Zlatni magarac – Apulej

Poznati rimski mislilac Apulej i njegova satirična knjiga priča Zlatni magarac. Druga priča o udvaranju i strasti

Novorođeno sunce otjeralo je noć i dovelo dan, probudio sam se i napustio postelju zabrinut i pun želje da razgledam zanimljivosti i čuda ovoga grada. Pomislih da se nalazim u srcu Tesalije, u zemlji koju cio svijet jednodušno slavi kao kolijevku čarobnjačkih umijeća i uroka. I priča onoga mog valjanog druga Aristomena počela je ovdje u ovomu gradu, te sam tako i inače pun želje i nestrpljivosti, svaki predmet promatrao začuđenim očima.

U cijelomu gradu nije bilo ničega što bih držao da je zbilja ono što jest: sve je bilo čarolijama pretvoreno u drugi neki lik. Čak i kamenje na koje sam nailazio držao sam za ljude koji su bili pretvoreni u kamen; a kad bih čuo neku pticu, mišljah da je i to čovjek komu je niklo perje; tako se isto prekrilo lišćem drveće koje je raslo pred gradskim zidinama i voda vrelica navirala je od ljudskih tijela pretvorenih u vodu. Zamišljao sam da se kipovi i likovi kreću, zidovi govore, goveda i druga stoka da proriču budućnost i da će čak s neba i iz sjajna sunčevog kolobara odjednom doći kakvo proročanstvo.

Obuzet takvim predodžbama, rekao bih, i zahvaćen željom koja me mučila, lutao sam svuda, a da nisam mogao otkriti ni početak ni kraj svega što sam tako želio.

I dok sam tako lutao od vrata do vrata kao pijanac, nađoh se najednom, i ne primijetivši, na trgu sa živežnim namirnicama. U tom je trenutku prolazila neka dama s velikom pratnjom sluškinja. Pohrlim da bih je stigao. Zlato na dragom kamenju i na haljini gdje je bilo utkano, pokazivalo je dičnu damu. Sa strane, uza nju, išao je čovjek dosta star i čim me je primijetio, uzviknuo je: »Tako mi boga, ovo je Lucije!«

Istodobno me i poljubio i zatim prošaptao onoj gospođi nekoliko nerazgovjetnih riječi. »Zar nećeš sam prići i pozdraviti svoju mater?« »Ne usuđujem se«, odgovorih ja, »jer ne poznam ovu gospođu.« Pocrvenjeo sam, oborio glavu i ostao na tomu mjestu kao ukopan. A ona reče: »To je plemenita skromnost vrle Salvije, njegove matere. Naprosto je nevjerojatno kako ona živi u cijeloj njegovoj osobi: dugo tijelo bez ikakve nepravilnosti, obična visina, svježa vitkost, prava crvena boja, plava i nedotjerana kosa, zelenkaste ali žive oči kojih pogled sjeća na orla, korak pun ljupkosti i bez ikakve neprirodnosti!« Zatim dometne: »Ja sam te, Lucije, odnjegovala ovim svojim rukama. Nikakvo čudo, jer sam s tvojom majkom bila povezana dvostrukom vezom krvi i zajedničkoga odgoja. Obje vučemo lozu od Plutarhove obitelji, a dojene smo zajedno istim mlijekom iste dojilje i odrasle smo kao sestre u uskoj povezanosti. Samo u našemu društvenom položaju postoji razlika: tvoja se mati udala za odličnika, a ja za obična privatnika. Ja sam ta Birena i možda se sjećaš da si često čuo njezino ime među onima koji su te odgojili. Ne boj se sada primiti moju gostoljubivost, ili bolje dođi u kuću koja će odsad biti tvoja.«

Za toga razgovora moje je crvenilo imalo dosta vremena da nestane. Odgovorio sam: »Majko, zasad ne mogu ni pomisliti da napustim svoga domaćina Milona, jer se nemam zašto na nj potužiti. Ali ću se truditi da učinim sve što se može uraditi bez neuljudnosti. I kad me god put ovuda nanese, neću propustiti da ne odsjednem kod tebe.«

Kad smo izmijenili ovakve ljubaznosti, pošli smo još nekoliko koraka i stigli do Birenine kuće.

Predvorje je bilo veličanstveno. Sa svake strane, u četiri kuta, dizao se po jedan stup na kojemu je stajao kip Pobjede. Božica raširenih krila nije bila u pokretu: jednom ružičastom nogom dodirivala je nestalnu točku neke pokretne kugle i oslanjala se na nju tako da ju je jedva doticala, pa se činilo kanda hoće poletjeti. Jedan komad parskog mramora koji je predstavljao Dijanu bio je nasred dvorane i dijelio je na dva sukladna dijela.

