Romanija, Jahorina i Treskavica

„(3u1) Planine za poneti…u dusi°. Kako izgledaju Romanija, Jahorina i Treskavica

18-21.07.2013.

 

Nekako kompletirah ekipu za kombi od 20 mjesta i u cetvrtak u 17h krenusmo za Bosnu. Uz  put kupimo Ivanu i Slobodana  kod SC, a  Stefana u Sapcu. Dobre vibracije struje kroz zagusljiv vazduh minibusa. Vozac Ivan kaze, da je to najbolje sto auto klima moze. Ok. Otvaramo sve sto se otvoriti moze, osim gepeka, i kotrljamo ka Zvorniku. Kotrljaju i zvuci neumornog“ JJ Caley“ kroz zvucnike, dok je Zoran, sav obradovan, naculjio usi. Pred granicom pauza za odmor vozaca i popunu ranceva hranom. Dvije kontrole nas kostase 45 min cekanja. Preko Ravne Romanije, uvijene u plast mraka, posutog zvijezdama, stigosmo na Pale iza ponoci. Ljudina, zvani Rade Vojvodic nas je strpljivo cekao. Predjoh u njegovog „ golfa II“, dajuc i Ivanu pravac za selo Stajna. Smjesten na  padinama Romanije doceka nas planinarski dom u obliku, stare, osnovne skole. Domacin Rade nam pomoze da se smjestimo u visekrevetne sobe sa vojnickim krevetima na sprat. Slavkovi planinari iz Sombora su vec bili u snovima, jer su stigli par sati ranije. Kratak dogovor za planinarsku turu tog dana, pa se dokopasmo  skripucih sprava za spavanje. Od 7do 8h su izlazile rascupane frizure na svjetlo dana. Dok su dame koristile toalet I umivaonike, vecina muskih izdanaka se umivala na cesmi, ispred doma.

Ubrzo se okupismo u punom broju, pa tako udruzeni svih 30 planinara krenu ka Novakovoj pecini. Domacini  Rade I Jovo upucivase nas u tajne Romanijskog krajolika. Obiljezena staza, ususkana sumom ogromnih stabala Bukve, Jele, Bora…davala nam se njeznim mirisima I svjetlucavim  zrakama sunca koje su prodirale u nju.  Zivahan razgovor I cesti uzvici: ”Vodi ovo! Vau, kakav cvijet! Pazi, zgazices bubu”! Atmosfera je bivala na momente vrlo zuborava. Stigosmo do Novakovog vrela. Izvor ledene vode, ukrocen u drveno korito, dao nam je svoje blago. Popismo ga, skoro, pobozno. Malo odmora na klupi. Branka, Goca I Vesna ostadose se baskariti u hladu sume I izvora, a ostali nastavise dalje. Domalo prodjosmo Novakov proplanak, gdje se nalazio pl dom do 92g. Nije trebalo nista komentarisati. Umjesto planinara, uzivale su krave i ovce, pasuci obilnu travu. Neka pasu!

Stazom na desno dodjosmo do okomitih stijena. Sumska carolija se pretvorila u kameniputic. Vrlo uzak, vukao nas je za stapove, sve do podno pecine. Odatle su stjenovitu strminu ublazavali alpinisticki gelenderi. Nekima nije bilo svejedno, pa su ostali da nas pricekaju. Veci dio ekipe se popeo u samu pecinu, ispred koje smo uprilicili zajednicki foto sesion. Bilo je i pojedinacnih poziranja, ali bez mogucnosti setnje podijumom. Samo zagrljaj sa stijenom. Uz potrebne upute, bezbedno se spustilo hrabrih dvadesetak. U povratku se podjelismo u dvije ekipe. Tri zene su vec otisle u pravcu doma, ostavivsi ceduljce na panju: ”Otisle smo u 12, 45 h, ne brinite za nas” Vrlo pazljivo! Rade preuze manji dio planinara i uputi se ka domu, dok smo Jova, Slavko I moja malenkost, povelivecinu da upozna i poneki vrh Romanije. Spustili smo se sa 1500 na 1300, pa se popeli na 1611m, Veliku Crvenu stijenu. Nekoliko izvora, krdo krava i par konja, nas je pozdravljalo na tom putu. Ptice su revnosno pjevale svoju odu sumi. Sa vidikovaca nas je vukla Jahorina za pogled. Doduse, samo obrisima, jer je u tom momentu bila pod jakim pljuskom i grmljavinom. Pod tim utiskom se malo uozbiljismo, pa krivudavom stazom, ususkanom travama i zbunjem silazismo ka domu, sledecih sat ipo. Docepavsi se makadamskog druma, pojedini su odskakutali do cilja. Oko 17h dvoriste je brujalo od zamora. Svi su bili tu, gladni I nasmijani. Tetka Mika je skuvala neodoljivi gulas sa tjesteninom i pilecu supu. Salata od svjezeg povrca je dodala praznik zeludcu. Naravno, hladno pivo se ponudilo da zaokruzi pricu. Sve su se objerucke prihvatili posla. Prijatno!

