Gojaznost – šta je to povećana debljina kod odraslih osoba, dece i trudnica

 

GOJAZNOST kod odraslih, dece i trudnica

Što je to gojaznost i koji su uzroci gojaznost kod odraslih osoba, trudnica i dece. Kako nastaje debljina i značaj masnih ćelija. Uticaj gojaznosti na zdravlje

 

 

Gojaznost, ugojenost, pretilost (obesitas, adipositas) stanje je povećane tjelesne težine koja nastaje zbog nagomilavanja suvišnoga masnog tkiva.

Neposredan uzrok za gojaznost je unošenje u tijelo više hrane nego što je organizmu potrebno.

Hrana je za sva živa bića, pa tako i za čovjeka, osnov postojanja. Potreba da se utaži glad za hranom jedan je od osnovnih ljudskih nagona. Život, tjelesni razvitak, tjelesno i duševno zdravlje, ovise o pravilnoj ishrani. Hranom čovjek dobiva sav potreban materijal za izgradnju i rast organizma: bjelančevine, masti, ugljikohidrate, minerale, vitamine. Hrana čovjeku daje i potrebno »gorivo«. Probavom u crijevima i mijenom tvari u stanicama tijela, sastojci hrane »izgaraju«, tj. posredstvom kisika razgrađuju se u jednostavnije kemijske spojeve, pri čemu se oslobađa energija koja se ispoljava radom mišića, ostaloga tkiva i organa te tjelesnom temperaturom. Ta količina hranom unijete i u tijelu oslobođene energije izražava se i mjeri jedinicom za količinu topline koja se naziva kalorija.

Broj kalorija koje sadržava jedan gram osnovnih hranjivih tvari međusobno je različit. Ako se u tijelo unese jedan gram bjelančevina, njihovom razgradnjom u organizmu oslobodit će se u prosjeku 4 kalorije. Isti broj kalorija daju i ugljikohidrati dok će 1 gram masti izgaranjem osloboditi čak 9 kalorija. Iako masti sadrže više nego dvostruko količinu energije od ugljikohidrata i bjelančevina, ugljikohidrati su glavni izvor kalorija u hrani. Oni daju 50 do 70 posto ukupne količine kalorija. Taj je postotak u siromašnijim zemljama još veći s obzirom na to što su ugljikohidrati najjeftiniji izvor energije: krumpir, kruh, tjestenina, grah. U našoj je zemlji i znatan izvor kalorija alkohol, koji u obliku alkoholnih pića, negdje čak i redovito, predstavlja sastavni dio obroka.

Dnevne kalorijske potrebe tijela ovise o tjelesnoj aktivnosti i kreću se u granicama od 2200 do više od 5000 kalorija. Osobama koje u svom zvanju pretežno sjede ili obavljaju lakši fizički posao, potrebno je dnevno 2300 do 2500 kalorija. Jača tjelesna aktivnost zahtijeva oko 3000 kalorija, težak fizički rad 4000 kalorija, dok se prilikom najtežih fizičkih poslova (npr. rudari, drvosječe) utroši i 5000 kalorija.

Energija izražena kalorijama troši se neprekidno, ali ne i jednoliko. Tako će lagan fizički rad trošiti svega oko 100 kalorija na sat, sjedenje 75 kalorija, dok će se spavanjem utrošiti još manje. Težak fizički rad utroši 400 i više kalorija u toku jednoga sata. Umni rad, unatoč tome što je vrlo zamoran, troši malo kalorija. Liječnik je izvršio pokus na sebi i ustanovio da »jedan sat umnoga rada ne troši više kalorija nego što ih ima u polovini jednog kikirikija«.

