Gasi se noć …

 

Iz nekog crnog, besmislenog mraka,

Krhka želja ugašena, sparušeno pada.

Čvrst zagrljaj je ispod iluzornog kraka,

Grebe, otima se i biva odmah, sada.

 

Ko se to otima, lud od poznate pjesme?

Sigurno ne zna za kotrljave zvuke.

Zariva kandže u dlan i kad se ne smje,

I sve to radi tiho, bez imalo buke.

 

Šta radiš ti tamo, u kraju noći?

Misliš da ne vidim svu tvoju crnu?

Nekim putem, uvjek moramo poći,

Uvjek na njemu srećem svoju srnu.

 

Branislav Makljenović