Planina Ruj na granici sa Bugarskom

 

„U njedrima Ruja“

 14-16.06.2013.

 

Utorak  se odlikovao optimizmom. Srijeda je počela sa otkazivanjem. Četvrtak je bio enigma. Petak je razbio sve dileme. Krenuli smo vozom. Odlučnih osam planinara se dogovorilo za samit kod info na željezničkoj stanici.

U zadnji tren priključi se i Nenad. Devet ubjeđenih romantičara napravi  upad u skromni, brzi voz za negdje. Nama je trebao Pirot. Rekoše na blagajni da  isti voz ide u Skoplje i u Sofiju!? Ok. Bitno je da prolazi kroz Pirot, makar vozio anti-reketne sisteme za Siriju.

 Pitah: „U povratku,  imamo li voz u 13h iz Pirota“?

Preko naočala me ljubazno pogledala i rekla:“Naravno, gospodine! Koliko karata? U jednom pravcu“?

„Taman posla! Počastićemo Beograd našim povratkom. Povratnu, hvala“!

Kupih te grupne, povratne karte, pa priupitah na šalteru informacija:“ Sa kog perona kreće ovaj za Sofiju“?

„Za Skoplje, a i za Sofiju sa perona 3“.

U momentu se zamislih i počeh pjevušiti pjesmu Party Brejkersa:“Kuda voda ovaj put, mene i život moj“! Naravno i grupu moju… Nema zbunjivanja. Uskačemo u voz sa čak 2 vagona. Naravno, sve je krcato. Vadi nas malo rezervacija. Očekivali smo kupe, a dočekao nas otvoreni vagon, kao u Beovozu. Dosadno.

Pola ekipe je malo posle izlaska iz prestonice zauzelo hodnik ispred  toaleta. Dok se većina trudila da propadne u snove, mala družina se prepuštala kloparanju metalnih točkova po šinama i dragom ćeretanju o svemu i svačemu. Dok su povremeno sijevale varnice sa točkova, sijevale su grupisane emocije pred vratima WC. Niko nije tražio 2 din. Valjda je  odavno devalvirao. Baš kad nam je bilo vrlo interesantno druženje, negdje oko Niša, Aleksandra rasprostrije vreću za spavanje po patosu, uvuče se brzo , stavi ruku pod glavu i…zaspa kao beba. Dok su je kondukteri  i putnici začuđeno preskakali, mi smo je ljuborno posmatrali. Ko može tako zaspati? Samo Aleksandra! Riječ po riječ i još mnoštvo ne izgovorenih, utopi se u kloparanju metala. Naiđe kondukter, pa ga zamolih: „Hoćeš da nas opomeneš pred Pirot“?

Kao da zadovoljno uzdahnu, pa reče:“Ne brini, brate. Će vas probudim“! I stvarno nas opomenu.

Negdje oko 5 sati, zgužvani, krmeljivi  i širokog osmjeha, poiskakasmo u subotnje jutro,  još uspavanom Pirotu u naručje. Kao kad desperadosi pređu granicu i uđu u neki  Meksički gradić. Nije bilo pucnjave. Lažem! Pukao je otvarač na jednoj konzervi  „zaječarskog“ piva.

Raspitah se za prevoz do Babušnice. Na bus stanici rekoše, da ima u 5,45 do sela Zvonce. Pa to nam treba, živa bila! Uspjeli smo pronaći pekaru sa dobrim burekom, pa tako naoružani zauzesmo lokalni autobus, na opštu pažnju ostalih putnika. Raščupan krajolik smo posmatrali na smjenu. Dok su jedni kunjali, drugi su bečili oči. Imalo se i na šta bečiti. Kanjon rijeke Jerme je centralni magnet kraja. Osjetili smo  njene polove. Stigosmo oko 7h u Zvonce. Kakav opušten naziv. „Odakle si“? „Iz Zvonce“? „Eh, bre“.

Reče nam vozač busa, do Rakite  samo pravo. Oko dva kilometra. Nije loše za razbuđivanje. Natovaren  sa dva ranca, shvatih kako je magarcima. Nakako mi je bilo glupo da „revem“, što bi rekli dalmatinci. No, oglašavao sam se na druge načine. Ipak, vesela atmosfera se provukla kroz kanjon prema selu Rakita. Pređosmo tu dvokilometarsku prepreku i nađosmo se u  među kućama koje su znale i za bolje dane.  Ali, skupa sa natpisom: „Dobro došli“ i same kuće, iako oronule, osmjehnuše se musavim prozorima, pa nas dovedoše pred česmu. Uf, uf! Umivanje! Ispod česme huči riječica, preko koje se opružio drveni mostić, do nekadašnje zadruge, koja će ugostiti planinare. Iza česme ugledah prodavnicu. Bili smo među prvim gostima, pa nas primiše milostivo. Čak i kafa! Dok smo uviđali  čari sela, planinarska populacija se okupljala u sve većem broju. Autobusi, minibusevi, kombi vozila, automobili, bicikli…Prodavnica  se užarila sa potražnjom B-kompleks vitamina porijeklom iz Zaječara. Nisam ni znao da imaju farmaceutsku industriju. Ali, prijalo je kao lijek.