Zdrav čovjek potpuno nesvjesno održava ravnotežu između svojih kalorijskih potreba te količine i kalorijske vrijednosti pojedine hrane. U zdrava čovjeka količina kalorija unijetih hranom odgovara količini potrošene energije. Kada se u tijelo hranom i pićem unosi više kalorija nego što je organizmu potrebno, dolazi do gojaznosti. Sav višak »pojedinih « kalorija, bez obzira jesu li to masti, ugljikohidrati, bjelančevine ili alkohol, pohranjuje se kao rezerva u masnim stanicama tijela. Na svakih 9 kalorija suvišne energije organizam stvara 1 gram rezervne masti. To znači, ako osoba dnevno dobiva samo 500 kalorija iznad svojih potreba, kroz tjedan dana povećat će tjelesnu težinu za pola kilograma. Mogli bismo kazati da organizam koristi vrijeme izobilja da bi stvorio rezervu za »mršave dane«. Međutim, te rezerve masti pretjerane su kod gojaznih osoba. Mnoge ugojene osobe imaju po nekoliko stotina tisuća rezervnih kalorija nataloženih u masnom tkivu. U današnjim uvjetima života takvo nakupljanje masnoga tkiva ne samo što je nepotrebno i nesvrsishodno nego je i štetno po zdravlje.

Tjelesni i duševni poremećaji gojaznih osoba

Gojaznost je bolest. Osnovni je problem loša, pretjerana ishrana.

Po posljedicama za zdravlje i život, gojaznost je slična pothranjenosti ili bolesti nedovoljne ishrane. Dokazano je da gojazne osobe žive kraće od osoba s normalnom tjelesnom težinom. Što je stupanj gojaznosti veći, to su poboljevanja i smrtnost veći. Muškarci s tjelesnom težinom koja je veća za 20 posto imaju smrtnost čak do 50 posto veću od osoba koje imaju normalnu tjelesnu težinu. Kod žena posljedice nisu tako teške, premda su mnogo češće gojazne od muškaraca.

Povećan pobol i povećana smrtnost gojaznih osoba nastaju zbog poremećaja koji su direktna posljedica prekomjerne tjelesne težine.  Gojaznost nepovoljno utječe na rad mnogih organa u tijelu, srca i krvožilnoga sustava, bubrega, jetre, pluća, crijeva.

Gojaznost znatno opterećuje srce naročito starijih ljudi. Masno tkivo prožima srčani mišić, srce postaje veće, ali ne i snažnije. Srce gojazne Portret najdebljega čovjeka u Americi u XIX stoljeću osobe mora podnijeti veći napor ne samo zbog povećane tjelesne težine, toga dodatnog tereta, nego i zbog mnogobrojnih novostvorenih krvnih žila koje suvišno masno tkivo opskrbljuju krvlju. Srce ugojene osobe naročito se jako opterećuje kretanjem i povećanim tjelesnim naporom. Zato se gojazni ljudi brzo umaraju, pa je njihova radna sposobnost znatno smanjena. Zbog otežanoga kretanja, takve osobe više sjede, što uzrokuje dalje smanjenje potrošnje kalorija u tijelu. Razumljivo je da će uz istu količinu hrane, tjelesna težina i dalje rasti. Tako se stvara zatvoren krug iz koga nema izlaza bez liječenja.

U krvi gojaznih osoba povećane su masne tvari: holesterol, trigliceridi (hiperlipidemija), koje se talože na stijenkama krvnih žila i ubrzavaju razvoj arterioskleroze. Masne tvari talože se na krvnim žilama srčanoga mišića i mozga. Zbog toga se u gojaznih osoba češće javlja tzv. koronarna skleroza. Posljedica su povremeni bolovi u srcu, a može se razviti i srčani infarkt. Promijenjene krvne žile u mozgu dovode do krvarenja u mozak.

Povišen krvni tlak nekoliko je puta češći u gojaznih nego u osoba koje imaju idealnu tjelesnu težinu.

Disanje gojazne osobe je otežano, naporno i površno. »Oklop masti « na prsnom košu otežava njegovo širenje. Širenje prsnoga koša pogoršano je i slabošću međurebrenih mišića, koji šire prsni koš, jer su jako prožeti masnim tkivom. Visok položaj ošita (dijafragme), mišića koji također sudjeluju u disanju, još više oslabljuje disanje. Jako nakupljanje masti u trbušnoj šupljini podiže ošit u prsni koš. Ošit tada pritišće na ( u XXI.st., da bi se takvo što vidjelo, dovoljno je izići na ulicu… ) srce i uzrokuje srčane smetnje. Prilikom udisaja ošit se ne može dovoljno spustiti u trbušnu šupljinu ispunjenu masnim tkivom, što znatno smanjuje udisaj. Ukupna količina udahnutoga zraka znatno je smanjena (smanjeni vitalni kapacitet). To je ujedno i razlog zbog čega su gojazne osobe kratkog daha i zašto se zapušu već na najmanji napor. Smanjen dovod zraka u pluća otežava i punjenje srca krvlju, pa se s vremenom razvija oštećenje i kronična slabost srca. Otežana izmjena plinova u plućima dovodi do nakupljanja ugljičnoga dioksida u krvi, što dovodi do stalne pospanosti. Oslabljena »plućna ventilacija« također je razlog zbog čega se u gojaznih ljudi mnogo češće javljaju upale pluća nego u osoba s normalnom tjelesnom težinom.

