Stari zavet i Bog koji u gnevu ubija ljude

Kako Bog koji je pun ljubavi u Starom zavjetu može da ubija ljude?

Mnogi kritičari Svetog pisma, optužuju hrišćane da služe manijakalnom Bogu koji uništava mnoge “naizgled” nevine narode u Starom zavjetu. Mada na prvi pogled, neupućenoj osobi može da izgleda kao da je Bog moralni tiranin, to očigledno nije slučaj i ispravan pogled na stvarnost.

Prvo moramo da shvatimo da niko nije zaista nevin. Sveto pismo je po tom pitanju kristalno jasno: “Jer svi sagrešiše i izgubili slavu Božiju” (Rim. 3, 23). Biblija dalje govori: “Jer šta se na Njemu ne može videti, od postanja sveta moglo se poznati i videti na stvorenjima, i Njegova večna sila i božanstvo, da nemaju izgovora.” (Rim. 1, 20). Na kraju krajeva, ne morate biti hrišćanin da biste znali razlikovati dobro od zla. To je umetnuto u sve nas. Pogledajte razumno, bez predrasuda. I savjest u nama i Božija kreacija oko nas svjedoče o veličini Boga.

Drugo, presuda (sud nad ljudima) je, za Boga, uvijek poslednje rješenje. On je čekao na pokajanje četiri stotine i trideset godina, da bi na kraju sudio hananskom narodu zbog njihovih grijehova. I pored punoće zla u Sodomu i Gomori, Gospod obećava Avramu, koji Ga je molio da spasi grad, da neće uništiti ova dva grada ako u njima ima bar 10 pravednih ljudi. Stotinu i dvadeset godina prije nego što je sudio zemlji i svim ljudima na njoj sa velikim potopom Bog je preko patrijarha Noja upozorio ljude da se okrenu od zla. Naravno da za kritičare hrišćanstva i Svetog pisma nisu popularne priče koje opisuju kako se Bog lako smilovao onima koji su bili spremni na pokajanje, kao što se vidi u slučaju sa prorokom Jonom i Ninivljanima (Jona, 3, 1-10) ili u slučaju pokajanja kurve Rave i spasavanja njenog doma prilikom uništavanja grada Jerihona pod vođstvom Isusa Navina (Isus Navin, glava 2, 1-24).

Treće, Božija kazna nikada nije rezultat etničkog čišćenja nekog naroda, već potreba da se čovječanstvo očisti od idolopoklonstva (služenja demonima). U stvari čak su sirijski i vavilonski narodi pročišćavali Božji narod (Izrailj) zbog njihovog grijeha i padanja u idolopoklonstvo.

Konačno moramo imati na umu da smo Božiju milost iskusili Hristovim stradanjem na krstu! Pitanje koje se postavlja samo po sebi jeste, da li ćemo Isusa odbaciti kao hananski narod ili ćemo se pokajati. Zato kritičari treba da promijene ugao gledanja i način posmatranja života. Nemamo mi život u svojoj ruci! Nismo mi vlasnici svojih života. Mi smo darovani životom i odgovorni smo Životvornom Darovatelju života!

Na kraju da kažem i ovo: U svojim osvajanjima u Starom zavjetu Bog je izlio svoju presudu na slaba društva koja su to zaslužila. Na krstu je Bog prepustio samoga Sebe Božijem sudu zbog ljudskih grijehova i slabosti, kroz ličnost svoga bezgrešnog Sina, KOJI TO NIJE ZASLUŽIO!

Dragoljub Rikić, pravoslavni teolog