Pismo rodbini u Ameriku

Kada se jave rodjaci iz Amerike, rodjaka iz matice se pita i odgovara

 

 

Neočekivano ali priželjkivano putovanje u Ameriku započelo je jedne obične srijede, kad je poštar oko deset svirnuo sa motorića. Bio je to znak da je stiglo pismo, jer, kad su samo računi, ne svirka, onda je i on u nekoj žalosti. Vijesti o smrti, bolesti, operacijama, lomovima, lošim nalazima, stižu bežičnim putevima, pa se o njima može znati, ali i ne mora. Pismo je, ipak, mali događaj za sokak i dugo nam je trebalo da skontamo kako naš poštar svirne jednom za pismo ili razglednicu iz domovine, a dva puta za one iz inozemstva. Tako se i ljetos dogodilo da mi je svirnuo dva puta, stigla razglednica sa Santorinija. Plavo more, plavo nebo, plavi krovovi, plava kemijska, plava marka, plava Grčka.

 

Te srijede stiglo pismo iz Amerike. Sve u bijeloj boji, osim crnih slova. Javlja se rodbina. Pitaju kako smo, da li smo svi živi i zdravi. Onako kako se nekad davno pisalo i pitalo. Na nemuštom materinjem jeziku, kojega su ponešto naučili od oca, a moga đeda po materi.

 

Čitam pismo, zatvorena u kuću, moram najprije vidjeti o čemu je riječ, pa tek onda odlučiti je li za objavljivanje šire ili nije. Odjednom meni, koja uglavnom sve znam i razumijem, ništa nije jasno. Gledam pismo, sve nešto pomišljam da nije neko naš’o pismo u boci, odaslano tko zna kada, možda prije dvadeset – trideset godina, a ono zalutalo na obale Havaja. Tamo se zabilo u pijesak i odležalo, najviše zbog erotskoga i senzualnoga zvuka  havajske gitare. Pa se pokrenulo tek kada su havajke utihnule pred podzemnim detonacijama.

Ipak, nije pismo vidjelo otočje, k’o što ni sama nisam. Nema ono datum, al’ ga ima koferat. Od ovoga je mjeseca. U njemu priložena fotografija, na njoj datum iz istoga mjeseca. Troje – četvero odraslih, šestero malih, većih i manjih, piše lijepo tko je to na fotosu, ni o kome pojma nemam. Onda pomislim da je riječ o nekoj drugoj familiji, možda se kakvoj tajnoj službi dogodio promašaj, pa kad su otvorili sva pisma od toga dana, službenik koji se prethodnu večer opasno posvadio sa ženom, pobrk’o koferte, k’o da su ženini ljubavnici, pa umetno jedno u drugi, pogrešan koferat. Brzo shvaćam da nije ni ta igra u šemi, jer spominju moga đeda koji je odavno otiš’o u vječna lovišta i tamo je glavni do velikoga boga Manitua. Dakle, riječ je o mojoj rodbini i o meni kao njihovoj rođakinji.

 

Odmah mi prostruji kroz vijuge životni moto koji sam odavno čula, i od pametne osobe – da je rodbina dobra i Bog bi je imao. Zašto sad baš meni neka rodbina, kad nisam nikad zapomagala za njom. Što ću, idem iščitati do kraja, možda me nešto zanimljivo čeka. Tako i bi, tema je ekstra, oni se spremaju da dođu, u Evropu, pa na Balkan, pa u kraj odakle su im roditelji, ne pišu u kojoj je to državi, oni su stali u Jugoslaviji. Geografija im nije jača strana, ne mogu razlučiti tko je sada u kojoj državi, pa i roditeljsku otadžbinu ne znaju smjestiti. Bolje za njih, što bi se zamarali, svejedno ne bi shvatili. A doći će tamo gdje im je rodbina, što bi, kobajagi, trebala biti ja. Važna je rodbina, a ne teritorij. Voljeli bi posjetiti Plitvička jezera i Jadransko more, toliko o podneblju, razizemlju i nadzemlju predaka znaju. Snaći će se sami, neka mi o tome ne brinemo.

 

Jasno mi što rodbina misli.Vjerojatno već pakiraju žvakaće gume koje je đed prije pedesetak godina donosio za cijeli sokak. Djevojčice uživale u žvakama, ali još više u sličicama glumaca. Ava Gardner, Lana Turner, Elizabeth Taylor, Rock Hudson, Tony Curtis, Stewart Granger, Ginger Rogers i Fred Astaire.

 

Sleti u jednom trenu slavuj na otvoreni prozor. Samo me ovlaš pogleda, pa zapjeva. Neku mi poznatu ariju. „Tišina“, pjesma vječnoga rastanka, truba Marijana Domića. Tri sam je puta slušala kako jeca na proplancima. Rodbina iz Amerike možda nikad nije slušala takav zvuk trube. Sada pretvorene u pjev ptice. Poderah pismo i bacih u iznenađeni vjetar.

 

Sjedam odmah slati im odgovor, obnovilo mi se sve znanje engleskoga, valjda se naljutile i one moždane vijuge što spavaju dugotrajni mladenački san. Da im sve objasnim, pošaljem neku sliku, podučim ih čemu služi Google, uputim ih na profil na Facebooku i dodam mail adresu. Ipak …

 

Draga rodbino, nema pisma, nema odgovora. Ako možda i ne razaznajete moju stambenu lokaciju, morali ste nešto čuti o ratnim godinama na prostoru koji vam je odnekud poznat. Kako onda niste napisali pismo? Da je bilo i u boci, u te četiri godine bi stiglo primatelju. Možda bi vama stigao odgovor. Ne s informacijom da je netko umro ili drugačije smrtno stradao. Nego s pitanjem ili molbom da li biste mogli poslati koji dolar, za hranu, kavu i cigarete, primiti nekoga u svoje luksuzne domove, dok se situacija ne smiri. Takva pitanja vas nisu zanimala. Kao što vam duge godine poslije nije palo na pamet da pismom pitate kako smo. I vaša godina ima tristotinešezdesetpet dana, pa pomnoženo sa sedamnaest, da ne računamo ono prijelazno razdoblje, eto i vas i mene u pet i pol hiljada dana. I isto toliko mogućnosti da pitate kako smo. Sad smo, hvala na pitanju, dobro, ali to je naš problem. Neću tu dobrotu dijeliti s vama, da vam ne bi bilo predobro. A to što pišete da biste nas željeli vidjeti – imam bolji prijedlog. Od nas ostala samo jedna osoba, pa, platite mi avionsku kartu, sve međunarodne takse  na aerodromima, pričekajte me u toj vašoj „jameriki“, ugostite, provedite, pokažite mi, podučite me. Obećavam da ću samo jednom spomenuti te četiri godine. Vidjet ćete me, kad vam je to tolika želja, ne morate zbog toga dolaziti. I proći ćete znatno jeftinije.

 

Takvu poruku umećem u papirnatu flašu. Staklenu bocu odašiljem samo s praznim papirom. Spuštam ih u rijeku koja će uzvodno do mora. Možda jednoga sunčanoga dana, za više stotina godina, neki ribar s Aljaske, kad se otope glečeri, nađe papirnatu flašu. A arheolozi krenu u odgonetavanje događanja u spomenute četiri godine. Za koje su vrijeme i lokacija napisani, vrsta pisma im je poznata, samo nikako ne povezuju tko bi to koga, kada i gdje, želio vidjeti.

Trebat će im beskrajno duge četiri godine.

 

Jagoda Kljaić