Gojazne osobe sklone su i drugim bolesnim promjenama: šećernoj bolesti, oštećenju jetre, grušanju krvi u krvnim žilama (tromboza), iskrivljenosti koštanoga sustava, upalama zglobova, proširenim venama na nogama, upali žučnoga mjehura, slijepoga crijeva, češće se stvaraju žučni kamenci, postoje probavne smetnje kao napuhnutost, podrigivanje, proljevi.

Ali sve ove tjelesne promjene gojazne osobe uopće ne povezuju sa svojom prekomjernom težinom. Mnogo ih više zabrinjava tjelesni izgled nego poremećeno zdravstveno stanje, naročito ako je riječ o mlađim osobama. Zabrinutost za svoj izgled, tjelesna nepokretnost, smanjena radna sposobnost, sve to dovodi i do psihičkih poremećaja: osjećaja manje vrijednosti, potištenosti, povučenosti.

Uzroci gojaznosti

Budući da je neposredan uzrok gojaznosti višak kalorija unijetih hranom, može se reći da se čovjek deblja zato što previše jede. Nesumnjivo je da se u vezi s takvom kategoričnom tvrdnjom može postaviti niz pitanja: zašto neki ljudi previše jedu, zbog čega pojedinci mogu pojesti goleme količine hrane i ostati mršavi, dok se drugi uz mnogo manju količinu hrane debljaju zašto netko ne može smršaviti unatoč tome što »gotovo ništa« ne jede?

Centri koji reguliraju uzimanje hrane nalaze se u mozgu čovjeka. Postoje tzv. »centar za glad«, čiji nadražaj izaziva osjećaj gladi i potrebu za uzimanjem hrane, te »centar za sitost«, čiji nadražaj dovodi do toga da čovjek prestaje jesti. Zdrav čovjek nesvjesno održava ravnotežu između ta dva centra, tako da količina kalorija unijetih hranom odgovara količini potrošene energije.

Ako se ravnoteža poremeti, posljedice mogu biti dvojake:

1. Nedovoljno unošenje hrane dovodi do gubitka tjelesne težine, s vremenom se razvije stanje pothranjenosti.

2. Prekomjerno unošenje hrane gomila više kalorija nego što se troši i dovodi do porasta tjelesne težine, do gojaznosti.

Postoje brojni poznati i nepoznati činioci koji djeluju na te mozgovne centre. Prolazan osjećaj gladi nastat će zbog sniženja šećera u krvi, zbog grčevitih i bolnih pokreta želuca, dok će, npr., rastezanje želuca izazvati osjećaj sitosti. Smatra se da postoje tri osnovna poremećaja koji trajno djeluju na centre: poremećaji u mozgu, nasljednost i psihički poremećaji. Svi ti činioci mogu narušiti ravnotežu i dovesti do gojaznosti.

Poremećaji u mozgu mogu izazvati gojaznost ako su nastali u dijelu mozga u kojem postoje centri za glad i sitost. Nauci je poznato da se ti centri nalaze u dijelu mozga koji se naziva hipotalamus. Eksperimentima je dokazano da životinje prestaju jesti ako im je uništen »centar za glad«. Ako je uništen »centar za sitost«, nastane suprotna reakcija, životinja ne prestaje jesti. I kod čovjeka se zbog oštećenja toga dijela mozga iznenada može javiti pretjerana glad, uzimanje golemih količina hrane i gojaznost teškog stupnja, bez obzira na to što je takva osoba desetljećima imala normalnu tjelesnu težinu. Isto se tako može iznenada pojaviti i potpun gubitak apetita uz osjećaj stalne sitosti. Posljedica je nagli gubitak tjelesne težine. Takva stanja nastaju nakon upala i povreda mozga, rijetko zbog tumora u mozgu.