Remek djelo bez ikakve mane, božica kojoj je haljina lebdjela na vjetru, činila se kao da se u brzom pokretu pojavljuje pred očima onoga koji ulazi i svojom veličanstvenošću ulijevala nam je strahopoštovanje. 3 desne i s lijeve strane bili su psi, također učinjeni od kamena; njihove oči bile su pune prijetnje, uši naćulene, nozdrve raširene, a usta spremna ujesti: da je gdje u blizini odjeknuo lavež pasa, čovjek bi mogao pomisliti da to dolazi iz njihovih mramornih grla. Ali je izvrsni umjetnik nadmašio samoga sebe tek u stavu tih životinja: psi su imali uzdignute grudi i stražnje su noge počivale, a prednje su bile kao u trku. Iza božice dizala se stijena u obliku pećine, s mahovinom, travom, lišćem, savitljivim granama; tu je bila loza, tamo žbunje — cijelo biljno carstvo koje je izlazilo iz kamena. A sjenka kipa bila je u unutrašnjosti pećine osvijetljena odbljeskom mramora. Nad samim ulazom u pećinu visilo je voće i grozdovi, a sve je bilo tako savršeno urađeno da je umjetnost, natječući se s prirodom, uspjela svemu dati izgled zbilje. Reklo bi se da bi ih za berbe, kad ih dah jesenskog vjetra pozlati i učini zrelima, čovjek mogao otkinuti i pojesti. I kad bi se nagnuo i promatrao vrelo koje je ugodno žuboreći teklo pod nogama božice, imao bi tlapnju kako su ti grozdovi koji vise u prirodi toliko živi da se miču. Ispod lišća virio je Akteon napravljen od kamena i motrio božicu znatiželjnim pogledom. Gotovo već pretvoren u životinju u obliku jelena, mogao se vidjeti istodobno i na stijeni i na vodi kako promatra božicu na kupanju.

Nisam se mogao nagledati toga prizora i beskrajno sam uživao u njemu. »Sve to što vidiš«, reče mi Birena, »tvoje je!« I u isto vrijeme otpusti sve nazočne da bismo mogli razgovarati udvoje. Kad su se svi udaljili, rekla je: »Ove mi božice, Lucije, plašim se za te i htjela bih se brigati za tvoju sigurnost jer te ljubim kano sina. Čuvaj se, čuvaj se dobro opasnih umijeća i zločinačkih zavođenja te Pamfile, žene toga Milona za koga kažeš da je tvoj domaćin. Ona slovi za vješticu prvoga reda, vještu u svim čarima crnoga čarobnjaštva. Ona zna puhanjem u čarobni štapić ili kamenčiće, ili druge sitne predmete, svu svjetlost ovoga zvjezdanog svijeta zaroniti u dubine Tartara i staroga kaosa. Primijeti li kakva mladića osobite ljepote, odmah je svu obuzme ljubav i od toga trena ne skida više s njega ni misli ni očiju. Dugo ga mami svojim milovanjima, obuzme njegov duh i za vječna vremena okuje ga u verige nezasitne ljubavi. One koji ne pokazuju ljubaznost i koji svojim prezirom izazovu njezinu mržnju, smjesta pretvara u kamenje, ovnove ili kakve bilo životinje, a da ne govorimo o onima koje je jednostavno poslala na onaj svijet. Eto zašto se bojim za te i mislim kako bi trebao da se čuvaš! Jer ona je stalno gonjena strašću, a ti, tvoja mladost i tvoje obličje mogu izazvati strasti u nje.«

Tako mi je zabrinuto govorila Birena.

Ali ja sam po naravi bio znatiželjan i čim sam čuo da se spominje čaranje koje sam oduvijek žudio, ne misleći da se čuvam Pamfile zbog toga, poželio sam nestrpljiv da i sam naučim nešto takova, makar što me to stajalo, i da se survam ravno u bezdan. Brzao sam kao lud, oslobodio sam se njezine ruke kao lanca, brzo rekao zbogom i što sam brže mogao potrčao prema kući svoga domaćina. Hrleći kao lud govorio sam samomu sebi: »Sad, Lucije, samo pomno! Budi sabran! Došla je zgoda o kojoj si sanjao. Tvoja je davna želja ispunjena i moći ćeš napojiti dušu divnim i neobičnim pričama. Otkloni svaki djetinjski strah, pristupi cijeloj stvari otvoreno i iskreno. Uzdrži se od svake ljubavne veze sa svojom domaćicom, i poštuj bračnu postelju Milonovu. A glede Fotide, možeš joj prići odvažno. Djevojka je lijepa, voli se smijati, a nije ni nepristupačna. Barem sinoć, kad si išao na spalo, ona te lijepo odvela u sobu, položila te u postelju šaleći se, nježno te pokrila, okrećala se i pokazivala (to joj se moglo čitati na licu) da joj je žao što odlazi. Naposljetku je nekoliko puta zastala i okrenula se da te pogleda. Neka ti je sa srećom i pokušaj sreću s Fotidom, pa makar se dogodilo i nešto neugodno.«

Govoreći tako sam sa sobom, došao sam do Milonove kuće i, kako se to kaže, bio sam se u sebi već odlučio. Kod kuće ne nađem ni Milona ni njegovu ženu, nego samo moju dragu Fotidu. Pripravljala je za svoje gospodare neko jelo od kosanoga mesa, nekakve kobasice, što li, i nekakav paprikaš od pašteta, veoma ukusan, kao što se moglo naslutiti po mirisu. Obučena je bila vrlo koketno u haljinu od platna; prsluk žive crvene boje stezao joj je stas pod samim grudima; svojim malašnim ručicama okrećala je tavu, i dok je brzim pokretima pratila ovo kretanje, njezini su udovi gipko podrhtavali, a njegovani bokovi lako su treperili i pokrećali savitljivu kralješnicu koja se ljupko izvijala.

