Pravoslavlje i savremena medicina – spoj vere pacijenta vernika i lekara
Može li pravoslavlje i vera pacijenta koji je pravoslavni vernik da pomognu lekaru u lečenju. Da li savremena medicina ide sa verom
Lekar leči a Bog isceljuje.
Sve je od Boga dato čoveku, pa i bolest. Nije Božija volja da bude čovek bolestan, već je to posledica greha koje je čovek za života skupio. Bolest je manifestacija greha. Zašto se bolest dešava čoveku u takvom obliku i na takvom mestu, nama nije dokučivo umom. Zašto se čovek našao u situaciji da se razboli, postoje logična, prirodna objašnjenja ali i ona duhovna.
Gospod nas je od početka stvorio zdravima, naš praotac Adam je bio zdrav. Njegovim grehovnim padom i udaljavanjem od Božijih zapovesti, bolest je ušla u naše telo i duh. Bolest duše i bolest tela su jedno. Naš je zadatak da verom u Gospoda povratimo to naše zdravo stanje, pre svega duše, da se pokajanjem i pričešćem očistimo od greha. Zato je nekada bolest čistilište naše duše koja nas vodi do smirenoumlja.
Pravoslavlje poštuje medicinu. Ona je od Gospoda kao što je sve dobro na korist čoveku od Boga. Pravoslavlje i medicina su prirodan spoj, dokle god je medicina bogougodna i moralna, dokle god medicina ne narušava moral i Božije zapovesti. Tada je medicina sredstvo ljudskog zdravlja. Ono što pravoslavlje smatra za greh medicine su: namerno izazvani abortusi, jer je to čedomorstvo, ubijanje teških pacijenata iz milosrdja – eutanazija, nedozvoljeni i nesavesni eksperimenti na ljudima, davanje droge pacijentima, surogat materinstvo – radjanje bebe za druge roditelje, korišćenje ljudskih organa za kozmetiku i lekove, i tako redom.
Pravoslavni vernik bolest vidi kao Božije upozorenje, kao platu za naš grešni život, ali i kao smer za iskupljenje. Zato pravoslavni vernik sa mnogo više mira pristupa svojim bolestima, čak i kada su fatalne, kada im je loša prognoza.
Lekar gleda telo pacijenta i leči pacijenta lekovima i terapijama. Kada lekar u pacijentu bude gledao duh, lečiće i dublje simptome bolesti, kao što nas sveštenik leči duhovno, leči našu dušu. Sveštenik Svetim tajnama utvrdjuje našu veru, a gde je vera, tu je i pola isceljenja, kaže poslovica i narodna mudrost.
Pogledajte jedan zanimljiv dokumentarni film Bog ima zadnju reč na temu Pravoslavlje i savremena medicina. Vreme je da naša zemlja i naši ljudi u medicini potraže veru i u veri istinsku medicinu.
Bog ima zadnju reč
httpv://www.youtube.com/watch?v=xlv7YUCnizY
Ja sam se isto samo šalila. :)
Koliko vidim,bez obzira kojoj crkvi pripadate , vi koji TVRDITE da ispravno verujete sve manje ste tolerantnisto vise odmicete na svom putu. Nekako mi to ne ide uz stado Isusovo …
Moj put je onaj u čijoj crkvi pripadam a vjerujem da je ona Isusova, tako i pravoslavni, i oni vjeruju isto.“Odmicati se na putu????Koji bi to moj put trebao biti ako mi je zapovijeđeno u mojoj vjeri da branim svoje, pa to mi zapovijeda sam Isus, vama uputih bratsku opmenu i tako vas je pecnuo žalac te opomene. Sad Vojsije vidim ono što nisam prije vidjela, vaši sukobi sa vjerujućima, bila sam prenova da shvatim. Ovo mi sad stvarno postaje bezveze, ako Vam nešto nije jasno možete se vratiti na moj komentar gore gdje sam navela ono iz Biblije i moje svjedočanstvo, mislim da bi to bilo ipak vezano za temu a da nikoga ne povrijedim kao kršćanka, a vas Vojsije zabavlja šaliti se i analizirati stada, pa ako ste i vi u tom nekom stadu onda budite prvo vi tolerantni.Što god da jeste vjernik (time jš i više ili agnostik ili ateista), nemojte se ni Vi kao vjernik (kako kažete da jeste odmicati na svom putu). Ovime završavam, neda mi se raspravljati. Pa neka se piše što hoće. Krivo ili pravo, bez mene.
