Sto jada i Emir Kusturica kao pisac priča

Osim što se bavi režijom i nacionalnim parkom, on i piše knjige. Naslovna priča Sto jada iz istoimene i druge knjige Emira Kusturice

 

 

STO JADA

 

Dragana Teofilovića su zvali Zeko ne samo zbog toga što je volio da jede mrkvu. Imao je velike oči koje su vidjele ono što je malo ko u Travniku primjećivao. Kad se 8. marta 1976. naslonio na banderu, nije ni sanjao kakav obrt slijedi u njegovom životu. Gledao je u neonsku svjetlost koja se palila u Ulici 29. novembra, a mučilo ga je pitanje zašto 9. marta, već pet godina zaredom, otac Slavo zaboravlja na njegov rođendan? Taj Slavo Teofilović, kapetan prve klase, bio je poznat u Travniku po tome što mu je prijatelj poklonio trideset kvadrata pločica i deset kila ljepila, a on mu se nije odužio pošto nije znao kako!

Dok su vršnjaci iz ulice šutali loptu, a oficiri se spremali za osmomartovski bal u Domu JNA, Zeko je pogled sa ulične rasvjete prebacio na raskrsnicu i nadvožnjak preko kojeg je prelazila pruga.

– Kad bih nekako mogao da iz kalendara izvadim 9. mart, život bi mi bio lakši – mislio je dječak.

Nije mu to bila jedina patnja. Teško je podnosio kad bi ugledao kako iz automobila lete prazne kese „grisina“, zgužvane kutije cigareta i ostalo smeće. Sada je gledao „fiću“ koji se brzinom preko šezdeset na sat približavao i znao je da ga čeka neprijatno iznenađenje. Ili će mu reći: „Šta buljiš, pederu?“, ili će ga gađati smećem. Uz zvuk sirene nečija ruka izbacila je kroz leptir prozor praznu kesu na kojoj je pisalo: „bronhi odžačar grla“!

– Kretenu! Zašto prljaš moj grad?! – trčao je za „fićom“ i preteći mahao kesom, a onda je usput pokupio smeće i bacio ga u kontejner. Umirujuće je na njega djelovala pomisao da su nekada stvari na tom raskršću stajale mnogo gore.

Sve do 1975. prugom preko nadvožnjaka prolazio je Ćiro i uz pisak lokomotive ispuštao čađavu paru. Po vjetrovitom vremenu sav komšijski veš bi za tili čas pocrnio. Zeko nije dozvoljavao da se na balkonu Teofilovića desi tako nešto. Bilo je dana kada bi Ćiro začađio parom čitavu ulicu, a iz automobila ljudske ruke u isto vrijeme izbacivale su smeće!

– Da li očistiti ulicu ili trčati na balkon, sakriti čaršave i jastučnice u sobu da ih čađ ne upropasti? – Zeko je u najtežim trenucima donosio prave odluke.

Batalio bi smeće i otrčao na balkon. Tamo bi pokupio čaršave, posteljinu očeve košulje i tako bi veš bio spasen od čađi. Majci bi uštedio bespotrebno nerviranje, a otpad sa raskrsnice počistio bi kasnije.

Nekad bi ga iznenadio vjetar i oduvao smeće u rijeku Lašvu! To ga je dovodilo do vrata ludila.

Nije mogao da podnese kada u proljeće, na stablima kraj Lašve, ugleda najlonske kese raznih boja. Sve su ličile na zidove u kasarni „Petar Mećava“, gdje je službovao otac. Trčao je i štapom udarao po krošnjama. Kad bi shvatio da ih ne može skinuti i da se od njegovih pokušaja kese raspadaju i još više zapliću u grančice, ostrašćeno bi lupao po krošnjama drveća i na kraju lomio grane.

– Da me neko gleda – mislio je – sigurno bi povjerovao da sam lud!

Njegov život je bio težak, ali je postojala jedna olakšavajuća okolnost. Imao je kome da se jada.

U odbačenoj kadi u podrumu četvorospratnice, ispod stana u kojem su živjeli Teofilovići, brčkao se šaran nabavljen za slavu koju je kapetan krišom slavio u decembru. Na betonskom zidu iznad kade stajalo je ukucano parče drveta na kojem je pisalo kredom: Sto jada.

Zekin stariji brat, Goran Teofilović, jedva je čekao trenutak kad će moći da se kune ocem mrtvim! Zbog toga što je to bio hit u Ulici 29. novembra. Za to je, naravno, trebalo da kapetan Slavo umre. U razgovorima s mlađim bratom Goran nije skrivao netrpeljivost prema ocu:

– Jedva čekam da stari rikne!

Zeko nije pristajao na surovost svoga brata:

– On na sve misli, već u martu kupi ribu koja će mu trebati u decembru. Kakva ideja, ha?!

– Nema tu ideja, dobio džaba!

– Kako džaba?

– Fino, korumpiro ga otac jednog vojnika da mu sina pusti kući u Novi Sad na vikend! Bracika, ti ništa ne shvataš?!

– Kako ne shvatam?

– On bi dao guze samo da nešto dobije džabaluka!

Zeko je pažljivo sišao u podrum. Kad se uvjerio da u blizini nema živog stvora, pozatvarao je podrumske prozorčiće, a onda navukao masku za ronjenje. Prije nego što je zaronio u kadu, stavio je disaljku u usta. Prvo je potopio glavu u vodu, a onda i tijelo. Samo su mu stopala virila zakačena za rub kade kada je Milijana Gačić, pionirski prvak SR Bosne i Hercegovine u šahu, zakoračila u podrum. Navikla je na ovaj prizor. Njene crno-sive zjenice na velikim beonjačama ispod ravne crne kose, uredno ošišane po modelu princ Valijant, gledale su isti prizor već petnaest dana. Jedino što nije saznala o čemu to mali čovjek i riba pričaju. Svašta je pretpostavljala. Kako i neće, kada na komadu drveta piše: Sto jada. Nije to bila samo radoznalost pametne djevojčice. Ona je danima gledala Zeku, bila zaljubljena, ali i oprezna. Često je travničkim ulicama i sokacima pratila u stopu Dragana Teofilovića! Kao da je bila začarana njegovom pojavom. Koliko je gorila od želje da ga pogleda u oči, toliko se i plašila prvog susreta. Čak je i smršala od ljubavi. Za to vrijeme, Zeko se po uobičajenoj praksi povjeravao velikoj ribi. Samo povremeno šaran je otvarao usta, tek da mu da do znanja kako mu je sve jasno. Zeko je vjerovao ocu Slavi koji je pročitao u ruskoj knjizi „Čevengur“ da riba ne ćuti zbog toga što je glupa.

