Razdanjeno svjetlo
Izniklo sunce iz nedeljnog jutra, blještavo zlatno. Po parmacima prastare ograde, ježi se decembar.
Već pri kraju, skoro zaboden u januar, istopio se u pokušaju proboja. Svjetlo, razdanjeno, svo u bijelom, šepurilo se po granama usnulog drveća. Oblaci, zvani cirusi, razlijevali su se nebom kao ostatci tijesta za pitu krompirušu. Jastreb me blijedo gledao sa usahlog duda. Čudesni mačak, Žorž, je prevlačio repom po nogavicama mojih pantalona. Češkanje po čupavoj glavi je izazvalo lijepi zvuk predenja.
Dobro došao u Sokolovo gnezdo! Bolje te našao!
Pijetao, malo zakasnio u misiji buđenja, vikao je svoju pjesmu. Nemir je oticao iz glave, malim, tankim, potocima. Sa krova kuće se smješio dimnjak, četvrtastim otvorom. Vajat, sav čupav i razbarušen, primio me u prašnjavu izolaciju.Iznikla iz listova kupine, gledaš me očima, bodljikavim i crnim. Muha mi okrznu uho, dok misao o tebi lebdi vazduhom. Vampiru moj, dobro došla. Isisaj to malo što je ostalo u venama i…. idi do đavola!
Dan je disao nebeskim plućima, brišući sjene u sred podneva. Vi, gdje ste vi, cirkusanti iz ćoškova uma!?
Vratite mi blijesak u surovi pogled.
Vratite mi želju u uglove usana.
Parče tvog mirisa je završilo u mojim nosnicama.
Oteglo se to u beskraj.
Sovo, sa lepetom krila, u pola četiri ujutru, nadleti mi očne kapke i bježi, bježi od mene.
Otvori kapiju mog raspršenog uma i opet, bježi, bježi od mene!
Suze tjeraju smjeh na lice. Vidiš li da je skupljen u ćošak usana?
Bježi… bježi od mene!
Dopisnik iz ćoškova uma:
Branislav Makljenović