U nastanku gojaznosti nasljednost (genetski faktor) nije tako važna kao što se svojevremeno smatralo. Iza tzv. nasljedne gojaznosti zapravo se krije utjecaj sredine i obitelji. Mnoge gojazne osobe odgajane su u obiteljima u kojima je jelo predstavljalo jedino životno zadovoljstvo, gdje je stvoren kult jela. Navike uzimanja velikih količina hrane iz djetinjstva ostale su i poslije. Veliki obroci postepeno su učinili manje osjetljivim centar za sitost. Osim toga, prekomjerna ishrana u najranijoj mladosti uzrokovala je stvaranje većeg broja masnih stanica.

Osjećajni i drugi psihički poremećaji mogu direktno utjecati na centre za sitost i glad. Poznata je neumjerenost u jelu nakon potresnoga događaja, životnoga neuspjeha, poslije nezadovoljstva, sukoba u obitelji ili na radnom mjestu, nakon neuspjeha da se riješi važan životni problem. Uzimanje hrane smanjuje »duševnu napetost« takvih osoba, koje zapravo prekomjernom ishranom rješavaju svoje unutarnje probleme i životne situacije za čije rješenje nisu dorasle. Ako takvi psihički poremećaji traju duže vrijeme, ili su postali trajni, užitak u jelu može postati njihovo jedino životno zadovoljstvo i glavna osobina ličnosti.

Čovjekova potreba za hranom nije isključivo određena osjećajem gladi. Apetit, to je posebna želja za određenom vrstom hrane, ovisi o izgledu hrane, osjetima mirisa i okusa. I sama pomisao na neku hranu može izazvati pojačan apetit. Svečanosti, gozbe, službeni i neslužbeni ručkovi i večere, kada pun stol i atmosfera ugodnoga društva pojačava apetit, dovode do pretjeravanja u jelu i pilu, a posljedica je nakupljanje suvišnih kilograma.

Suvremen način života u velikoj mjeri utječe na gojaznost. Porast tjelesne težine karakteristika je ljudi civiliziranih i bogatih zemalja. U nerazvijenim i siromašnim područjima čovjek veliki dio energije (kalorija) troši na radnom mjestu, na putu do radnoga mjesta, na proizvodnju i pripremu hrane. Život čovjeka u bogatim i urbanim sredinama takav je da troši sve manje kalorija. Tome pridonose moderna prometna sredstva.

Čovjek se sve manje kreće. Modernizacija tehnološkoga procesa u proizvodnji dovela je do toga da se i na radnom mjestu sve više »pritišće dugmad«, a kod kuće brojni kućanski aparati znatno smanjuju potrošnju ljudske energije. Način prehrane postao je takav da se sve više koristi polugotova ili gotova hrana, uglavnom visoko kalorična, zbog većega postotka masti. U bogatim se zemljama više od 40 posto kalorijskih potreba podmiruje mastima. Znači, s jedne strane postoji sve manji utrošak ljudske energije, a s druge se strane hranom unosi u tijelo sve više kalorija.

Gojaznost djece

Gojaznost odrasla čovjeka usko je povezana s gojaznošću iz djetinjstva.  U više od jedne trećine slučajeva gojaznost odraslih samo je nastavak pretilosti dječje dobi. Takvi slučajevi ujedno su i najteži oblici gojaznosti odraslih.

Nauka je otkrila činjenice koje ukazuju kako i na koji način nasljeđivanje i vanjski utjecaji okoline u djetinjstvu djeluju na gojaznost. Mast se kao »rezervno gorivo« nakuplja u posebnim masnim stanicama koje se zovu adipociti. Sklonost debljanju kao i tjelesna težina ne ovise samo o tome jesu li masne stanice više ili manje napunjene mašću nego i o ukupnom broju masnih stanica u tijelu. Broj masnih stanica čovjeka može se određivati kao što se može određivati i broj krvnih stanica, crvenih i bijelih krvnih zrnaca. Ukupan broj masnih stanica u tijelu čovjeka iznosi prosječno oko 300 milijardi.