– Kod ljudi je to drukčije! Posebno su glupe žene koje ćute – govorio je njegov otac. – Riba nema razloga da brblja! Ona ne progovara jer sve zna, a ne zato što nema šta da kaže i što je glupa, kao što drugi misle.

– U mojoj porodici je teška situacija. Brat Goran jedva čeka da otac umre, a majka se na nož posvađala s njim. Rekla mu je kako čeka samo da djeca odrastu pa da bježi od njega bestraga pošto on misli jedino na svoju guzicu. Ja to vidim drukčije. Moj otac je dobar čovjek. Čudno je to, moj šarane, sve napolju izgleda ko bog, a iznutra jadac, kao vojnički krevet, sve je zategnuto pod konac, a unutra dušek se raspada, moljci i miševi sve izjeli. Tako se i u mojoj duši sve raspada, kao kad miš uđe u sir!

Milijana se na vrijeme povlačila. Obično bi na kraju razgovora šaran izvodio skokove po vodi, a Zeko je vjerovao da je to od radosti što nije bio sam.

– Mart nosi škart – govorili su stariji kada bi se otapali prvi snjegovi. Bez obzira na to da li je bilo tačno da surovi prelaz iz zime u proljeće mnogi Bosanci i Hercegovci nisu preživjeli, Zeko nije volio mart. Shvatio je da se na njegov rođendan zaboravlja zbog osmomartovskog slavlja, ali je za ručkom započinjao priču koja je prividno tekla u drugom pravcu.

– Što se ne slavi dan muškaraca? – pitao je majku.

– Zato što je ovdje muškarcima svaki dan praznik!

– Pa što je moralo baš 8. marta, što nije neki drugi dan?

– Da bi Slavo zaboravio na tvoj rođendan! – cerio se Goran.

I ove godine porodica Teofilović je izašla u svečanu osmomartovsku šetnju. Majka Aida i Goran su ćutali. Vjerovali su da je tako bolje pošto je Slavo na svaku izgovorenu riječ imao najmanje sto teorija koje poništavaju sve što se pred njim izgovori! Zeko je iznenada strčao niz brijeg i zakoračio u Lašvu. Zaustavio se nasred rijeke, a voda je jedva prelazila preko njegovih članaka. Htio je da privuče pažnju svoga oca.

– Zašto se građani ne dogovore i ne očiste Lašvu, to je naša jedina rijeka?

– Izlazi iz vode, fasovaćeš upalu pluća! Moraš li ti biti svakom loncu poklopac?! – plašila se majka Aida da joj sin postaje starmali.

– Dijete zdravo razmišlja!

Nasred rijeke ugledao je veći kamen. Nije se obazirao na majčine riječi, gledao je kako vjetrić mijenja površinu rijeke i vidio sitno kamenje koje se naziralo kraj njegovih stopala.

– Mora da ispod ovih kamenčića stoje velike stijene koje ništa ne može da pomjeri! – pomislio je. – Sve je kao sa našom familijom, mi se sve nadamo da će biti bolje, a tu nešto teško stoji na dnu što nam ne da da mrdnemo!

Poslije Aidine druge naredbe izašao je iz Lašve. Majka mu je skinula cipele i rukama trljala prste, pa poslije svojim toplim dahom pokušavala da mu zagrije tabane, dok je Zeko očekivao da će ga za nagradu otac pomilovati.

– Što, bolan, Slavo, ne zagrliš svoje dijete? Neće ti ruka otpasti!

– Nije zdravo!

– Šta nije zdravo, poljubiti svoje dijete?

– Svijetom haraju nevidljivi virusi, a ne Rusi i Amerikanci kako se čini! Svijet će zbog toga propasti!

– Velika šteta ako ovakav svijet propadne! Zagrli, bolan, dijete!

Komandant kasarne „Petar Mećava“, pukovnik Lazo Drobnjak, teško je podnosio što njegova žena nije mogla da rodi dijete. Obuzeti tim osjećanjem, on i njegova Svetlana krenuli su u Dom JNA. Kada je vidio da je susret sa kapetanom Teofilovićem neizbježan, progutao je knedlu. Nije ga cijenio kao profesionalca, a još manje kao čovjeka. Znao je da Slavo u svom stanu drži civilna odijela kragujevačkih vojnika. Tako su vojnici mogli da se preko vikenda presvuku te da po igrankama piju i love sojke. Nekada su bježali u Kragujevac, najviše kada je Slavo bio dežurni kasarne. Na taj način on je izražavao lokalpatriotizam i vezanost za zavičaj, ali je srozavao ugled kasarne, a posebno komandanta. U stvari, pukovnik Drobnjak bi manjak profesionalne odgovornosti oprostio svom kapetanu. On nije podnosio Slavu kao čovjeka. Na Goliji, dok je trajala vojna vježba, pukovnik je vrtio čašu vina u ruci i gledajući fleku na stolnjaku pitao kapetana prve klase:

– Čovjek je postao od majmuna, je li? Šta ti, Slavo, misliš u šta će se čovjek pretvoriti?

– To su pitanja za pametne glave, a ne za nas prašinare!

– Ja mislim da se u daljem razvoju čovjek neizbježno pretvara u konja!

– Kako znate, druže pukovniče?

– Pa, gledam u tebe, Slavo, i sve mi je jasno!

– U mene gledate?!

– Ti si, Slavo, pravi konj, lipicaner… ha-ha, paradni konj… brss, brrrrs! – pukovnik je počeo da rže kao konj. Smijao se toliko glasno i kašljao, da je u jednom trenutku počeo da se guši. Strpali su ga u „kampanjolu“ i odvezli u sanitet gdje je dobio kiseonik i normalizovao disanje.