Na stazi nije bilo doping kontrole. Teško da bi pola prošlo u finale. Ipak, Pk i To „Babušnica“ otvoriše akciju, pa kolona krenu u pravcu vrha. Sami početak je obaćavao praznik. Staza kroz šumu, šuma obodom planine. Sa  nekih 720m na 1706m-sve je mirisalo na znojan dan. A dok se dan približavao, subota je otresala rosu sa proplanaka, videći da sunce neumitno posipa Ruj zlatom. Prva pauza kod jedne kolibe se pokazala blistavom. Pogled na vrh Stol, preko puta, bio je upisan u sjećanje. Kroz gomilu planinara se, odjedared probi jedan biciklista, gurajući svog dvotočkaša. Svaka čast, majstore! Već od kolibe se dugačka kolona razbila na manje ekipe, koje su stremile Ruju. A on, bucmast, zelen i dobroćudan, samo namiguje mnogobrojnim vrhovima i smijulji se. Već na dijelu staze koja izlazi na 1200 m vidimo granični putić i pograničnu policiju. Preko samog grebena prelazi granica i obilježja nekadašnje SFRJ i Bugarske. Tek tad primjećujem bugarski jezik u pozadini. Ali, vide se i kolona planinara sa njihove strane. Besmislenost granica se otela oku…

Nekoliko od nas razdvojenih, se skupismo kod graničnog kamena i oznake vrha. 1706 m. Peo sam i mnogo više, ali…opsjeo me miris trava sa tih, ogromnih, proplanaka i taj vjetar što se raspametio videći tolike goste. Ruj … Rujan mi bio uvjek.

Slikasmo se i slikasmo ih. Pozitivni likovi su ulazili u kadar. Među prvima krenusmo natrag u Rakitu. Lijep osjećaj pri silasku, kad te pitaju:“ Koliko još do vrha“?

„Ma, nema još ni pola sata“.

„Kako pola sata, kad rekoše još 10 minuta“!?

„Dobro, možda  10 minuta, samo polako! Ruj vas čeka, bez brige“! Osvrnuh se ka vrhu i kao da me čuo, osmjehnu se sunčanim prelivom, preko čupavih livada. Rasčupane su mi i misli postale, gledajući krajeve od kojih očni kapci zabole. Marko, Vanja, Aleksandra i  vodič zvani Branislav, se uputiše u selo stazom koja je kretala od krda krava. Da nas ne zazva čovjek koji ih je čuvao, otišli bi mnogo dužim putem. Opet preko livada, pa kroz šumu. Forsiranje jednog potoka. Potom spuštanje do beskraja. U prvom selu upitah: „Koliko još do Rakite“?

„Ma, nemate ni pola sata“!

Hodali smo još sat ipo! Negdje dole, na pola puta, sretosmo ženu sa stadom ovaca i par prelijepih koza. „Koliko još do sela“?

„Pa, oko 500 metara“

Stigosmo odatle za pola sata!

Ukazaše se krovovi rakitnih kuća. Kao da osjetih miris obećanog gulaša od gljiva. Taj dvadeseti kilometar je curio iz đonova planinarskih cipela, nekako sporo, kao da se junači: „Hajde jadan, gdje si navalio! Kao da će nestati piva“!? Hm. Nestati!? O tome nismo razmišljali. Ubrzo se nađosmo u selu. Zaposjedamo česmu, prodavnicu… Obavljam neophodne administracijske obaveze. Miriše pasulj. Huči rijeka. Ptice se dozivaju sa drveća. Vrapci već igraju po prašini dvorišta. Grlice guguću, Žuna negdje klikće, dok pas Žućo reži i trči za sopstvenim repom. Sve je spremno za odu uspješnoj akciji.

Parkiramo se u dvorišnom hladu, pored WC. Zvuči poznato. Prašinu i umor može sprati samo „zaječarsko“.  Vanja pere zube, za svaki slučaj. Aleksandra vadi vreću. Prepadoh se, misleći, nema nam povratka do sledećeg četvrtka! Samo je zauzela zen pozu za pivo. Olakšanje. Obzirom da se Nenad popeo i vratio prvi, objavio je da se vraća odmah za Bgd. Mi? Ne, bože sačuvaj! Ostatak ekipe se skupljao uzduž i poprijeko, savlađujući  disciplinu jedenja graha i kupusa. Dok se kovitlala družina od nekoliko stotina planinara, ja sam trčkarao za stopama dvojice Milana iz Babušnice, pokušavajući da definišem smještaj ili prevoz za  povratak u Beograd. Otresajući me kao dosadnog komarca, nađoše kompromis i bjesmo ukrcani u  teretni  kombi , zadnja pošta – Zvonačka banja. Zahvalnii željni tuširanja, brzo stigosmo do nekadašnje banje. Selo pokriveno mjesecom, rasipalo se u kristale. Kuća  Jordana  Milanova iznad puta,  ugost nasi brzo. Ima samo jedan problem! Nema vode za tuširanje. Ma kako to da bude problem. Terasa prekrivena lozom, dočeka nas nezvanično. Dugački sto, zidani roštilj i pogled preko rijeke  na stjenoviti vrh. „Hvala, opraćemo se na česmi“.  Tako i bi. Neki se nisu ni prali. Kako planinar da dođe čist kući?