Rade je narucio i muzikanta za tu vece. Oko 20h stize dugokosi mladic, njeznog lika. Brzo postavi klavijature i zvucnike. Otpoce dernek. “Unca, unca” se proteglo do ponoci. Jedni su zdusno igrali i plesali, dok su drugi ignorisali i zabavljali se ispred doma. Na kraju je Vanja dokrajcila sviraca kao zmija zabu, trazeci neke, nemoguce pjesme. Tek sto se petak predao suboti, svi su bili u carstvu snova.

Subota nas, zajedno sa tetka Mikom, probudi mirisima domace pite i kiselog mlijeka. U 7h svi su bili spremni za Jahorinu. Oprostismo se od Mike i Jove, a Rade krenu sa nama. U Palama stadosmo kraj Miljacke da pogledamo katolicku crkvu brvnaru, staru 110g. Prelijepo zdanje! Napokon upuznah i Branislava Galica, druga sa FB, cuvenog veterinarskog velemajstora i jos cuvenijeg planinara i biciklistu. Na zalost, nije mogao sa nama na planinu. Suzana, gospodja koja se druzila sa nama prethodnu noc, udje u drustvo posvecenih. Ubrzo zacudismo krdo konja na pocetku staze ka vrhu Jahorine.Bacali smo pogled na Romaniju, Trebevic, Igman, Bjelasnicu i Treskavicu. Na Ogorjelici (1916 m) uradismo jos par “grupnjaka”, sa zastavama klubova. Pola populacije je iskoristilo besplatnu gondolu, pri silasku do “Rajske doline”. Ostatak se spustio stazicom pored skijaske. Zatekosmo gondolase u basti kafica, zauzete kafom i rakijom. Hm. Sportska mladez.

Skoro je bilo podne, kada popunismo sjedista minibusa.Slavkova ekipa je odmah produzila da penje Trebevic. Mi se pozdravismo sa Suzanom i Radetom, pa krenusmo starim putem, preko Trebevica, za Sarajevo. Kod stare zicare izadjosmo na vidikovac, pod kojim je grad stenjao stegnut vrelinom. Napokon, preko Vraca i Grbavice dodjosmo do Bascarsije. Taman da parkiramo na upraznjeno mjesto, kad mi pridje neki covjek i rece: ”Jarane, parking je 10 maraka”!

“Kako 10!? Na Skenderiji je 3 marke”!

“E, pa super! Onda idi na Skenderiju pa parkiraj”!!

Videci da nema vajde od te konstruktivne rasprave, rekoh Ivanu da parkira malo nize, gdje se ne placa. Kaze da mu je isti tip kasnije trazio 5 maraka!!