Otac nije ostajao dužan ovom Drobnjaku. Pričao je o njemu sve najgore, posebno svom kumu koji je radio za KOS. Kad god bi u krugu kasarne ugledao kapetana Slavu, Drobnjak je rzao glasnije ili tiše, zavisno od raspoloženja.

Dok su se širokim stepeništem penjali u veliku salu Doma JNA, Drobnjak je uveseljavao Teofiloviće. Rzao je kao konj. Otac je kiseli osmijeh širio od uha do uha i vjerovao da Aida i djeca nisu znali o čemu se radi.

Šahovski turnir, simultanka koju je igrao velemajstor Gligorić sa vojnim licima i civilima Travnika, izazivao je poštovanje i tišinu u Domu armije. Čuli su se samo ljudski koraci po škripavom podu i lupkanje figura po šahovskim tablama! Među šahistima poredanim u dugi niz bila je i Milijana Gačić. Uhvatila je Zekin pogled dok je Gligorić vukao potez. Ona je spustila pogled na tablu, odigrala brzo šta je trebalo, pa su joj oči poletjele ponovo prema Zeki.

Velemajstor je primijetio da djevojčica igra šah nasumice i da gleda u dječaka. On je prstima lebdio nad figurama, brzo povukao svoj potez i otišao dalje. Zeko se zbunio od pogleda djevojčice i potrčao na drugu stranu prema podijumu na kojem su se okupljali članovi školskog hora. Milijana je znala da je ovo idealna prilika za upoznavanje. Napustila je tablu pretrčala preko sale i zaustavila Zeku u trenutku kad je zakoračio na podijum.

– Ja tebe znam!

– To ti i nije neka pljačka!

– Ali znam te već dugo!

– Šta me briga.

– Ti se meni sviđaš.

– Šta to pričaš?! Vidiš li da nas svi gledaju?!

Zeko je nestao u horu. Milijana se vratila do svoje table gdje je sa smiješkom čekao Gligorić i čudio se. Velemajstor je gledao u tablu i nije mogao da povjeruje u raspored figura na šahovskom polju – meč je bio neriješen! Pat-pozicija! Kada mu je to postalo sto posto jasno, nasmijao se i aplaudirao djevojčici. Svi prisutni pozdravili su aplauzom podvig Milijane Gačić. Samo se Zeko skrivao u posljednjem redu hora i jedva čekao da započne svečana akademija i da u horu zapjeva himnu, „Hej, Slaveni“.

Aida Teofilović se 9. marta 1976. probudila s teškom glavoboljom od lošeg vina i svađe sa mužem na sinoćnjoj zabavi. Proslavu Dana žena ona je iskoristila da mu izgovori sve što je trpila u posljednjih petnaest godina. Pažljivo je otvorila vrata i ušla u dječiju sobu. Kad je podigla zelenu roletnu, svjetlost je začas ispunila malu prostoriju. Zeko se naglo digao s kreveta, otvorio oči i škiljeći rekao:

– Opet kasnim na prvi čas!

– Danas ti je nedjelja, tvoj rođendan, blesane! pomilovala ga je majka po kosi i predala mu poklon.

Na putu do kuhinje Zeko je obukao ručno pleteni džemper špricano plave boje. Nasmijao se kad je vidio svoj lik u ogledalu. U kuhinji mu je brat Goran predao poklon. Bile su to rum-pločice umotane u masni papir, pa je odmah istrčao da kupi hljeb u granapu, koji je bio dvadesetak metara niz ulicu.

Aida je potrčala na vrata noseći vindjaknu:

– Prehladićeš se! Obuci nešto!

Vratio se iz granapa sa hljebom i odmah odrezao frtalj, odstranio sredinu i u nju stavio svih pet rum-pločica. Najviše na svijetu je volio hljeb sa čokoladom i kada je zagrizao rođendanski poklon, rekao je:

– Ovo nema nigdje na svijetu!

Poslije doručka Zeko je krenuo u akciju. Iako je bila nedjelja, on je uobičajene radnje izvršavao po utvrđenom rasporedu. Zapaliti naftaricu bila je mala umjetnost. Dovod i odvod vazduha nije bilo lako obezbijediti, trebalo je ustima produvati cjevčice. Zbog toga su rođendanske rum-pločice dobile ukus lož-ulja. Presuo je naftu u peć i dok se u mislima pitao da li će otac opet zaboraviti na njegov rođendan, kap nafte je kanula na majčin rođendanski poklon.

– Sad će ti, Aida, biti toplo, nemoj da brineš – nageo se u kuhinju kao Čarli Čaplin kad viri iza ugla neke kuće, a ruku je držao napolju kako majka ne bi vidjela fleku nafte koja se širila na rukavu.

Otkako je otac kupio „varburga“ karavana, komšije sa prvog sprata su konstatovale da više nema komaraca u blizini zgrade. Kada se startuje dvotaktna mašina, ona izbaci oblak dima koji prekrije prizemlje i pobije insekte sve do prvog sprata. Otac je tvrdio da stvari nikada nisu dovoljno čiste i da je neophodno držati jedno oko 24 sata na glanjc novom „varburgu“!

„Varburg“ je bio na svom mjestu, a Zeko je bio spreman da još jednom istakne mudrost svoga oca:

– Kako je pametan Slavo! On parkira vozilo ispod bandere, tik ispod gradske rasvjete. Lopovi bježe od svjetla!

– Ti si, buraz, ili budala ili ti noge smrde?!

– Ja budala?

– Slavo je kreten!

Slijedilo je rođendansko ispovijedanje šaranu. Silazio je niz stepenice i na ulazu u podrumsku prostoriju ispred njega se ispriječila Milijana držeći u ruci buket bijelih ruža.

– Srećan ti rođendan!

– Šta radi šahovski prvak SR Bosne i Hercegovine u Sto jada?

– To je manje važno!

– A šta je više važno?

– Ja tebe obožavam i želim ti srećan rođendan! Spremna sam sve da učinim za tebe.

Iako nije bio siguran da bi započeo bilo kakav razgovor, zbunilo ga je što je djevojčica odmah nestala. Bio je spreman da raspravi s njom neke stvari. Niko nema pravo da ulazi u njegovih Sto jada. Čak ni otac, za čiju ljubav se već toliko dugo bori. Kada bi ga barem pomilovao ili poljubio, prešao bi čak i preko jedine prepreke. Sama pomisao na gradnju vikendice u Donjoj Sabanti stvarala je u Zekinoj glavi vrtoglavicu.

