Nebesko škakljanje i Rajac

Planina Rajac i jedna lepa šetnja po njoj

Subota se otimala i ritala, frcajući kišne mlazeve po Beogradu. Nedelja, sva preneražena, prihvati samo dio tog procesa. U ponoć mi desno uho, onako otkriveno, proslijedi ritmične otkucaje sa oluka. Tako budnom i zgrčenom, curiše zvuci kiše niz ušne kanale, crpeći potpunu pažnju, tek zalegle spodobe. Kroz prozor, mrkli mrak zuri u moje lice. 

Ukucano vrijeme buđenja, uredno vrišti sa telefona. Budim se! Svaki sat buljim u ekran. Uf! 3,15h. Da li da ustanem ili odustanem? Bježi đavole J) Naravno  da ustadoh, praćen zvukom škripanja sopstvenih kostiju. Posle umivanja i pranja, ono malo zuba što je preostalo, pristavih vodu za čaj. Na vunenom tepihu zaokružih okvir za vježbe – Pet Tibetanaca. Zavrtih se u vasionu. Obuze me beskraj. Savršen spoj vježbe i disanja! Svega 10 minuta! Od  uspavanog do uzbudljivog!

Potom, kako noć gasne, zabodoh pogled u nebo. Cure tragovi subote preko neba. Nedelja je ritmičkim plesom otresla kapi kiše sa svoje kabanice. Valjda svjesna, da jesen izmiče oku, propusti po zjenicama blijesak jutra. Sa teretom u obliku ranca, izađoh nedelji u krilo. Ulice, vlažne i snene, zasipaše me hukom sova. Dok ulazim u 601, otkida se nebeska gromada. Vedro i umiveno nebo, baca mi zvijezde po glavi. Silueta mjeseca se protegla po mojim leđima. Sve trpim…

Skoro da blesav lik stremi ka planini! I onda, kad se sretnemo na raskrsnici, posle Ljiga, obično kažu: „Evo nas na Rajcu“. Rajac strši svojim oblim vrhom! Obrastao svim nastojanjima da bude lijep, on prosto bude –Rajac.

Mrgudni hod do vrha…pogled na savršen krug! Mislite da može bolje!?Može! Spust  preko Vijuljka, onom  lijepom stazom, pored lovačke kuće…

Potom pogled, vrijedan življenja! Petlača-Polom-G.Banjani…

Njive, tek uzorane…Pogled tek savršen. Gdje sam?

I onda…Da, sve je tu..

U selu nas dočekaše Gornji Banjani. Mala Dičina se ubaci u Veliku. Iznad mosta, nekako stidljivo, okačena u zagrljaj, Dičina grgolji, pršteći preko kamenog korita.

U samom selu, čudo! Lezi mi na rame, djevojko!

Kafana-„Lovački sastanak“-„Ne-ne“ Nikako lovački! O, mlada! Da li bi nas poslužila?

O, da! Ja jesam mlada, ali se zovem Ivana! Sad ću vas poslužiti! Izvolite!?

„Sa takvim osmjehom, neka bude kafa, vruća, crna i za pamćenje.“..

„Sve će  biti kako vi želite“…

Baš tako bješe. Kafana puna sebe. Ivana puna nedelje. Nedelja puna Ivane. Dok Dičina ubacuje treptaje besmislenih  skaradnosti, vježba plavetnila, dolazeći sa nebesa, puca i razbija se u fini tepih prolaznosti…

Crpim svu silu opadalih šišarki! Raspadajući dan  se pokušava skupiti u korpu. Dobar dan, rekoh suncu…Laka noć, reče mi mjesec…

I onda, kad pomislih da je…pa ne baš kraj…otpadaju mi đonovi od cipela kužnih. Odoh, odperjah…Skoro..odlepršah…Prosto sam ne viđen…Stranac u domaćim čizmama….

Plazeći uz vodotečinu Dičine, okruženi borovinom kao medom, ruke… o Bože! Ruke se rasprostrle u pokušaju da zagrle sve što je Rajac dao u grcaju.  Kako pogrbljeni planinari stizahu, zabadajući se u noć, tako ružičasti, blesavi tango, ucrtavaše blagu liniju savršenog plesa. Magla, vlažna i siva, polegla po obrvama, klizeći niz oborene glave. „Izvinite, ka planinarskom domu, ovuda, pravo“?

„Planinarko, na dobrom ste putu“…

 

Dopisnik iz džepova prirode:

Branislav Makljenović

064/350-56-52

Email: [email protected]