Podjelismo se pola-pola. Jedni u cuvenu trznicu “Markale”, drugi  na cevape. Samo sto sjedosmo, oko 13h,  pljusak se istrese po nadsresnici drevne cevabdzinice. Cevapi stigose prije narucenog “sarajevskog” piva. Nadrndani konobar, osjetivsi” ekavski”  dodatno uspori  posluzivanje. Na kraju je toliko zapetljao oko valute i placanja, da zamalo dodje do incidenta. No, konobarica se ljubazno izvinula  u stilu: ”Laki je malo nervozan”. Nije nam to pokvarilo dan. Po prestanku kise prosetasmo, kratko,opranim ulicama centra grada. Pomenuh  istorijat grada i pokazah bitne gradjevine. U 15,30 h se okupismo na vec cuvenom parkingu, pa se kroz cijeli grad provezosmo do Lukavice. Tu se domacinski popunise zalihe B vitamina u razlicitim pakovanjima. Samo zdrava ishrana! Namjenjeno druzenju u domu na Sustavcu, podno Treskavice. Stigosmo u selo Turovi oko 17h. Doceka nas Aca sa Ladom Nivom – komada dva. Potrpasmo ranceve u auta. Par dama je iskoristilo i mogucnost prevoza. Ostavismo kombi u dvoriste jednog, ljubaznog, domacina, pa laganim hodom po makadamskom putu stigosmo do doma oko 18h. A tamo je  vrijeme odavno stalo. Skoro da i ne postoji. U potkovicnom zagrljaju Bjele rijeke, na proplanku kao na zelenom posluzaoniku, stoje 4 bungalova i planinarska kuca. Domacin nam je bio Ognjen. Pomoze nam da se smjestimo. Za tren sam rasporedio grupice za spavanje, ne zeleci da se gube dragocjeni  trenutci druzenja kraj vatre. Zalihe piva su domacini potopili u ledenu vodu potoka. Kockice su se slagale.

Pred mrak stigose I Somborci. I oni se ubacise u rezervisane krevete, pa je pjesma mogla da krene. I bi pjesma do kasno u noc. Branka I Profesor su prednjacili. Nakostrijeseni vrhovi Treskavice su otvarali kapije mjesecu, dok se, blago zacudjen, spustao iznad nasih glava. Kao da je prisluskivao. Imao je sta I cuti. Neko predlozi:” Zvijezda tjera mjeseca, za goru ga zatjera”. Kao da se prepade, mjesec sjede u dolinu Velikog jezera, izvirujuci stidljivo preko  preko stabala sume.Potok  prestade da svjetluca. Ostade samo zvuk grgoljavog zubora. Dok su svi spavali, malo zara od vatre je ckiljilo zajedno sa sijalicom prikljucenom na akumulator.

Ustadoh u 4,30h. Poslednji cas da cujem noc kako nestaje i prepusta se nedeljnom svitanju. Jedan za dugim su se otkrivali vrhovi i grebeni Treskavice. Drevne sume su je kitile do 1600 m. Iznad te visine su virile vitke, golisave stijene, obrasle borovnicama i brusnicama. Ptice krenuse najavljivati dan. Prve  rascupane glave izbauljase do izvora. “Dobro jutro! Kako ste spavali”?

“Odlicno! Jao Branislave, ovdje je divno”, prozbori  jedna planinarka. Pravo vrijeme za kaficu…

U 6h se skupismo udruzeni i krenusmo ka Velikom jezeru. Tri planinarke su ostale uzivati u carima proplanka pred domom. Povedoh razdragano drustvo markiranom stazom. Suma se otvarala, kao da joj je prvi put, propustajuci  nas stazom kao linijom zivota preko necijeg dlana. Posle dva sata pjesacenja, otkri se Veliko jezero, skinuvsi maglicasti pokrivac  i  vukuci utabanu stazu u sebe. Razdvojismo se. Deset ostade na jezeru, a 15 produzi ka vrhu-Djokin toranj. Cekalo nas je jos 2,30h penjanja. Prva pauza kod zadnjeg izvora. Tekuce blago siklja iz utrobe planine. Okolis protkan paletom boja. Potocic otice prema jezeru. Napunismo posude. Ispod samog jezera idemo desno, granicom koju je postavio prastari, ucrvani snijeg. Izlazeci na greben, prepustismo vjetru ono malo, ionako, rasprsenih misli. Vidici se otvorise na sve strane. Izmaglica je cuvala samo planine  na dalekom horizontu. Prodjosmo pored Pasinog vrha. To je vec preko 2000 m. Skroz desno, Djokin toranj je mahao zastavom. Jos cijeli sat!” Branislave! A gde je vrh, taj Djoka? Koliko jos kilometara? A gde su minska polja”?