„Varburg“ je bio mali da primi sav materijal koji može poslužiti za gradnju vikendice. Svake druge nedjelje u mjesecu, kada Slavo nije dežurao, porodica Teofilović kretala bi na put u Srbiju. Već kod Sarajeva automobil se zaustavljao, a otac je započinjao skupljanje odbačenog građevinskog materijala. Nije mu bilo dovoljno kad bi gepek prepunio betonskim blokovima, polomljenom ciglom, cementom i crijepom. S teškom mukom je zatvarao stražnji poklopac na automobilu, pa je već na sljedećem zaustavljanju građevinski materijal trpao Aidi, Goranu i Zeki u naručje. Pauzu kod kafane „Semafor“, na planini Nišići, porodica Teofilović nije doživljavala kao običan predah. Vođeni očevom rukom, Teofilovići su se osjećali kao njegova pješadija, a put koji vodi prema vikendici u Donjoj Sabanti doživljavali su kao vojnu operaciju. Aida, Goran i Zeko su izlazili iz „varburga“, teturali, kašljali i jedva dolazili sebi. Pažljivo su odlagali iz naručja najrazličitije vrste građevinskog materijala i skrivali ga iza poljskog ve-cea nadajući se da ga niko neće pokupiti prije nego što se oni vrate.

Autoput Beograd-Niš zadavao je ocu glavobolju. Kada bi ugledao zanimljivu gomilu materijala, Slavo se plašio kočenja i lančanog sudara. Onda je, kao da je u pitanju vojna akcija, zaustavljao automobil i sa strašću ratnika činio prekršaj. Bio je spreman da pogine vozeći unazad. To su bili trenuci najvećeg uzbuđenja u mirnodopskim uslovima za kapetana prve klase. Dok se kretao u rikverc, ni sam ne znajući zašto, lakše je zamišljao kako su građevinski elementi već uzidani u vikendicu. Okrenut tako, gledao je preko materijala i lica svojih najbližih kako „varburg“ krivuda i nije mu bilo lako da održi pravac kako bi stigao do gomile koju je prethodno zapikirao. Zeko je s radošću izviđača uzviknuo:

– Eno, tata, tamo je usamljena gomila!

Vireći iza blokova napukle cigle, Aida i Goran zgledali su se u čudu:

– Kako gomila može biti usamljena?

– Pa vidiš, eno tamo – pokazivao je Zeko i u retrovizoru hvatao očev pogled očekujući da mu namigne i nagradi ga za dobro izviđanje.

Kad bi utovarili „usamljenu gomilu“ u automobil, „varburg“ se pretvarao u podmornicu koja će se svakog časa nasukati na dnu mora, a putnici ostati bez kiseonika. Aida bi spazila da se Zekini i Goranovi pogledi mute, pa bi s teškom mukom oslobodila jednu ruku i otvorila prozor. U uslovima napornog putovanja unaprijed i unazad, porodica bi potpuno izgubila ideju o vremenu. O prostoru nije više moglo biti govora. Kada bi broj promjena u kretanju naprijed-nazad nadmašio sva očekivanja samog oca, on bi primijetio da porodica lipsava, pa bi posegnuo za citatima. Sjetio se jedne filozofske mudrosti i rekao:

– Dva koraka naprijed jedan nazad, tako je govorio veliki Lenjin!

Pomisao na Lenjinova koračanja stvorila je kod majke i sinova istu ideju o prostoru i o vremenu! Po njihovoj računici porodica se kretala dva koraka naprijed, dva nazad. Tačnije, njima je bilo jasno da tu nije bilo kretanja. Jer kad su stigli u Donju Sabantu, taj račun je narušen samo zagrljajima sa djedom i babom, Slavinim roditeljima, i vremenom za koje je Slavo, plašeći se provalnika, zakačio na zid vikendice tablu iz Drugo g svjetskog rata na kojoj je pisalo: „minirano – opasno po život“.

Kapetan prve klase je žurio nazad u Travnik na dežurstvo. U Zekinom sjećanju i u okviru „varburgovog“ prozora, ostajali su tužni pogledi babe i djeda koji se krstio dok su njegov sin, snaha i unuci odlazili. Baba bi još uspjela samo da ubaci pršut u „varburga“, a vrijeme je u Zekinoj glavi poprimalo obrise vrtloga.

Kao da bježi iz tog vrtloga, Zeko je ušao u kuhinju skrivajući fleku od nafte na rukavu džempera. Izgledao je kao napadač „Partizana“ Vukotić, koji je navlačio rukav preko šake kada odluči da riješi utakmicu. Majka mu je saopštila da je otac poslao poruku po vojniku kuriru:

– Hoće, sine, Slavo da se nacrtamo u kasarni za jedan sat! Kaže da ti je spremio poklon!

– Nije moguće?

– Ako ne vjeruješ meni, pročitaj šta piše!

– Kaže Goran da si mu sinoć svašta nagovorila!

– Nema to veze s tobom, obuci kaput.

– Šta nema, da tebe nije bilo, nikad se ne bi sjetio Zekinog rođendana!

– Pusti to, evo piše da ti je spremio nešto nezaboravno.

– Ja nešto mislim da će mi pokloniti biciklo? – uzbudio se Zeko.

Ozarenog lica Zeko je prvi grabio prugom kojom je nekad Ćiro vezivao Sarajevo i Travnik. Aida je s mukom stizala Gorana i bila je srećna: konačno će njen muž uraditi nešto po volji njihovog sina. Zeko je bio uzbuđen, misli su mu se zamrsile potpuno. Nije mogao da zamisli nijedan poklon!

– Ako misli da se iskupi, mora da odriješi kesu – rekao je Goran.

Zeko se sjetio kako je majčin brat pokazivao sliku dječijeg automobila.

– A šta ako mi je kupio avion koji se na feder ispali i leti pa sleti i ništa mu ne bude? Ili malog vučjaka da mi pokloni? – nadao se Zeko.

Majka Aida je s teškoćom stizala djecu. U njenoj utrobi kuvao je nemir zbog sinoćnjeg bala gdje je pretjerala s pićem i svome mužu sasula sve u njušku.

