Duhovna glazba i sveta glazba. Verska muzika

Hrišćanska duhovna glazba za vjernike i popularna sveta muzika koja nije u sustavu mise ili liturgije

Duhovna muzika ili duhovna glazba se različito tumači na Zapadu i Istoku hrišćanskog neba. Kod pravoslavnih hrišćana duhovnom muzikom se smatra samo liturgijska muzika, jer je ona napisana vodjena Duhom Svetim, dok sva ostala muzika, himne, pesme i pohvale se ne mogu smatrati duhovnom muzikom u užem smislu. U zapadnom hrišćanstvu je tumačenje slično uz neke razlike, jer zapadno hrišćanstvo razlikuje svetu i duhovnu muziku. I za razliku od pravoslavnog sveta, druge hrišćanske religije su rado popularne pesme sa duhovnim temama definisale kao duhovnu muziku. Na istoku je taj kriterijum strožiji i nedvosmisleniji.

Takav pristup je doveo i do toga da su u zapadnom hrišćanstvu mnoge hrišćanske sekte i pokreti slobodno kreirali sopstveni svet molitvi, himni, duhovnih pesama, što je na istoku nezamislivo. Posebno protestanti imaju tu sklonost, smatrajući da ako je nešto dobro i budi duh, da u tome mora biti dejstvo Svetog Duha. Pravoslavni znaju da to ne mora biti istina, i tek ozbiljnom proverom se nešto može proglasiti za duhovno.

Ne ulazeći u ta tumačenja i razlike, prenosimo tekst sa Wikipedije kako se na Zapadu doživljava duhovna muzika i šta je zapravo to, uz izbor nekoliko divnih izvodjenja i pesama, koja zaslužuju da se čuju zbog muzičkog kvaliteta i doživljaja.

Vjerska glazba

Pjevanje i glazba su odvajkada bile temeljne sastavnice vjerskih obreda gotovo svih religija, a posebice u judeokršćanskoj tradiciji. Takva glazba, koja je u službi bogoštovlja i pobožnosti, naziva se religijska (vjerska) glazba. U kršćanstvu su s vremenom određeni glazbeni oblici poprimili liturgijske odrednice, za razliku od onih koji su neliturgijski. Tako se za kršćansku glazbu u uporabi nalaze nazivi sveta glazba i duhovna glazba, koji nisu istoznačni. U Katoličkoj crkvi pak se je razvila posebna crkvena glazba.

Sveta glazba

Pojam sveta glazba – musica sacra potječe iz druge polovice 19. i s početka 20. stoljeća. To je, zapravo, bio povijesni trenutak kada se rađala želja da se crkvena glazba reformira, tj. obnovi, odnosno da joj se pridodaju obilježja koja je razlikuje od profane. To je preuzeo i Drugi vatikanski koncil kada govori o liturgiji i svetoj glazbi. Raspoznajni znak ili bitno obilježje te glazbe, tj. pridjeva sveta, u dokumentima Drugoga vatikanskoga koncila nije vezan za stil glazbenoga pisanja, nego za odnos između pjevanja i liturgijskoga čina. Ako dakle Drugi vatikanski koncil još govori o svetoj glazbi, definicija koju daje u Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium vrlo je različita od one koja je dotada bila poznata: »Stoga se svetom zove ona glazba koja je stvorena za obavljanje bogoslužja i koju resi svetost i pravilnost oblika.« (Pio X., Tra le sollecitudini, br. 2) Naime u Konstituciji SC govori se o svetoj glazbi, koja je »to svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom«. Samo takva glazba se s pravom može nazvati liturgijska glazba.

Naputak Musicam Sacram ističe da sveta glazba podrazumijeva specifičnu »narav« i »cilj«, shvaćene već od početka, od autora, sa željom da se što više prilagodi svetosti liturgije, kojoj treba postati »potreban i sastavni dio«. Biti »obdarena svetošću i pravilnošću oblika« znači da treba imati posebnu predispoziciju njezina konkretnog uvrštavanja u obred, za razliku od druge glazbe, različite naravi i svrhe. Prema tome sveta glazba nužno ima liturgijsku dimenziju. Naime liturgijska glazba je ona sveta glazba koja se može konkretno uvrštavati u bogoštovlje. Ona osim neophodne svetosti posjeduje određena obilježja liturgijske svojstvenosti i funkcionalnosti, kao što su:

1. neophodan službeni liturgijski tekst (uzet iz Svetog pisma, iz liturgijskih knjiga, iz patrističke literature) ili tekst kojeg su odobrile odgovorne crkvene vlasti; 2. specifična »pripadnost«, tj. precizna podudarnost između onoga što se izvodi i obreda koji se slavi i liturgijskoga vremena u kojemu se slavi;

3. suglasje i sklad s rubrikalnim propisima – u liturgijskom, pastoralnom i teološkom smislu;

4. prihvatljive dimenzije skladbi, njihova stvarna izvodljivost, sposobnost da budu shvaćene i da budu zaista učinkovite na duhovnom području, kako se ne bi pretvorile u »koncert« (u glazbeni moment sam za sebe, u kojemu narod ne može sudjelovati, ili, još gore, ne može razumjeti).

Duhovna glazba

Glazbena literatura izazvana osjećajima koji su, makar i općenito, vjerski, može biti nazvana duhovnom glazbom. No duhovna glazba nije osposobljena za liturgiju. Ona, istina, može naći mjesto u crkvi, ali »izvan liturgijskih slavlja« – dakle samo na duhovnim koncertima, u glazbenim meditacijama ili u sličnim događanjima. Prema tome u duhovnu glazbu ulaze sve skladbe – također i izvorna remek-djela povijesti glazbe – koja, ipak, nisu zamišljena za liturgijsku službu, poput svetih skazanja, pohvala, duhovnih madrigala i kantata, oratorija itd., a također i sve pjesme i religiozni napjevi suvremenih kantautora. Zapravo, sve su to skladbe koje, premda odgovaraju pobožnim ili duhovnim namjerama i ciljevima, nisu integralni momenti liturgijskoga čina, a nisu ni bile izvorno zamišljene kao takve.

Može se dakle reći da duhovna glazba nije ni sveta, ni liturgijska; odnosno, sveta glazba je duhovna, ali ne i automatski liturgijska – tj. ona to može postati zahvaljujući naknadnim funkcionalnim svojstvima. Jedino liturgijska glazba posjeduje kako preduvjete tako i prikladna obilježja za duhovnu i sakramentalnu svrhovitost, pa se zato s pravom naziva svetom. »Sveta će glazba biti to svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom, bilo da ugodnije izrazi molitvu, bilo da promiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću.«

Papa Benedikt XVI. u dokumentu Sacramentum Caritatis, br. 42, u vezi s time piše: »Uistinu, u liturgiji ne možemo reći da jedna pjesma vrijedi koliko i druga. Zato treba izbjegavati površnu improvizaciju ili uvođenje glazbenih rodova koji ne poštuju smisao liturgije. Budući da je pjesma liturgijski element, ona se treba integrirati u oblik vlastit slavlju. Zato sve – tekst, melodija i izvođenje – treba odgovarati smislu otajstva koje se slavi, dijelovima obreda i liturgijskim razdobljima.«

Popularna duhovna glazba – izbor horske duhovne muzike i poznate verske pesme

Les Choristes Caresse sur l’océan (au palais des Congres)