Pelješac i Sreser

Na putu za Pelješac drekavce je srelo mesto u nedodjiji Sreser

 

Sreser

 

Da li je to bila 1986? Vjerovatno. Dva sumanuta lika sa sarajevskih pločnika, zakupiše rentacar – Reno 18, tamno plave boje. Dejan je imao american expres karticu. Svijet nam se otvorio kroz široka vrata. Sedmodnevno putešestvije se otkačilo u petak, skoro jutrom. Rekoše nam da je Pelješac-raj! Kotrljasmo se preko Jablanice, Mostara, Neuma…

Onda, kad već misli skrenu ka Dubrovniku, mi skrenusmo na Pelješac. Dugačka linija obložena šumom i jakim mirisom ozona, baci nam šamar u lice!Otvorenih stakala, sa stopalima ispod šoferšajbne urlasmo pjesme, dolazeće sa kasetofona. Te godine, bio je hit Prins i pjesma „The  Tenesi“.  Na pola puta tabla – Sreser. Skretanje desno. Prazan put u ništavilo! Koliko možemo!? Samo 160km/h? Dejan maše autu koje ide u susret, objema rukama, dok ja pridržavam volan lijevom rukom. Blago budalama!

Ubrzo nam se nasmješi seoce, zariveno u more. Jedna pošta, prodavnica, i kafana. Sve potaman. Od iznajmljene sobe, do mola, čitavih 100metara. Puni objesnog ludila, brzo se nađosmo u kafani. Velike krigle špricera bacaju osmjeh. Pričali smo, smijali se, gledajući lijevo, za stolom, crnokosu ljepotu. Ona, crnog pogleda, koji je sijevao ispod trepavica, baci se na stolnjak, sva kao odraz duboke vode.

„Vidiš li slučaj sa lijeve strane?  Kakav slučaj? O, Dejane! Djevojka na vidiku! A, to. Nemam pojma. Hoćemo po još jedan špicer? Katastrofa! Naručismo po još jedan, dok sam se pokrenuo na klimavim nogama, ka crnom suncu. „Dobar dan, ja sam Branislav. Ma ne moj! Ne, ne! Samo pređi za naš mokri sto i nećemo ti ništa. Pa i ko bi joj šta!? I pređe! Sva kao lahor sa pučine, sjede za sto i reče:“ Kakve ste vi budale“! Zgledasmo se brzo, misleći: “Da li je ovo trebalo ovako“? Hajde, neka ide …

„Kako misliš, budale“?

„Pa, vi ste totalni manijaci! U ovoj nedođiji vrištite kao drekavci!

„Drekavci? Šta ćeš popiti? Pivo! Tako je, gospođice“… Kako bješe ime? Snježana. E, sad mi je lakše, Snježana…

Sledećih par dana je prošlo kao zatrpano lavinom. Kupali se  danom, zavijali po noći, kao vukovi. Šetali do susjednog sela, na ples sa istim. A, onda, otkide se crna kosa, rasipajući se po unezvjerenom pogledu. Popala  je ispod čempresa, kao paučina.Rasprela je mrežu, filigramsku. Ljubili se, skoro ne dodirujući…

Poput klizanja sunca prema Stonu, spade sa mrklog mola i reče“ Ti si lud! Pa da. Valjda jesam“

Poslednji dan smo okrečili drečećom! Popeli se na krov renoa, dok je Dejan dodavao gas. Ludi i isprepadani, čekasmo da stane. Stao je! Brzo se poljubismo. Iz plavog Sresera, kapnu vlažan dio oka.

Vrativši se u Sarajevo, skoro pobenavljeni od mora, čusmo kako huče talasi Pelješca. Tu, skoro ispod mola, razbijao se jedan o stijenu… I jedna misao se razbijala u glavi… Snježana…

Branislav Makljenović