Decembru u zagrljaj i Kruševički vis
Izlet na Kruševički vis po snegu i inju 8.12.2013 godine
.
Injem prekriveno, nedeljno jutro se kezilo kroz grane pokunjenih tuja. Blistav dah prve svjetlostipotaknu oko. Još jedan dan za planinu. Hvala!
Iznad ledene pokorice, sa asfalta, proletila je vrana, noseći orah u kljunu. Lepet krila i škripanje đonova su bili jedini zvuci u uhu…
Grupisani i zavaljeni u dva kotrljajuća kombija, prođosmo kroz Lazarevac. Još je nedelju pokrivao snom. Samo patrolno auto policije i par domaćica sa cegerima. Nekoliko uzputnih kafana nas je odbilo, zaključanim vratima. Kroz Trbušnicu proklizismo, sa dva oblaka, okačena o farove. Stadosmo u Kruševici, iznad osnovne škole. Okupljanje u ljupkom parku, ispod izvora mineralne vode. ObogaćeniBanetovom pričom o tom kraju, krenusmo stazom između začuđenih i lajavih kučića. Makadam krcka pod nogama raspoloženih planinara. Ono malo probuđenih, čupavih glava, pozdravljalo nas je preko krnjavih taraba.Dan je davao jutru malo topline. Nosevi i uši su bojeni u crveno. Oči razigrane, krivudaju pogled.
„Branislave, a koji je ono vrh, tamo-desno?, A kako se zove ono selo? A koliko kilometara ćemo preći danas? A koliko još kilometara ima do Sokolovog gnezda?
Pitanja su topila maglu u kapljice… Kolona, duga kao Smuk, gmizala je do gazda Lekine njive.
Prepade se pogled od ljepote. Valjevske planine, posute bjelim, izronišena horizontu. Lijevo, Ostrvica, zabodena u oblak, otvara vidik ka Rudniku. Preko Kruševičkog visa, Venčac grli Bukulju, dok ih ljubomorno posmatra narogušeni Kosmaj.Samo se Avala utapala u svijetlo sivi bunar… Puno fotografija i još pitanja…
Vijugavi put kroz selo, provede nas kraj „Sokolovog gnezda“. U njemu ostade optimistični Savo, ložeći vatru u šporetu i pristavljajući vodu za čaj.. Planinarska kuća, tek probuđena, žmirkala ja na kolonu, vlažnim staklima prozora.. Ostade nam groblje sa lijeve strane puta. Bilo je i krajputaša. Spuštajući se u korito riječice Onjeg, ostavismo i kuće, napukle, zarasle i tužne. Livade su stidljivo otresale preostali snijeg sa narogušenih vlati trave. Kroz bukovu šumu, put, blatnjav i klizav, spusti nas do izvora kisele vode. Sav riđ od sumpora, prokrčio je sebi put preko kamenog platoa u rijeku. Limeni lončić, ostavljen na stijeni, pomogao je svima da utale radoznalost i žeđ. Onjeg, ogrnut plaštom bijele romanse, skupljao je žubor sa preostalih potoka. Sjećam ga se iz proljećnog izdanja, kada je kidaoi nosio drveće kao slamke. Pređosmo na drugu obalu, puštajući polusmrznutog momka da skakuće preko kamenja. Nešto prije ostataka drevne vodenice, vratismo se na desnu obalu. Taj dio staze, sve do šumskog puta, zabio se svima pod obrve. Jedan od puteva za izvlačenje drveta, povede nas kružno ka planinarskoj kući. Tragovi ranjavanja šume-svuda! Lakomi ljudi sijeku nasumice…Par breza na samcu je preživjelo. Mlade su i još ne interesantne testerama. Podrhtavaju na jesenjem suncu, kao goluždravi ptići. Ponovo smo kraj napuštenih i ugaslih kuća. Samo par vikendica ,daje znake života parkiranim četvorotočkašima. Ostarjela stabla šljiva, ukrivo raskrečena, još samo pticama daju radost. Zima se prikradala, kao mačak u lovu. Iz usporenog pokreta, još blistave jeseni, slijedi nagli skok ledene modrine…
Razvučena, vijugava i vrcava, linija planinara uđe u „ Sokolovo gnezdo“. Sunce, kao da je čekalo taj momenat, pocijepa par oblaka i pusti sjaj i toplinu po licima , ozarivši ih.
Tih 90 min, se pretvorilo u zlato. Dvorište i kuća, puni! Sve je vrvilo od veselosti. Kafa, čaj, rakija…
Cvijetovi –Milica, Gordana, Biljana, Stanka, Jovana….mješali su se sa stablima… Nenad, Veljko, Darko, Duško…
Ipak, mada blistav, dan je izdisao. Moralo se poći…. Nekoliko pomenuitih dama, na čelu sa Brankom, preuzeše brzi posao pranja suđa i sređivanja kuhinje. Domaćini, Bane i Sava, opraše podove. Čuvenom pištaljkom , objavih pokret. Čekalo nas je još par kilometara pješačenja do lijepog kompleksa-„Babina Reka“!… Ostade Sokolovo gnezdo, osmjehnuto kapijom, okrečenom u bijelo.
U prolazu vidjeh čika Leku.“Kako si, čika Leko“?
„Gde si Bane, kućo stara“!?
„Vidimo se uskoro, Pozdravljam te“! Neumorna dobrićina od 83 ljeta, me uvijek razveseli i pomalo postidi svojom energijom. Ponovo se kolona opružila po dužini grebena.Sunce se spuštalo horizontu u krilo. U grupicama, pomalo umornim, preko simpatičnog, drvenog mosta, uđosmo u restoran. Topao, čist i ljubaznog osmjeha, biješe doček domaćina…
Tako ušuškana, prođoše cijela dva sata… Predavanje užitcima prekinu pištaljka. Povratak u veliki grad je neminovan…Ovog puta, iz zvučnika su, pored rockandrolla, odzvanjali glasovi – Miroslav, Halid, Vesna, Nada…Planinarska populacija je krenula da se pali i žari… Srećom, uplovismo u okrajke Beograda. Veselo društvo se za čas rasu po narogušenim ulicama promrzlog grada.Savršena linija, od svitanja do sumraka i još malo dublje,je podvučena. Zagrljaj magle, hladan i vlažan, dotače mi ramena, povijena od težine ranca, dok je škripanje đonova, ponovo bio jedini zvuk u uhu..
Dopisnik iz džepova prirode:
Branislav Makljenović