Inače, ne može mi reći onaj koji ne pripada u Katoličku Crkvu da se ja odmičem na svom putu. Znate kako se odmičem? RASPRAVLJAJUĆI, tako dolazim do onoga što su mi prije vaši tumačili, SVETA ŠUTNJA. Sjetih se Kandila Vere i stoput Zlatka. A sjetih se i Milenka…ne ide mi se nanovo. Ne volim kada se kao netko „našali“ sa mojim (što se niste našalili sa svojima sa nekim linkom koji se SMIJE pravoslavlju???) a onda kada ja ipak kažem istinu koja jest (o razdijeljenosti, što mene apsolutno ne dira i ne zanima) vi se osjetiste ugroženima jer sam ja nešto rekla, ali kad vi to kažete to je šala. Pa dobro, šalite se i dalje. Nije to samo šala to je više od šale, ono što se ne vidi vidi se.Rekoh, kako vam je palo na pamet baš se našaliti sa rimokatolicima? Ma nije ni važno.
Ja imam svoj put, ali me pravoslavno na tom putu uvijek negdje obogati, zato koliko mi god tvrdili kako su nam vjere jako jako različite, nisu. Moj zaključak je da nisu, vrlo se blisko dodiruju. I uvijek mogu za sebe uzeti onaj dio koji mi baš treba.
Idemo dalje.Na Putu.
Ako vas secanje dobro drzi onda cete se setiti da sam se u komentarima cesto salio i na racun pravoslavnih i jos vise na racun neverujucih. U pravu ste , volim da se salim i pokusavam da analiziram. Znam da nije iz zle namere i nemam potrebe da se izvinjavam ako neko nesto krivo shvati.
‚‚..ako mi je zapovijeđeno u mojoj vjeri da branim svoje, pa to mi zapovijeda sam Isus…‚‚‚.
Ne Martina , Isus ne zapovijeda da se delimo na ‚‚şvoje‚‚ i ‚‚tudje‚‚ … Stado Isusovo je jedno a cobani se namnozili , osilili i zavadili …
Vaistinu :)
Pa zar ja dijelim stado? Zar je grijeh braniti Krista tamo gdje ti je dan? Ako mene netko vrijeđa poradi Krista onda taj ne djeluje poradi Krista.Al moje je da praštam. Da Isus ne zapovijeda podjele ali ne zapovijeda ni da diramo jedni u druge, jel tako? Vi stvarno ne možete shvatiti mene. Čovjek vjere ne dira u drugoga. I to je to. U brata kršćanina. Znam ja Vojsije kakvi ste, zato sam se sad iznenadila na šalu. Možete prihvatiti da se meni ne sviđa tim više jer sam ja rikomkatolkinja, dakle, vas se baš i ne dotiče nigdje, neka se šalimo svi na račun rimokatolika, ajde od sada pa nadalje, valjda baš to Isus želi.to sam jako puno puta primjetila i to je ono što me boli. Ja stvarno nisam čula u svojoj crkvi da se proziva neki drugi kršćanin, pravoslavac ili protestant niti se govori o njima jeretički. Imamo neslaganja i to je to.Naši portali ne blate druge, ali ovdje se često rimokatoličko gotovo prikazuje kao nešto zločinačko.Pa dobro, onda sam ja zločinac koji vjeruje u Krista. I još više boli što baš to izlazi iz usta nekih patrijarha i svetih lica.Jeli to kršćanski? Kršćanski je ljubiti i opraštati. Zašto sam spomenula da ste podijeljeni? Zato jer sam to vidjela, ne govore svi isto iz pravoslavlja, ova crkva, ona crkva, jedni su za mir(ako su za mir onda su zločesti ekumenisti), drugi za rat, onaj duhovni, ne razumijem ja to.
Ja sam rekla tko je taj čovjek.Nadam se da će mu biti komično kad dođe pred lice Isusovo. Pa kao da me dosada niste upoznali, ovo što kažete kao da i ja ne mislim.
Uh, naporno mi je ovo. Ajde svi budite u miru i sve pet. Ništa vam martina ne zamjera.
Ako sam katolinja to ne znači da je svu u nas savršeno ali ne treba poticati na ono što je grešno, ta šala od tog dotičnog nema dobrih namjera.
