Dunja

Ima svoj svijet i stalno ga obilazi,
Za prst me drži, stepenicom tjera.
Niz stepenicu odmah silazi,
Idemo opet gore, to joj je mjera.

Ispod čuperka, oko joj sine, blješti,
Strikane, drži me za ruku, povedi gore.
Onda svojim smjehom, osmjeh priklješti,
I tako ispravi sa čela sve bore.

Dječiji snovi u očima se jave,
Radosni i kad mama kunja.
Tata i mama, njenim kovrdžama se bave,
Ona se zove princeza, jedna mila – Dunja…

Dunja je svijetla, svijet na dlanu,
Pojavljuje se nedeljom, samo se šunja.
Tada se sunce pojavi, granu,
A breze šumore: „Evo, stigla je – Dunja“

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović