Običan dan

 

Dojahao je na razularenim konjima,

Dok mu je sivilo curilo kroz znoj.

Kopita su odbijala varnice,

Bacajući treptaj svjetla u krilo noći…

 

Poznajemo li se? O, da!

Zar se ne sjećaš slapova,

Što su kidisali na nas?

Stihija je u nama, Obrvo…

 

.

 

Ime

 

„Kako se zoveš, ti, crna kao rudarsko okno?

Kako ti je ime, sjeno bez ivica?

Možda breza, sa bijelom korom preko lica?

Ili san što se budi kroz tek oprana, stakla prozora?

 

.

 

Bol

 

„Urezan među borama

Na čelu se ocrtava bol.

Blijeda slika trajanja.

Ispod slike znaci oluje.

Noć mi te uzima svjesno“…

 

.

Niti

 

„A niti? Niti se pletu same.

Misliš da ne pamtim?

Cvijet je izgorio na dlanu!

Misliš da ne pamtim?

Pa onda, kada sve procuri…

Misliš da ne pamtim?

Pamtim ja to sve!

Sve je zabodeno ispod obrva.

Misliš da ne pamtim?

Ma sve pamtim!

Čudo sam i čudo si,

Kornjačo sa Galapagosa…

 

.

Brzaci

„U godinama kritičnog življenja,

čudo se prostire umom…

Kako da ti priđem, ženo?

Brzacima, zahuktalim preko stijena?

 

 

.

Praznina

 

„Kuda sa čovjekom, sličnom snu?

Baciti ga u prazninu?

Bacam ga, slušajući odjek.

Dole, na samom dnu, čujem osmjeh“…

 

.

Riječi

 

„Žice savijene u riječi.

Riječi savijene u dlan.

Dok te oblaže noć,

Ja te obložen jutrom…čekam“…

 

.

Sjećanja

 

„Kada krenu sjećanja,

Ispod obješenog ramena,

Samo priđi i skupi se,

u ovlaženom krilu srastanja“…

 

Branislav Makljenović