O tome da li će broj masnih stanica biti veći ili manji odlučuju nasljedni činioci, ali još više način prehrane u prvim danima, mjesecima i godinama života. Pretjerana prehrana u mladosti smatra se glavnim podsticajem porasta broja masnih stanica, naročito prekomjerno hranjenje u prvim danima i prvim tjednima života. Što je dijete starije, utjecaj prehrane na broj masnih stanica sve je manji, tako da se oko 23. godine života broj masnih stanica ustaljuje i više se ne mijenja do kraja života.

Znači da gojaznost dječje dobi stvara preduvjete za kasniju gojaznost, i to ne samo navikama u jelu nego i brojem masnih stanica.

Ako su u gojazne osobe sve masne stanice maksimalno napunjene mašću, tada ukupna količina masnoga tkiva iznosi oko 40 kilograma. To je ujedno i krajnja granica viška tjelesne težine koja se može postići nakon dvadeset i treće godine života. Višak kalorija u tijelu nema se gdje taložiti kao »rezervna mast«, pa se stolicom kao neprobavljivi dio hrane odstranjuje iz tijela. Kod težih slučajeva gojaznosti broj masnih stanica može iznositi i 500 milijardi, u najtežim slučajevima i više od bilijun masnih stanica, pa rezerva masnoga tkiva može iznositi više od 100 kilograma.

Masne stanice nisu jednako raspoređene po tijelu. Zato se jedni debljaju više straga, a drugi više sprijeda. Netko se deblja više u licu, kod drugoga »sve ide u trbuh«. Na takav raspored utječu hormoni i lučevine nekih žlijezda.

Lakši stupanj gojaznosti djece nastaje onda kada njihova tjelesna težina ne prelazi 10 do 20 posto iznad normalne težine. O pravoj gojaznosti govori se kada tjelesna težina djeteta prelazi 20 posto iznad težine koja se smatra normalnom za tu dob, spol i određenu visinu tijela. Glavni su krivci zbog gojaznosti djece roditelji koji ih pretjerano hrane. Tome pogoduju predrasude, a naročito je rasprostranjeno mišljenje da je dijete to zdravije što je deblje. Istina je suprotna: gojazno dijete prije oboli nego dijete s normalnom težinom, pa čak i od djeteta koje se smatra mršavije. Mnogi roditelji kljukaju svoju djecu smatrajući da time iskazuju pravu ljubav. Gojazna djeca postaju nespretna, nepokretna, ne mogu ravnopravno sudjelovati u dječjim igrama, postaju objekt izrugivanja i maltretiranja. Zbog toga izbjegavaju društvo ostale djece, povlače se u sebe, imaju osjećaj manje vrijednosti, a zatim im ništa drugo ne preostaje nego da i dalje pretjerano jedu. Posljedica je: porast tjelesne težine. Sprečavanje pretjerane ishrane u prvim mjesecima života, sprečavanje gojaznosti u predškolskoj i školskoj dobi omogućuje djeci sretnije djetinjstvo, ujedno smanjuje gojaznost odraslih. Na taj način čuva se zdravlje i smanjuje smrtnost.

Gojaznost trudnica

Tjelesna težina žene u toku trudnoće postepeno raste. Taj porast tjelesne težine kod zdrave žene i normalne trudnoće u prosjeku iznosi 10 do 13 kg. Samo polovina dobivene tjelesne težine otpada na čedo i maternicu, ostatak je pretežno masno tkivo koje se nakuplja da bi poslužilo kao »skladište« za potrebe dojenčeta i dojenja. Svega 1 do 2 kg otpada na nakupljenu tekućinu, koja se izluči mokrenjem. Porast tjelesne težine u trudnoći ovisi o gradi tijela žene, načinu prehrane, bolestima trudnice i čeda. U nekih je žena porast tjelesne tetežine tek nešto veći od težine čeda, kod drugih iznosi i više od 20 kg.

 

Izvor: Kućni liječnik dijagnostičar – Valentin Vnuk