– Muškarcima treba sve sasuti u brk! – govorila je ona.

Ipak, osmijeh joj nije silazio s lica.

– Stante, djeco, ispade mi duša, polako ako za boga znate! – vikala je ona za sinovima.

Kao da je jurnjava preko pragova bez željezničkih šina bila igra, mala proslava Teofilovića, obrt u njihovom životu koji otac Slavo uvodi s novom praksom i rođendanskim poklonom.

– Ako ti ne pokloni barem jedrilicu, dabogda crko!

– Gorane, prekini! – viknula je majka i zamahnula tašnom da ga udari, a on je ubrzao hod i izbjegao udarac.

Zeko je pomislio kako se ovo kretanje prema kasarni razlikuje od njihovih putovanja u Donju Sabantu. Vrijeme je proticalo u svakom pogledu, nisu ga zaustavljale očeve i Lenjinove ideje. Vrijeme se čulo kao vjetar koji je šumio preko ušiju Dragana Teofilovića. Njegovim tijelom se širio osjećaj slatke strepnje.

Mlađi vodnik prve klase stajao je ispred kasarne „Petar Mećava“. Kad su se Teofilovići zaustavili, on se nasmijao i pomilovao Zeku po kosi.

– Dobar znak! – pomislio je Zeko.

– Kako ste, drugarice Aida?

– Vrlo dobro, služimo narodu! – odgovorila je ona pokazujući na svoju djecu.

Popeli su se u „kampanjolu“ i odvezli se prema hangaru. Svrake su u velikim jatima nadlijetale kasarnu „Petar Mećava“. Kada se „kampanjola“ zaustavila ispred hangara, mlađi vodnik je pomogao slavljeniku da izađe iz vozila. Teška vrata hangara otvorila su se i pojavio se kapetan prve klase, Slava Teofilović. On je pokazao na četiri parkirana tenka T-84.

– Dobro došli, dragi moji! – rekao je Slavo.

Zeko je s oduševljenjem gledao u oca.

– Mora da će poklon biti kao vatromet za Dan republike! – pomislio je.

Otac je iznenada uhvatio Zeku za ruku i poveo ga ka tenku. Dječak je bez daha gledao u očeve oči. Približili su se moćnoj mašini, a onda je neki vojnik sa tenkovskom kapom izvirio iz kruga na poklopcu tenka. Slijedio je po ko zna koji put vojnički pozdrav. Slavo je podigao Zeku i predao ga vojniku. Snažne vojničke ruke su preuzele dječaka i s lakoćom ga spustile u utrobu tenka. On je sjeo kraj tenkiste. Majka, otac i brat približili su se kružnom otvoru. Zeko je vidio svoju porodicu u tom krugu. Netremice je posmatrao pomjeranje ruku vojnika tenkiste i podizanje pa spuštanje prekidača na kontrolnoj tabli. Vojnik je iznenada uzeo Zekinu ruku značajno ga pogledao i pokazao njegovim kažiprstom na crveno dugme za pokretanje motora. On je upitno pogledao u oca, ovaj je velikodušno klimnuo glavom i dječak je pritisnuo dugme. Kad je zagrmio motor, Zeko je osjetio silu svih hiljadu konjskih snaga koje su preko čeličnog okvira mašine prenosile vibracije na njega, ali i na tijela porodice Teofilović. Sve se treslo od neizmjerne sile, čelik je drhtao, Zeko je poigravao, njegovi obrazi, njegovo srce! Iz nepoznatih razloga tada je prvi put pred njega stigla slika Milijane Gačić. Sve se trese, a pred njegove oči stiže Milijana. Svidjela mu se njena frizura, a od svojih očiju pomislio je da su njene!

Slavo je pogledao u Aidu spustio zatim pogled prema Zeki, ispružio ruku mahnuo mu i rekao:

– Dragane, sine, srećan ti rođendan!

Dječak nije čuo svog oca. Bio je obuzet snagom motora i čekao rođendanski poklon. Mislio je da je pritisak na crveno dugme u tenku bio uvod u svečani trenutak. Nije shvatio da je rođendanskom slavlju došao kraj.

Teofilovići su se vraćali kući šutke. Zeko je upitao brata:

– Kakav li će biti moj život kad su mi rođendani ovakvi?

– Dogodine ti ne gine jedan pucanj iz vazdušne puške!

– Moj život je nula – Zeko je potrčao nekadašnjom prugom da njegov brat ne vidi suze koje su mu klizile niz lice.

Trčao je prema kući. Ubrzo je porodica zaostala za njim.

– Život ne vrijedi – mislio je on. – Sve je to sto jada!

Osjetio je toplinu kada je kroz svoju dušu propustio lik Milijane Gačić. U stvari, on je sabirao ko ga sve voli i htio je da od tog pozitivnog zbira oduzme ko ga ne voli! Da se sve zna. Majka ga voli jer je majka, to je u redu! Brat je brat, ta se bliskost dokazuje samo ako ga neko iz ulice napadne i to se sabira! Otac voli samo sebe, a to se oduzima. To remeti čitav račun. Kada sve sabereš, ostaje mu Milijana i ona se ne računa.

Iz nekog dvorišta kraj pruge zalajao je pas, on se zaustavio i pogledao preko ograde. Dok je Zeko rukavom brisao suze, vučjak se ispetljavao iz lanca naštiklanog od komada različite dužine i širine. Izgledao je kao jedan od onih pasa koji su se još uvijek privikavali da ne budu vukovi. Zarastao i prljav, glavat, a reži kao da je pobjesnio. Djelovao je opasno, ali to Zeki ništa nije značilo. Pas je osjetio blizinu ljudskog stvora, odbacio se zadnjim nogama i u namjeri da vidi ko mu prilazi s leđa, ostao da visi ispred kuće bez oslonca na ispucali beton! Zeko nije mogao da gleda kako se životinja muči, utrčao je u dvorište, povukao lanac spetljan oko psećeg vrata i životinja je prestala da zavija. Pridigao se pas na noge, naglo se okrenuo, spustio njušku, podigao oči prema Zeki i ujeo ga za stopalo. Dječak je jauknuo od bola. Ukočio se od straha i gledao kako pas reži. Od pritiska i trzanja lanac je prekinut. Sada se pas potpuno spustio na tle i oslobođen krenuo prema Zeki. Dok se povlačio, od straha je dječaku popustio mjehur i niz noge mu je curila mokraća. Dok se stopu po stopu izvlačio iz dvorišta, čuo je Aidin glas:

– Bježi napolje, dijete ubogo!

