živa u tom kraju, gledajući dječake kako igraju  fudbal. Upitah:„Ko vodi“?  

„4-3 za nas“ reče jedan plavokosi  izdanak Banjana.

Ušće je odmah ispod fudbalskih dešavanja. Nijemo i posuto plastičnim flašama. Mada, nađoh neki rakurs bez tih darova civilizacije. Sjetih se hladnog piva, pa se raznježih. Odkaskah do kafane. „Ima li neko lokalno“?   „Ima-BG“  Nije baš lokalno, ali nekako bješe slađe. Podigoh sistem sopstvenog organizma na dovoljan nivo, pa krenuh dolinom  Male Dičine…Uz put ovce, tarabe i znoj. U bašti doma se obrijeh oko 19h. Savršeno doba da skinem prašinu sa „dva dana jahanja“. Čika Rajko me presrete i reče:“Da nisi, bože oprosti, za jednu rakicu“?  Rekoh: „Neka oprosti meni grešniku! Sipni jednu“.

Vidno obradovan, nasu Rajko malo žute tečnosti, te teko učestvova u spiranju prašine iz moga grla. Tog dana su nam se pridružili Kjara i Dejan. Nedavno vjenčani, zračili su ljubav.

Družina  se već okupila i čekala da se pridružim na putešestviju ka kafani „Kod Gorana“.  Teško žabu u vodu… Izopšteni od glasne gungule, samo malo preko potoka, zahvatismo raširenim rukama :“ Mir, brate…mir“

Četvrtak se tvrdokorno odupirao o prozore! Između 5 i 6h je bila borba neprestana! Ustadoh i pobjedih. Klimavim nogama siđoh na terasu doma. Tamo me dočekaše dvije pune pepeljare opušaka i okrajak sunca među jelkama. Povratih se da zvirnem u restoran. Mrklu tamu je lomio plamen plinskog šporeta. Ljubica se ocrtavala u polutami iz šanka. 

„Dobro jutro“ !  

„Ajd, kakvo dobro jutro! Sipaj tu kafu! Evo ti šolja“!

Brzo se prilagodih situaciji. Da. Sipah kafu i pobjegoh u baštu.  Ljubica se pojavi sa par kafa i nekoliko priča.

„Dal znaš ti, Branislave, kad sam ja 1974 g…“  Pojavi se odnekud i Rajko, govoreći:“ A, znaš li ti Branislave, da sam ja 1988 g…“

To jutro nisam radio „Pet Tibetanaca“. Oni su radili mene! Pio sam drugu, fenomenalnu, kafu iz Slađine produkcije i zurio u prazno.

 

Doručak nam dade pogon. Pođosmo stazama raja. Ispod Rajca sretosmo domaćina zelene, lovačke kuće.Pokazao nam je njenu simpatičnu unutrašnjost, uvjek spremnu da primi  goste. Malo se odmorismo, pa nastavismo istim putem koji sam prethodni dan prošao. Dan je uveliko uzimao jutro u zagrljaj. Rajačke livade i njive su se šepurile po okolnim brdima. Siđosmo do Banjana. Gospođa Lepa, protinica,  nam pokaza unutrašnjost crkve i  ispriča njen istorijat. Crkvena porta je sva u cvjetnim zasadima i njegovanom travnjaku. Košnice sa pčelama su davale dodatni šarm. Vrijedne ruke domaćice.

Preko puta  u kafani dočeka nas čika Aca zavaljen u istoj pozi i stolici kao i prethodnog dana. Vrijeme u ovom selu ne postoji. Posluži nas njegova supruga, dok  gledasmo  nekoliko  taglećih konja kako pronesoše tužne oči ulicom. Služe ljudima za izvlačenje drva iz šume. Mukotrpno.

Oprostismo se od Banjana, pa uz Malu Dičinu, veselu riječicu, krenusmo natrag. Nekoliko lijepih vajata, uz samu rijeku, davalo je predjelu vrlo  ljubak izgled. Ostatak puta je bio dovoljno pod hladom, pa  je jedanaestočlanoj družini  omogućio prijatno hodanje. Poznat uzvik: “Zmija“. To je već svakodnevna pojava. Dotrčah do gmizavog drugara. Savršen primjerak poskoka, sa divnim romboidima je pokušavao uteći u travu. Morao sam ga slikati. Podigoh ga štapom, pa izvadih telefon. Bio je malo nervozan, pokušavajući da se baci na mene i ujede. Uslikah dva tri puta i pustih ljepotana da ide svojim putem.  Tačno u vrijeme ručka stigosmo u dom, malo umorni i prašnjavi, ali sa osmjehom.  Popodnevni odmor je prijao. U predvečerje stiže i grupa planinara iz Slovenije. Oni su se smjestili u dom dok smo mi bili u šetnji, pa su odmah otišli do Suvobora. Vesela ekipa je brojila 33 planinara. Imali su pristojan doček. Bora, Boris i Ceca su učinili sve da im bude ugodno. Veče je proteklo u igri srpskih kola i muzici iz 70-80- ih. Lijepa zabava do kasnih sati. Obnovili smo kompletan repertoar Zdravka Čolića. Neka smo.

