Ko Božica mora – Vladimir Nazor

 

Ko Božica mora

 

Iz mora je ishodila

Vitka, čvrsta, uspravljena

Ko božica mora prava,

Ko rusalka, ko sirena,

Ko djevojka –

Koju oko vječno traži,

Ko djevojka čije draži

Mame više od najslađeg vina.

Sto bačava onog trena

Vina – ja bih za nju dao

Jer tko ima ko Božica

Tako lijepa dva obla ramena

Dva koljena dunjom zaobljena

Vitak struk i uzak bok,

Zato nije teško reći:

Ko božicu pravu

Stvorio je bog.

Gole, male dvije sise

Na grudima bijelile se,

Žutile se, zlatile se

Ko dva bijela obla žala,

Ko dvje krafne, breskve dvije

Žute, kasne – vinogradske.

Pa pomislim:

Otkud usporedbe takve,

Zbog čega joj grudi

Morskom sliče žalu –

Valjda zato što se kipar

Svemogući namučio

Dok je njih i bijele žale

Savršene izradio.

Zašto ko rumene krafne –

Stoga, što za njima

Ko za krafnama što prste peku

Kad ih majka prži o Božiću,

Usne žude

Srce željno sanja.

A zbog čega breskve kasne –

Žute vinogradske,

Zbog toga što voća slađeg

Na svijetu od njih nema.

Po sredini malih grudi

Nasred svake malina je zrela,

Rujem zore, tajanstvom užitka

Sokom čežnje poglede mamila.

Sitni kostim na bedrima

Tek što iz mora izašla

Božica je malo popravila

I zatresla bujnom kosom –

Misli sredit će se sama,

Pa po rivi prepunoj kupača

Put tuša se uputila.

Gleda pravo, ni lijevo ni desno,

Bolje grudi ističu se tako –

Iako ih nema zašto

Isticati.

Jer sve oči i onako,

Dok je rivom prolazila

Uprte su u nju bile.

Muške oči širom raširene –

Ženske gledale iskosa –

Da se sva omotala ručnikom

Opet bi se za njom okretale.

Dok korača i dok se tušira

Ispod hladna okreće se tuša,

Mati mila, kakova ljepota

Okružena šarenilom ljeta

Sunca, žala, veselih kupača –

Dok lak lahor lagana majstrala

Svježinom je sa pučine – ljubi.

Jedno noćno more, koje ne zna za san,

Muči se i stenje u dnu moje biti.

.

Vladimir Nazor