Petkana, „vaistinu“, da. Samo onaj tko zaniječe Krista neće biti spašen. Evo vam primjer iz mog života. Nedavno mi je tata preminuo, iznenada, očito je „skupljao“ kroz deset godina podmuklu bolest: rak debelog crijeva. U 12 dana je otišao. Bio je priseban i primio sakramente, ispovijedio se u bolnici i prihvatio je situaciju. Nakon toga, počele su duhovne borbe. čovjek koji se bio dobar, koji se molio i bio pobožan, imao je napade u zadnjim trenutcima koji su trajali danima. Kako se đavao borio za dušu, to je i naglas očitovao.možda će sad neki ovdje vjerujući reći, ta da, bio je katolik, jeretička vjera, normalno da je imao napade. Griješite, svi imaju tu borbu, ali svaki čovjek, i to znači zanijekati Duha Svetoga, u tim zadnjim trenutcima đavao se bori za duh i kod onih koji jako vjeruju. Kroz vrijeme smo ga i vidjeli nakon smrti u bijelom, a bijelo je boja čistoće. Ja vjerujem da je moj otac spašen. Tako cijelo vrijeme osjećam.
I Vojsije, braniti svoje ne znači pljunuti na tuđe, ali braniti ono što nosiš i voliš u srcu, to nije grijeh.Kada braniš svoje, onda braniš Krista u sebi. Braniti se možeš i šutnjom, ali ja sam iz obzira prema Vama opomenula, bratski kako nam je Isus zapovijedio.
Opomenuti ne znači drugoga povrijediti nego ljubiti.
Ajde, mir sa svima, kasnim sa poslom. Mir s vama vaistinu.
Zaboraviste da ja pripadam Kristu po Crkvi.Krist je Crkva, tamo prebiva i tamo se hranim njime. Zato nije potrebna ovakva šala. Isto kao i Vi. Koji pripadate Crkvi u kojoj vam se daruje Krist. I ja to poštivam. Zapaliti katoličku crkvu i zapaliti pravoslavnu crkvu za mene je jednak zločin. Sveto mjesto je sveto jer tamo prebiva Bog. Nečija svetost, nečija džamija ili sinagoga. Ismijavati tuđe je grijeh.I to je to što htjedoh reći.
Ja ne vidim razlog za ljutnju. Uposte mi nije na pamet palo gledajuci tog komicara
da se to odnosi samo na katolicku crkvu , niti se u naslovu istice samo ta crkva.
No , batalimo njega .
Za skoro sve sto ste vi naveli ja kazem : Vaistinu !
Osim ovog ‚‚..Krist je Crkva, tamo prebiva ..‚‚ . Nisam siguran da se on tamo
zatvorio a jos manje da obitava samo u crkvama nase veroispovesti .
Ja verujem da je svuda i u svako vreme .
O tom bih razgovarao ( bez namere da ikog napadam ) .
Nema ljutnje :)
Naravno da se nije zatvorio, mislila sam na Tijelo Kristovo, u nas posvećena hostija.Sveta pričest.Bog jest Svudašnji, a za hranu nam je u Crkvi jer tamo je Njegovo Tijelo i Krv, bar kod nas tako ide a vjerujem i u vas. E sad jedino ako sumnjate u tu istinu. Ja sam imala prilike nakon pričesti osjetiti u ustima ukus krvi, samo jednom ali to je bilo meni dano. Tako je Bog htio. Kroz Crkvu se čovjek posvećuje, kroz sakramente, kroz čitanje Riječi Božje, molktvu i post.Crkva nije tek građevina, dom je to Gospodnji.Iako je Isus svuda, ja vjerujem da je svojim tijelom koje blagujemo u crkvi i mi ga blagujemo u svetoj pričesti.Otud nam snaga, otud crpimo sve, iz Krista, koji je živ.Možemo s Kristom biti svugdje ali ga blagovati možemo jedino u crkvi. I sam Krist je to rekao,“ovo je moje tijelo, moja krv koja se za vas predaje, ovo činite meni na spomen“, u crkvi se događa upravo taj spomen. I to činimo.Uzmite i jedite, kaže Krist, ako to ne primjeniš u crkvi, gdje ćeš? Duhovna hrana se daje u crkvi.Daje ju sam Krist. Ja crkvu ne gledam kao građevinu sa tamo nekim svećenicima kojima se svašta rado prišije, u crkvi prvotno gledam sebe i svoju dušu, svoj duh usmjeravam Kristu, čistim sebe i jačam duh ondje. Svećenik je službenik Božji i čovjek, grešan ali po njegovim posvećenim rukama i po molitvi posvećenja silazi pod prilike kruha i vina. Tako mi imamo.To je djelo Duha Svetoga.Nadam se da je jasnije. Čestom ispovijedi i pričesti čovjek se mijenja, najprije iznutra. Dali Vam se desilo da vam kažu da vam ne bi dali neke godine, da izgledate mlađe ili da iz vas nešto zrači lijepo? To je iz mog iskustva ono duhovno i nevidljivo. Kada se Bog nastani stvarno u tebi, duša mu postane hram, tada Bog nije samo svuda nego i u tebi. čim se duša okalja grijehom, Duh Sveti ne može više boraviti u tebi, zato se duša uvijek treba čistiti ispovijedima da bi čista mogla primiti Krista i pustiti ga da stanuje u tebi i da bude ne samo blagoslov tebi nego i onima koje sretneš. Kada izađeš iz crkve, Krista kojega si primio nosiš kao blagoslov u sebi, i onima kući, ne ostaje Krist u crkvi nego u tebi.