Petak me probudi tišinom. Odbauljah do bašte, gdje se bacih u naručje zori. Mirišljavo jutro je cvrkutalo pticama. Prepustih se tihovanju. Doručkovali smo nešto ranije i spremili se za pješačenje do Velikog Suvobora. Prijatelji iz Slovenije su se pakovali za povratak u deželu. Poželjesmo im sretan put, pa nas 13 pođe na stazu 1. Pridružili su nam se Aleksandra sa mužem Aleksandrom i drugaricom koja nije Aleksandra već Vanja. Stigli su to jutro iz Beograda, da bi pješačili sa nama. Lijep gest. Do Dobre vode dođosmo lako, opčinjeni  okolišem. U planinarskoj kući zatekosmo društvo od nekoliko porodica sa djecom. Atmosfera živahna. Goca i Marina ostadoše u hladu lipa, da uživaju u mirisima, dok smo mi produžili ka Suvoboru. Uvjek je zadovoljstvo proći tom stazom što opija mirisom četinara. Popesmo se na vrh slikajući izmaglicu po horizontu. Dan nam  je priprjetio gomilom oblaka. Nismo ga ozbiljno shvatali. Lagani povratak istom stazom, do skretanja za vrh Šiljak. Popesmo i njega jer je to i zaslužio, onako ušuškan  kovrdžavim šumama. Spustismo se drugom stranom i za tren bjesmo ponovo  na Dobroj vodi. Malo odmora i popunjavanje flaša tom dobrom vodom, je prijalo. Vratismo se stazom preko „Vučijeg trkališta“. Šuma nas je dobrim djelom štitila od vreline. Vazduh zasićen i gust najavljivao je večernju kišu. Stigosmo i do vrha Rajca. Pogled  je vukao oči na sve strane. Izmaglicu su probijali vrhovi  Rudnika, Maljena, Povlena, Jablanika, Medvednika…Rajac se hvalio svojim njivama zasijanim čuvenim krompirom. Trava po livadama je ubrzano rasla, spremajući se za „Kosidbu na Rajcu“. Odskakutasmo do doma. Osjećaj, da je  vrijeme ručku  doveli smo do savršenstva. Opet odmor, šetnja, čavrljanje…Emocije su skakutale po stazama  razgovora. Društvo za pamćenje. Oblaci su ispunili obećanje. Prosuli su jedan večernji, mali, pljusak.

Subota se budila lagano, nježno se protežući  kedrovima ispred doma. Već ritualno, zagrlih jedno stablo žmirkajući bunovno u sunčevo zlato. Teče priroda kroz vene. Very fine!

Nekako se osjećalo u zraku da je to dan za povratak u Beograd. Po licima tek probuđenih prijatelja vidjeh da im to i nije prijatno saznanje. Većina bi tu ostala još danima. I sam bih ostao, ali godinama. Ipak, posvetih se zadatku. Povedoh 6 žena do slapa u šumi ispod doma. Mala avantura. Pojedine su oduševljeno  vrištale od straha. Ili od doživljaja skrivene ljepote. Mali vodopad u skutu šumske vile, se rasprskavao po stijeni praveći narcisoidne svjetlucave linije. Posle tog iskustva, vratismo se na šumski put. Dvije planinarke se vratiše u dom. Nas petoro prođosmo drevnom stazom do Crkvina. Spuštanje do sela je bilo lagano, natopljeno znojem i ćaskanjem. Početak sela  Ikonići je otkrilo prelijepo stvorenje. Na livadi ispod kuće pasao je travu vranac. Crn kao strah od mraka, sa bjelim pečatom na glavi, gledao nas je radoznalo. Priđoh neodoljivom stvorenju i pomilovah ga po dugačkoj grivi. Sav svjestan svoje ljepote, pozirao nam je kao maneken. U tih par minuta pokazao nam je kako se širi ljubav. Za malo ga ne poljubih. Kroz selo siđosmo do Crkvina. U drevnom  manstiru  Vavedenje Presvete Bogorodice  su nas  dočekali sarkofazi  gdje su, kako kažu, sahranjeni  despot  Đurađ Branković, supruga „prokleta Jerina“ i sin Lazar Branković. Mjesto koje čuva dio srpske istorije, čuvao je samo jedan slijepi miš. Prhnuo je iznad naših glava, kad sam otvorio masivna drvena vrata. Vremenski procjep nas je primio na kratko. Obresmo se u 14 vijeku. Lijepo nas primiše Brankovići. Najavih pokret, prije nego se Jerina sjeti da pristavi kafu. Ko zna da li bi se pokrenuli  iz te miline, blagom jezom obložene.

Otrgnuti od istorijskog sna, siđosmo u centar Slakovice. Kafana kraj puta nas dočeka raspoloženo. Vlasnica, takođe. Napokon valjevsko pivo! Hladno kao taštin osmjeh!? Hm. Posle polusatnog uživanja dozvasmo Aleksandra telefonom i njemu ne bi lijeno da  dođe autom. Nasu i on jedno pivo u svoj rezervoar, pa nas odveze do doma. Treba li reći da smo stigli tačno u vrijeme ručku? Časovi lijepih dana su curili. Prošetasmo i do uzvišenja blizu doma, odakle su hrabri momci polijetali paraglajderima.  Nastade još par dobrih fotografija. Ostatak vremena provedosmo pakujući stvari. Još malo druženja na platou ispred doma, okruženom cvjećem i dobrom energijom. U 18h je stigao mali kombi po nas. Pozdravismo se sa domaćinima i onima koji ostaše još malo, kao sa familijom. Prije nego su otišli, svi su poželjeli da dođu opet. Ukrcasmo se u simpatično četverotočkaško kotrljalo i otpočesmo povratak iz Raja. Imali smo u 4 dana sve njegove  elemente. Eve, zmije i jabuke. Ipak, sami smo se protjerali nazad u betonsku civilizaciju. Very bad..

 

 

Branislav Makljenović – dopisnik iz džepova prirode:))