Vijugao sam odgovorima kao i stazom. “Sve ce vam se samo reci, ubrzo”. Ubrzo i stigosmo. Popesmo se na Djokin toranj ili Malu cabu (2086m). Vjetar nam nije dao previse odmora.Samo je Lidija uspjevala svojim sirokim osmjehom, da ublazi njegove  jake udare. Gutljaj za cestitanje, par grupnih a, bogami i pojedinacnih fotki  i dorucak na stijeni. Na trenutke se pomaljala Bjelasnica, Jahorina, Trebevic, Cvrsnica, Maglic, Zelengora…Treskavica se rasprostrla  na siroko i dugacko. Preko izbrazdanih stijena oci plivajui i tonu dole negdje prema Kalinoviku…Hercegovina zove…

Povratak istom stazom. Kroz spletove ostatka rovova i zemunica,naziru se ostatci zahrdjalih dijelova naoruzanja i municije. Telefonske zice kroz travu. Sa grebena silazak je brzi, ali ne i laksi. Stijene i trava, kao po dogovoru, hvataju se za obucu i vuku noge  van staze. Skakucem kao koza, sa kamena na kamen. Ekipa sustize. Malo uzivanja kod izvora. Epizoda druga. Oko 12,45h stizemo do jezera. Na kamenu cedulja: ”Vratili smo se u dom sami, oko 11h”. Poredporuke buket cvijeca. Stavih oboje u ranac. Htjedosmo  sacekati ostatak grupe, ali navalise neke nepoznate muhe u rojevima, na nase oznojene glave. Pobjegosmo glavom bez obzira! Ipak, vidjevsi da nas zacelje sustize, dadosmo nogama oduska. U 14h na proplanku ispred doma radna atmosfera. Dijalozi, monolozi i recitacije – sve uz pivo. Zoki je bio zaduzen za recitacije. Predadoh ceduljce i cvijece prvoj grupi pa nalozih pripremu ranceva i polazak u 15h. Kada se svi prikupise, zahvalih se fenomenalnim domacinima. Aca je ponovo bio tu da nam, uz malu nadoknadu, preveze ranceve i one koji su imali problem sa vlastitim hodaljkama. Pozdravljam Treskavicu, milujuci je pogledom. Planina koja plijeni i ulazi u krv i oko. Opet cemo!

Somborci su ostali iza nas. Sretan put i hvala na druzenju! Oni voze preko Hrvatske. Selo Turovi nas ispraca uskim putem imalim prozorima sa trosnih kuca. Kroz Trnovo prodjosmo za cas. Dolinom, a ponegdje i kanjonom Zeljeznice, stigosmo  oko 16,30h u Lukavicu. Zaobilazimo Sarajevo.Vozimo se novim putem za Jahorinu. Neko upita:” Jel  Sarajevo  isto kao nekad? Jel  Miljacka isto tece”?

“Osim par stotina hiljada Sarajlija, sve je tu. I Miljacka i Sarajevo. Tu, dole…isto”!

Na Palama ponovni  susret sa Radetom i Suzanom. Obzirom da je Goca zaboravila telefon u Stajni, to nam je pruzilo priliku za jos malo druzenja.Restoran u centru  rasiri bastu i ugosti nas lijepo. Rucak za oprostaj po mjeri. Osoblje kao familija. Sve moze! Punih stomaka sa iskricama u zjenicama, izljubismo domacine. Licno sam se vise zadrzao u tom nacinu pozdrava sa Suzanom. Rade je bio previse neobrijan, za moj ukus. Srdacan pozdrav i dogovor oko zajednicke akcije na jesen. Lijepo je sa dobrim ljudima.

Pravac Zvornik. Ovaj put uspjevam, za vida, da ponesto  pokazem iispricam o Sokocu, Ravnoj Romaniji, Han Pijesku… Granica nas doceka oko 21,30h. Revnosni policajci u akciji. Skeniranje dokumenata. Nemaju aparat za skeniranje duse. Vidjeli bi kako je puna i lijepa ta planinarska. Prenijeli smo dio Bosne u njoj. Nista nismo prijavili cariniku! Ko zna koliko bi naplatio!?

Nedelja vrela i nervozna, baci nas u noc. Izadje Stefan u Sapcu. Ostali po redu: kod Simanovaca, Arena, Sava centar, pa Skerliceva. Stigosmo kasno ili rano, kako kome je znacilo tih 01,15 h. Svi su imali prevoz kucama. Svi su imali dovoljno snage da se vrate u velegradsku stvarnost.

Caroliju sa tri planine ponijeli su u sebi i cuvace je do neke sledece…

 

 

Dopisnik iz dzepova prirode:

Branislav  Makljenovic