Goran se najbolje snašao, odmah je otkinuo letvu iz ograde. Veliki ekser je ostao na kraju pa je njime ciljao u glavu psa! Pas je pojurio prema Zeki i ponovo ga ugrizao. Sada za butinu na drugoj nozi. Otac Slavo se zaustavio uz ogradu i nijemo posmatrao događaje u dvorištu! Aida je povukla sina za kaput, a Goran se preko ograde nageo i ekserom na vrhu letve potrefio psa pravo među oči!

– Samo budalu može dva puta ugristi vezan pas! – rekao je kapetan Slavo.

Po povratku kući u Zekinoj glavi su odzvanjale očeve riječi: „Samo budalu može dva puta ugristi vezan pas“. Znao je da ta rečenica ima još neko značenje. Nije ni pokušao da ga otkrije, ali mu je bilo jasno da je baš on, Dragan Teofilović, ta budala i što je najgore, tako misli njegov otac. Kolima Hitne pomoći Zeko je prevezen u ambulantu da primi tetanus.

Te večeri je odugovlačio sa svim radnjama koje su ranije pred spavanje obavljane munjevito. Dugo se kupao u kadi napunjenoj toplom vodom, čistio zube i posmatrao svoje lice u ogledalu. Legao je u krevet. Šutke je gledao u plafon. Brat je kraj njega čitao strip.

– Da li je život nepromjenjiv kao i dno rijeke?

– Šta buncaš?

– Gledo sam danas, vjetar puše, površina rijeke se mijenja, pogledaš u dno, a tamo ništa ni makac!

– Ništa te ne razumijem?!

– Ja hoću da sve promijenim!

Goran nije shvatio da je njegov brat očajan, inače bi s njim razgovarao. Zeko je čekao da ukućani zaspe i da siđe u Sto jada. Bol od psećeg ujeda nije prestajala, ali to je bio mačji kašalj u odnosu na izujedanu dječiju dušu! Negdje oko ponoći, kada su zaspali, ne samo njegovi ukućani nego i gotovo cijeli Travnik, on je krenuo u podrum. Odlučio je da to bude posljednji odlazak u Sto jada. Kada je sišao u podrum, nije provjeravao ima li koga u okolini. Sa obale Lašve vjetar je donosio zimu i neprijatan miris kroz otvorene podrumske prozore. Pomislio je, ne znajući zašto, na one stijene na dnu rijeke koje se vijekovima ne pomjeraju. Odugovlačio je sa skidanjem pižame. Kao da je priželjkivao da neko dođe u Sto jada i ne dozvoli mu da napravi glupost. Prisjetio se kako je u komšiluku jedan čovjek pričao o dvojici braće. Mlađi brat je skočio sa petog sprata i pao na asfalt, a stariji brat izašao je na prozor i rekao:

– Pizda li ti materina glupa – i pljunuo za njim.

Svi su u ulici govorili da je to glupost. E, on je sada odlučio da napravi sličnu glupost. Skinuo je pižamu i briznuo u plač. Ali, suze ga nisu odvratile od gluposti. Pogledao je u komad drveta na kojem je pisalo: Sto jada. Popeo se na štokrlu kraj kade i zažmirio. Tijelo se treslo od zime i od straha. Svaknm sekundom tijelo se sve više treslo i da nije bilo tako, možda bi sišao sa stolice. Osvrnuo se oko sebe i skočio u kadu. Dokje padao u vodu, kada je skliznula sa jedne od četiri cjepanice na koje je bila postavljena. Ormar sa zimnicom naslonjen na kadu se prevrnuo, vrata su se otvorila i tegle s turšijom prosipale su se po podu.

Nevjerovatna ali istinita stvar desila se u snu Milijane Gačić. Tegla s paradajzom se razbila, a paradajz se skotrljao niz stepenište ispred njenog ulaza. Paradajzi su poskakivali niz njeno stepenište, a ona je, iako nije bila sigurna da li se probudila, preko spavaćice navukla mantil, obula cipele i potrčala za paradajzom.

Žmireći pod vodom, Zeko je čekao da se uguši. Šaran ga je nepomično gledao. Čekao je da čuje priču.

– Samo budalu može dva puta ugristi vezan pas, u pravu je otac – rekao je šaranu pod vodom i odlučio da se uguši.

Dok su se podrumom kotrljale napukle tegle s paprikama, a kiselina plavila pod, djevojčica je trčala haustorskim stepenicama. Ovo je u njenom životu bila najvažnija partija. Trčala je pravo prema kadi. Tamo je vidjela šarana kako mlati repom po površini vode po kojoj je plutalo golo tijelo Dragana Teofilovića. Uhvativši ga ispod ramena i stenjući od napora, svukla je beživotno tijelo na pod. Položen na leđa Dragan nije davao znake života. Prvi poljubac Dragana Teofilovića i Milijane Gačić desio se 10. marta 1976, u jedan sat poslije ponoći. U stvari, to je bilo vještačko disanje. Usta na usta. San zaljubljene djevojčice je pomogao da se Zeko vrati u život. Otvorio je oči i zaplakao, pa se nasmijao kad je po ko zna koji put Milijana naslanjala svoja usta na njegove usne.
Ljubav najuspješnije usmjerava sudbinu, a teška sudbina nije vječna! Teške dane u životu Dragana Teofilovića i ranije su smjenjivali lakši i vedriji. Milijana i Zeko proveli su ljeto na brzacima Lašve, u njenom gornjem toku, ljubili se, urlali od sreće, udarali nogama i rukama o vodu, jeli sendviče sa ajvarom, tamanili trešnje, a onda se kačili za seoske kamione koji su vukli sijeno i iz zadovoljstva izvikivali svoja imena. Tada, kakve radosti, ništa drugo za njih nije postojalo nego život udvoje. Kada nisu bili zajedno, a to se dešavalo samo noću, toliko su mislili jedno na drugo da se, u stvari, nisu ni razdvajali. Na kraju ljeta u jednom brzaku Lašve, zagrljaj je obeznanio i jedno i drugo pa su se spojili u jedno tijelo.

