Mirjana

Neponovljive emisije na radio Sarajevu, Mirjana je vodila četvrtkom, od 21-22h. Top hit-klasik.

Osamdesete su već bile pri kraju, kad sam je upoznao. U stvari, Dejan nas je upoznao, jedne ljetne večeri u podrumskoj kafani scenske akademije, u Sarajevu. Pružila je ruku i rekla:“Ja sam Mirjana“ i odvalila se smijati… Spoj parižanke i sarajke se ogledao ispod crnih obrva. Malo vremena je trebalo da se „kontamo“. Ubrzo je Kamerni teatar bio pandan „Akademiji“. Noći smo otkidali od dana, vraćajući se pjehe, do zgrade gdje je stanovala, u ulici Đure Đakovića. Preko puta se nalazio istoimeni bioskop, u kojeg nikad nismo otišli. Zato je stan u austrougarskoj gradnji bio naša Meka. Opremljen namještajem, kao da je iz tih vremena, davao nam je okvir za džakove maštanja. Rustična fotelja me je pridržavala, dok me je crnokosa furija upoznavala sa JJ Caleyom, Chopinom i još kojekakvom mješavinom rockandrolla i klasike. Fakultet muzikologije ju je ogrtao plaštem zanosa. Neponovljive emisije na radio Sarajevu, četvrtkom je vodila, od 21-22h. Top hit-klasik. Svaki put po 10 numera, predloga, pa glasanje. Sarajevo je bilo ponosno četvrtkom uveče. Ja sam bio ponosan malo poslije.

Kad god bih joj rekao koliko ljepote čuva u tim crnim očima, samo bi podigla lijevu obrvu i rekla: “Branislave, ne pretjeruj“!

Takvo, kotrljajuće Rrr mi se skotrljalo, vječno, u uho. Hm! Kako pretjerati sa pažnjom prema nekom, ko je ljubav!? Bolna grimasa mi se zamrzava na licu, dok je prizivam u sjećanje. Koliko opranih, sarajevskih ulica smo prepješačili jedući vruće kifle, kupljene u pekari, kod Zore… Koliko rasprskavajućeg smjeha i bešumnih suza. Provodili smo po nekoliko dana u dobrovoljnom zatočeništvu stana, dok se oglašavao tramvaj ispod prozora. Protezanje nogu, silaskom do dragstora, po cigarete i crno vino. Dok se uvlačim kao mačak, tih i mrk, sva si u pogledu, pomalo sakrivena u crveni, svileni ogrtač. Spremajući neke morske plodove ,polivene maslinovim uljem, odvrtala si ventil na česmi svog, blistavog osmjeha. Kako sam te volio, tog trenutka, dok ti je kosa crnila po ramenu. Bilo je dana, pa čak i mjeseci, kada se nismo viđali. Ništa to nije brisalo iskru ispod tvojih trepavica. Dlan, mekan i nježan, odsjedao je u mom grubom, nažuljenom. Sužen sam, sav sam kao mrva, dok mi se misao o tebi otkida. Mirjana! Leptir, sav šaren i usplahiren! Fališ mi, pobogu, skroz… I onda, kada jutro zvoni sa Kalimegdana, budeći me iz beogradskih snova, fališ mi …

Četvrtog aprila, 92g, pili smo vino u „Kamernom“. Tvoje bijelo, sa malo obične vode. Već petog, rekla si…idi odavde“! Otišao sam. Pisma su cijepala rat! Tvoj poziv da dođem u Pariz. Dugo, potom, nazvah…“Dobar dan! Trebao bih Mirjanu!? Mirjanu!? A ko ste vi? Ja? Zaboravljeni prijatelj…Žao mi je! Mirjana je umrla“!

„Ne, ne! Sa mnom si i u meni si“…

Branislav Makljenović