Svoje ozdravljenje zahvaljujem upravo čestim ispovijedima i pričestima jer to za mene nije tek neka forma nego OSOBNI SUSRET sa Bogom. Gdje se nevidljivi Bog spušta duhom i tijelom u tebe. Kada se spusti, onda ti postane snagom, prijeteljem, onda ti daruje zdravlje ponajprije duhovno ali i tjelesno. I radost pa ma kako teško bilo. Ona nutarnja.
Bog je stvorio Duše – nas. Onda je stvorio niže svetove i poslao nas Duše da u njima stičemo iskustva i učimo život – da ekspandiramo svest i ljubav i time realizujemo svoje potencijalne kvalitete po kojima smo slični Bogu.
Za takvo školovanje potrebna su nam i tela pa medju ostalima tu je i fizičko telo. Otuda, mi smo slični Bogu ne po izgledu ili formi naših fizičkih tela već po svojim još ne razvijenim potencijalnim kvalitetima.
Jednostavno mi smo ovde u školi života. U toj školi ne postoji greh. „Greh“ je izmišljeni termin radi korupcije čoveka koji nezna čovekom koji misli da nešto zna.
Duh ili Sveti Duh nikada nije niti može biti bolestan.
Duša, ono što suštinski jesmo, takodje nikada nije niti može biti bolesna. Ali, mi se iz nižih ili skučenih stanja svesti polako razvijamo i krećemo u viša stanja svesti – ka onoj koja je naše odredište ili naš cilj. Na tom putu učimo živeti u skladu sa pravilima i Zakonima Svetog Duha da bismo dosegli najvišu svest i Carstvo Nebesko. Učeći mi probamo sve i kroz naša iskustva lagano, kao Duša, otkrivamo ispravni način življenja i usvajamo ga. Svako naše delo koje nije u skladu sa Zakonom Ljubavi donosi odgovarajuću reakciju koja kod nas donosi odredjene posledice a one se manifestuju kao telesni ili umni imbalans ili bolest. (Um je samo još jedna obloga ili telo koje mi kao Duša koristimo.)
Otuda, ne postoji nikakav greh niti je bolest data od strane Boga. Ali bolest treba uistinu gledati kao blagoslov jer nam kaže da kod sebe trebamo nešto korigovati u našem odnosu prema životu (ljudima, životinjama i biljkama).
Bolset je samo naš podsetnik da načinimo odgovarajuću promenu i približmo se životu koji će biti u skladu sa najvišim Zakonom Ljubavi.
Da, dok ne naučimo živeti ispravno lekari jesu tu da nam pomognu da do kraja života nastavimo učiti životne lekcije…
Kada bi postojao bilo kakav greh onda bi život bio kazna a ne blagodet, budući da život jeste blagodet.
Gola vera nikoga neće ozdraviti već ispravan odnos prema životu – odnos sa ljubavlju u svom srcu… da život bude u skladu sa Zakonima Svetoga Duha odnosno najvišm svesti. Ti zakoni se ne uče umom već se utisnu u nas kao Dušu onda kada se dovoljno razvijemo – kada dovoljno ekspandiramo svoju svest.
Čovek uglavnom iz stanja svojih frustracija propisuje šta jeste a šta nije bogohulno a da to nije ni približno istinu. Da bi imao isravno razumevanje i odnos prema životu, ako za to ima potrebu, nabolje je da potraži daleko ispravniju metodu za koju u datom trenutku može naći put i način…
Čovek uči da prihvati odgovornost za sva svoja dela, reči i misli jer mu sve nedaće i bolesti dolaze jedino i samo zbog toga – to je način učenja života dok ne postanemo realizovanim Dušama i ne osetimo ljubav Boga u svojim srcima.
Louis
Sta biva kad neka dusa u toku ovozemaljskog zivota `ne zavrsi posao ` usavrsavanja?