Ljubav je najveće čudo u ljudskom životu, može da usmjerava slobodne ljude, ali ne i sudbinu vojnika profesionalaca. I pukovnik Miloje Gačić je prekomandovan u Skoplje, u petak 14. juna 1977. Za Dragana Teofilovića to je bio crni petak. Patio je mnogo i nije razmišljao o budućnosti. Naučio je da se uspješno bori s teškim mislima. Bilo mu je jasno da više neće svakog dana čekati Milijanu ispred škole, buditi se ujutro, kupiti prve kifle i objesiti ih u kesi na šteku njenih ulaznih vrata! I džaba ti sve priče, ode njegova ljubav. Život je, ipak, sto jada. Ali ovoga puta znao je kako da se odbrani jada.

Stajao je na autobuskoj stanici i koliko god da mu je bilo teško, sada se osjećao kao mladić. Pukovnik Gačić je pakovao sanduke i kofere u autobus, on i Milijana su se držali za ruke. Htio je da pomogne dobroćudnom pukovniku, a ovaj mu je pokazao prema svojoj kćerki:

– Idi tamo, nemaš ti sada vremena za gluposti! ljubili su se iza autobusa toliko mnogo da im je policajac koji je prolazio zaprijetio kažiprstom. Kada opomena nije urodila, prišao je da traži lične karte, a onda je Milijana izustila ne odvajajući usne od Zekinih: – Mi smo maloljetni, nemamo ličnu.

– Mnogo te volim! – rekao je Zeko.

– I ja tebe, najviše na svijetu!

– Ja tebi dugujem život!

– Ti meni duguješ samo jedno!

– Šta, reci?!

– Obećaj da ćeš ispuniti obećanje!

– Obećavam!

– Da ćeš me jednog dana pronaći!

– Kada?

– Bilo kada i bilo gdje!

– Ako te ikada sretnem, ja ću se tobom oženiti! Pokvarena sirena autobusa i oblak dima koji se širio iz probušenog auspuha i miješao sa prašinom na makadamskom drumu, stvarali su zvuk i sliku u kojima je nestala Milijana Gačić.

Ona glupost naučila je Zeku da svaki put kad ga obuzmu tuga i teške misli, odredi mjeru i stiša osjećanja, ma koliko nepodnošljiva ona bila! Uostalom, kada bi i pokušao da učini glupost, nema Milijane da ga spase!

Kao melem na ranjenu dušu došla je očeva prekomanda iz Travnika u Mostar. Šta bi on u Travniku bez Milijane Gačić?

Volio je poslije škole da sjedi na obali, gleda u bistru Neretvu i da šalje ljubavne poruke u boci. Za razliku od Lašve, Neretva je u njemu budila mnogo dublja osjećanja i ozbiljnije misli, zelena i duboka, sa površinom koja se neprestano mijenjala i sa koritom i kamenim stijenama koje učvršćene leže na dnu i ne mijenjaju se hiljadama godina. Tako je i on priželjkivao da ga život pronese kroz neku spektakularnu struju, da mu vjetar koji i liči na ljudske želje donese neku novost i da mu iz korijena promijeni život! Baš kao što struje i vjetrovi mijenjaju površinu Neretve! Kada sretne Milijanu, tješio se on, život će postati vječan i nepromjenjiv.

Mostar je probudio još jednu osobinu Dragana Teofilovića. Bez obzira na to što poslije one gluposti nije razmijenio nijedan pogled, a kamoli riječ sa ocem Slavom, od njega je naslijedio organizatorske sposobnosti i vojničku pedantnost. Kada je u Mostaru gostovao sarajevski roker Ljubiša Racić, on mu je pomogao da organizuje koncert. Bio je to novi život Dragana Teofilovića. Idealno mjesto da bude zapažen a da ne bude u prvom planu, to je posao roudija u rokenrolu. Nije bilo koncerta u Mostaru gdje Zeko nije bio katica za sve, organizator za kog se čulo i u Sarajevu a kad je grupa „Zabranjeno pušenje“ gostovala u „Kulušiću“, poveden je na prvo gostovanje i tamo osvjetlao obraz.

Prekomanda Slave Teofilovića bila je ujedno i kraj njegove vojničke karijere. Bilo je to poslije pripreme za dolazak druga Tita u Mostar. Slavo je iz kasarne u stan donio veliku jugoslovensku zastavu.

– Hoću da zastavu čvrsto prikačite za onaj držač na uglu kuće!

Zeko i Goran su bespogovorno izvršili zadatak. Otac je planirao da, kada Tito dođe u Mostar, svečano pozdrave maršala sa balkona. Tako je i bilo. Kada je maršal tri dana kasnije stigao u posjetu Mostaru, porodica Teofilović, svečano odjevena i u stavu mirno, stajala je na balkonu. Sve je urađeno kako je naredio kapetan prve klase. Vozeći se u otvorenom „mercedesu“, Tito je primijetio da je jedna zastava stavljena naopačke i pitao Džemu Bijedića:

– Šta je ovo, boga ti, da nismo u Rusiju došli?!

Disciplinski postupak protiv Slave zbog naopačke postavljene zastave nije bio jedini događaj koji je odredio kraj njegove neslavne vojničke karijere, ali to je bio i kraj zajedničkog života porodice Teofilović. Poslije toga on je skinuo uniformu, a njegove svađe sa Aidom ušle su u završnu fazu. Stan je već bio podijeljen. Nasred dnevne sobe su stajali ormari, zajednički prostor je prepolovljen. U jednom dijelu živjeli su Aida i djeca, a u drugom Slavo. Čim bi se oi pojavio u kući, ona bi glasno negodovala preko ormara. Počinjala je polako i smireno, a dok bi glasno izgovarala kako je kapetan prve klase Slavo Teofilović uništio njen život, upravo u tim sekundama spoznavala je koliko je njen život zaista promašen i tada bi padala u vatru i vrištala. On nikada nije reagovao, bio je ravnodušan prema ženi i djeci. Jednog dana otišao je po cigarete i nije se vratio. Otputovao je u Skoplje kod švalerke i tamo otvorio molersku firmu koja mu je donosila unosne zarade. Gdje god se pojavio sa svojim majstorima, on je komunikaciju započinjao:

– Ko vam je ovo radio? – pa ne sačekavši odgovor dodavao bi: – Zidovi moraju najmanje triput da se gletuju ako hoćete da ovo na nešto liči!