Noć  nas zagrli oko 21h. Poče da se beči sa  tih svježih 700 m visine. Za čas iz kratkih rukava u jaknu. Ipak, razveseljena populacija se držala hrabro, skoro do ponoći. Onda trupe počeše odstupati. Slobodan nije ni učetvovao. Nebojša se povukao bez žrtava. Tako je bilo i sa Mihajlom, momkom koga je Aleksandra zvala:“Onaj mali visoki“! Marku je bilo dosta fotografisanja za taj dan. Samo su dvoje još imali jedno drugom šta da kažu.

Nedelja me zagrli jutrom. Da ustanem? Neka, samo još malo! Stvarno, nađoh sve već postrojene za sinoćnim stolom. Dok sam bunovno tražio oslonac u nedelji,  sunce me pokri toplim plaštem. Izađe domaćica da nas priupita kako smo spavali. Niko se ne sjeća!  „Može kafa“?

„To vam nikako ne možemo odbiti“!

Lagano buđenje sa pogledom na moćnu stijenu, dok se duboko dole čuje huk rijeke. O, zar se može bolje!? Doručak, kratak pogled na ruinisani hotel, nekadašnje banje i dogovor sa čovjekom koji ima kombi, da nas preveze do Pirota. Saznao sam da žena sa šaltera nije spomenula kako onaj voz iz Sofije ne saobraća nedeljom. Morali smo da se prebacujemo do Niša. A iz Niš, polazi voz u 13,20h. Srdačan pozdrav sa domaćinima, ukrcavanje u teretni kombi i avantura se nastavlja. Do Pirota su mi se  plombe pomjerale od skakutanja , ali važno je da su bubrezi  ok. Stižemo u 10,30h. Brza pretraga pekara. Jednu zatekosmo. Zatvaraju, nema ničeg. „Ima jedna, još 500m, ali ne radi nedeljom“! Zoran je to prihvatio sa filozofskim mirom i pronašao obližnju prodavnicu sa jeftinim pirotskim kačkavaljem  i B kompleks vitaminom. Ujahasmo u autobus za Niš tačno u 11h. Na svakoj stanici je vozač izlazio sa svog sjedišta, prolazio autobusom i pisao karte! Mislio sam da nam nema povratka do Petrovdana! Simpatični čika je to nadoknadio brzom vožnjom po magistrali. Usisa nas  grad Niš u 12,30h. Još pola sata hodanja do željezničke stanice je bilo vatreno, ispod sunčeve ringle. Dočeka nas stanica sa nadrndanim blagajnikom i nerazgovjetnom spikerkom. Do zadnjeg časa je bilo neizvjesno koji voz, u koliko, odakle i koliko kasni…

Naravno, kasnio je pola sata i stigao iz Skoplja sa cijela dva vagona-krcata! Kad sam pitao na šalteru: „Da li je ovo brzi voz za Beograd“?  Rekla mi je: „ Ne, expresni“!

Prosto sam se raznježio od privilegija brzih pruga Srbije. No, desperadosi ponovo jašu! Nimo ni sumnjali da su nam otvorena vrata raja. Hodnik ispred WC još nije bio zauzet. Neko se dosjeti  repa zadnjeg vagona. Savršena ideja. Dadoh karte na pregled i zamolih konduktere da nas niko ne uznemirava ispred poslednjeg toaleta u nizu. Paklena vrućina je klizila sa gvožđurije na naša tijela. Mali visoki Mihajlo se dosjeti da zadnja vrata malo razvučemo, da cirkuliše vazduh, pošto prozore nismo imali. Sjajna ideja! Jedna kesa je dobro poslužila. Dok su  se Slobodan i Nebojša nekako uglavili u sjedišta kupea, ostatak ekipe je zauzeo busiju na patosu, praveći barikade rančevima, tijelima i širokim osmjesima.

Nedelja se šepurila svojim popodnevom kao da ga je pekla u rerni. Kunjali smo, sjedeći  na podu, povremeno se upuštajući u  svakakve diskusije. Emocije su utihnule. Ostao je samo ciuk kočnica i prepoznatljivi miris toaleta. Taman kada svi pomislismo da je Beograd negdje predaleko, izroniše iz ljetne omorine obrisi poznatih predgrađa. Od Bubanj potoka do stanice-skoro sat! Šta rade oni Francuzi sa svojim TŽV? Vožnja 300/h. Bez veze.

Dokotrljasmo se u glavnu stanicu. Točkovi su završavali bluz  iz JJ Cale-ih prstiju. Dočeka nas profesor, Aleksandrin muž. Osvjetli nas osmjehom i povede na pivo. Pomože mu Zoran. Reče:“Ima tu na ćošku akcijsko pivo od 55din“!

Osvježi nas to akcijsko i isprati po gradskom prevozu, dok je Beograd  davila   vrela nedeljna  noć…

 

Dopisnik iz džepova prirode – Branislav   Makljenović