Lanci na rukama  – Juraj Kaštelan

 

Lanci na rukama

 

Kuda iz ovog mraka, kako da nestanem,

Ispod ovih oblaka, kako bez daha da panem?

Kuda iz ove žice, kako iz ovog zida,

Iz ove tamnice bez okna i bez vida ?

 

Dođe mi u san sva nasmijana –

Izvori bistri mjesto lica,

A ruke – gledaj, negledana –

mjesto slobode steže žica.

 

Dođe mi u san, ja snova nemam,

umjesto oka dva crna mraka.

Mogu li mirno tebe da predam

neugledanu prije smaka?

 

I svuda kuda dani

Četiri gola zida

I svuda kuda noći

Četiri gola zida

I noći i dani

Četiri gola zida.

 

Dođe mi u san – blijesak sunca –

Mokra od mora, bijela od žala,

A ruke – rastvoreno jedro

Iznad nemirna, nemirna vala.

 

Pa mi vjetrovi opet nose

Pod krilom kitu ružmarina

I ronioci zlatokose

Školjke, ključeve snova i dubina.

 

Djeco, pjevači sviju zora,

Gle, vilin-konjic na bridu jave.

Što treba više, golišani,

Od zemlje i neba iznad glave?

 

Vojske, vojske!

Vojske, vojske

preko neba, preko zemlje,

preko rijeka, preko brda

– Bježi, brate! – Kuda?

Kuda?

Oganj, oganj!

Mrak i oganj – plamsa voda

Kolje bog i kolje đavo.

– Kuda, kamo, jadna glavo?

Krst i nož u istoj ruci.

Kolji, tuci. Kolji, tuci!

– Kolju vuci.

Kuda? Kamo? Spasa nije

Iz krvave Krvavije.

 

Našto kletve i jadikovke –

Od riječi neće sunce sjati.

Našto molitve, čemu psovke?

Što je pod nožem – sve će klati.

 

Nanese rijeka, izbaci noć

na obalu, na ruke dana

jedinu ljubav, nju koju volim,

punu uboda, punu rana.

Na obrazima gledam požar,

na mrtvoj usni selo svoje,

a nasred čela, gdje je kuršum,

sve žive i mrtve drugove moje.

Dok imam ruke, zar mogu dati

da živu braću u oganj vode?

što može, što može na put stati

čovjeku žednu slobode?