Bez emocija i snažnih akcenata, on je vrlo ubjedljivo djelovao na mušterije.

Kao što je Zeko 1976. očajavao gledajući u neonska svjetla što mu otac ne daruje poklone za rođendan, tako je ratne 1993. sjedio na obali Save. Bila je nedjelja i on je uspavljivao kćerku Svetlanu. Plavokosu ljepoticu rodila mu je beogradska pravnica Zvezdana. Mirna i blaga žena koja je strpljivo podnosila Zekina česta putovanja. Upoznali su se kada je Zeko sa bendom „Zabranjeno pušenje“ prvi put stigao u Beograd. Noć prije vjenčanja roudi je rekao budućoj ženi:

– Sviđaš mi se i želim da budeš moja žena, ali tu ima jedan problem…

– A to je?

– Ako se pojavi Milijana Gačić, piši propalo…

– Neće valjda! – Zvezdana nije ozbiljno shvatala Dragana, iako je na neki čudan način povjerovala da je tako odan i brižan čovjek može svakoga dana iznenaditi donoseći nagle i nevjerovatne odluke.

I najmanji vjetrić promijeni stanje na površini rijeke, a rječne struje u vrelim avgustovskim predvečerjima učine da čovjek povjeruje kako ništa, čak ni kamena tvrđava, ni čitav grad ne stoje tako postojano i čvrsto kao što se čini. Svejedno što, duboko ispod površine, stoji nepojamno čvrst temelj.

– U stvari – pomislio je on – tvrđava i čitav grad stoje na dnu rijeke, a slika grada i svega što se na rijeci prelama jeste kao i moj život. Sve to leluja na vodi, rađa se i nestaje u životu kao i ova slika koja će uskoro, kad zađe sunce, potpuno nestati, a na rijeci će zasijati samo ulična svjetla. Slika koju čovjek vidi često je zavodljiva! Da nije tako, ljudi ne bi mogli ni da prežive. Jer, ne živi se od surovih istina i nepromjenjivih zakona, nego upravo od nade i promjena u koje naivno vjerujemo. Tako i bude, samo što život nisu privid i želja – s tom mišlju je avgustovske nedjelje 1993. ušetao u Knez Mihailovu gurajući kolica sa usnulom kćerkom.

Otkako se raspala Jugoslavija, posao roudija sve više je zamjenjivao rad na promocijama stranaka i političkim izborima. Teško mu je padalo što nema više rokenrola. Vraćajući se s terena, najradije je šetao upravo Knezom, jer je tu mogao da vidi poznata lica, ljude iz sada već bivše Jutoslavije. Rat je još uvijek trajao i Zeko je bio srećan kad ugleda zemljaka iz Mostara, Travnika ili Sarajeva. Čak i ako ga nije znao, klimnuo bi glavom, a kada bi vidio nekog poznatog, sit bi se ispričao. U stvari, on je žalio za prošlim vremenima, ma koliko da u njegovom životu, a pogotovo u djetinjstvu, nije imalo za čim posebno da se žali. Ipak, sa ushićenjem je rekonstruisao prošlost, a najradije osamdesete kada je Jugoslaviju sa Zapada zapljusnula ideja pobune i vjere u bolji svijet, a poslije Titove smrti i ideja slobode.

Kada je stigao na kraj Knez Mihailove, ispred njega je protutnjao tramvaj i otvorio sliku Kalemegdanskog parka. Polako je gurao kolica sa kćerkom koja je i dalje spavala. Sunce je svjetlucalo na krošnjama stabala kada je iz nekog automobila začuo poznat glas.

Sto jada.

Okrenuo se i ugledao kako „be-em-ve“ koči, otvaraju se vrata i iz klola izlazi Milijana Gačić. Zgodna i odjevena u skupu odjeću, sa ravnom kosom. Kada je skinula naočari, ugledao je njene velike oči i prepoznao pogled ranjive žene.

– Ti?

– Ja!

– Odakle ti?

– Iz Minhena, tamo živim i igram šah.

Uzbuđen i zbunjen njenim izgledom, nije mogao da ne primijeti kako ona na sebi ima skupocjeni nakit, zlatan ženski sat. Ostavio je kolica s djevojčicom na prelazu i potrčao prema automobilu. Zagrlio je Milijanu, a ona je ostala bez daha. U trenu se njeno uzbuđenje od zagrljaja sa voljenom osobom pretvorilo u strah. Vidjela je kako su kolica sa njegovom kćerkom krenula nizbrdo Pariskom ulicom. Samo je uspjela da mu pokaže prstom, on se okrenuo i potrčao za kolicima, a onda je i Milijana trčala za njima. Kolica su krivudala i ko zna kako se desilo da je tog popodneva izbjegnuta katastrofa. U stvari, bilo je to drugi put da se ova žena pojavila u njegovom životu kao spasilac. Jeste da je bila nedjelja i da nije bilo saobraćajne gužve, ali Milijana je u djeliću sekunde uhvatila djevojčicu dok je ispadala iz kolica koja su udarila u kamenu ogradu. Plakao je i nije znao da li više plače zbog izbjegnute nesreće ili od sreće što je ponovo ugledao ženu svog života.

Sjeli su u „be-em-ve“ i odvezli se bez riječi na Bežanijsku kosu. Tu je on iznio djevojčicu, stavio je u kolica ljubeći je usput, brzo se ispeo na treći sprat, pozvonio i strčao niz stepenice. Sve je bilo isto kao u travničkoj Ulici 29. novembra, kada je kao dječak zvonio na vrata djevojčicama u zgradi i, prije nego što bi one stigle do kvake, on se trčeći kao metak gubio na ulici. Sve u strahu da ga ne prepoznaju.

 

 

Izvor: Prva priča iz knjige „Sto jada“ autor Emir Kusturica