Taj me prizor posve zanio i gotovo sam se ukočio od divljenja i iznenađenja, a tijelo mi se uzbudilo i u onim dijelovima koji su maloprvo bili mirni. Rekoh joj napokon: »Eh, moja draga Fotido, kako su divni pokreti tvoje stražnjice dok okrećeš tu tavu! Kako spravljaš odabran paprikaš. Sretan li je, i još više nego sretan, čovjek komu dopustiš da tu umoči svoj prst!«

A lijepa i vragolasta djevojka odgovori: »Idi, nesretnice, i nosi se od moga ognjišta! Jer ako te i najmanji plamen takne, sagorjet ćeš do srži i nitko osim mene više neće moći ugasiti taj žar. A ja dobro poznam sve recepte i razumijem se u okretanju i tava i postelje.«

Govoreći tako, okrenula je glavu prema meni i nasmijala se. A ja sam, prije nego što sam pošao, polako razgledao sve pojedinosti na njoj. Zašto bih govorio o drugim stvarima, kad su glava i kosa bile oduvijek jedini predmet moga zanimanja? Na ulici se trudim da te stvari najprije razgledam i u tom uživam i poslije kad se vratim kući. A razlog za to jest ovaj: Taj dio tijela prvi je očima, jer se nalazi na najvidljivijemu mjestu i nepokriven, a što je za udove živa boja divne haljine, to je za glavu njezina naravna ljepota. I upamtite: mnoge žene odbacuju svaku odjeću da bi istakle svoju osobnu dražest i žele pokazati svoju golu ljepotu, jer misle da će se više dopasti sa svježine svoje kože nego zbog zlata na njihovim haljinama. A ako — grehota je to i izgovoriti i neka se nigda ne čuje za nešto tako strašno — ako, velim, ženi najveće ljepote skinemo njezinu kosu, i lice lišimo njegova prirodnog ukrasa, onda da je pala sa samoga neba ili da se rodila iz mora, da su je odgojili morski vali, ili da to bude i sama Venera koja nam urešena svojini pojasom, mirišući na cimet i okupana mirisnim esencijama prilazi praćena svim Gracijama i cijelim skupom Amora: ako je ćelava, neće se dopasti ni svomu Vulkanu. A što bih kazao za kosu čija divna sjajna boja bljeska na suncu ili se samo blago presijeva, ih’ se prelijeva u suprotnim tonovima? Ponekad se sjaji kao zlato, i polako prelazi u tamniju boju meda, ponekad je opet gavran crne boje, a ponekad plavičasta i nalik perju oko golubinjeg vrata. A kad se namirisana arapskim esencijama, nježno razdijeljena zupcem oštra češlja i skupljena straga, pruža očima ljubavnika, onda mu, kao zrcalo, vraća još ljepšu sliku.

I što bih, naposljetku, kazao za onu kosu koja skupljena u teškim pletenicama stoji na tjemenu kao kruna, ili se rastire niz leđa?

Ukratko, toliko je dostojanstvo kose, da se žena može pojaviti sva urešena zlatom i lijepim haljinama, i dragim kamenjem i cijelom spremom koja tvori njezinu privlačnost, a ipak je nitko neće držati ženom koja se umije uljepšati ako se nije pobrigala urediti svoje vlasi.

A u moje je Fotide njezina oprava koja nije bila dotjerana s mnogo truda, nego malo površno, samo pridonijela njezinoj ljupkosti. Bujna joj kosa, lagano bačena unatrag, padala na zatiljak, širila se po vratu, a zatim se lagano uvijena zadržavala na rubu njezine haljine, prikupljena na krajevima i povezana u čvor na glavi.

Nisam mogao izdržati da me strast toliko muči, nego sam se naslonio na nju i poljubio je na onomu mjestu gdje kosa počinje, ondje odakle vodi k tjemenu, a moj je poljubac bio sladak kao med. Ona je savila vrat, pogledala me iskosa i lukavo namigujući rekla: »Hej, ti, đače, voće koje kradeš slatko je, ali mu je okus gorak. Čuvaj se da taj slatki med u tvojim ustima zasvagda ne dobije okus žuči.«

»Zašto mi to govoriš, draga, kad znaš da sam nakan za jedan jedini cjelov koji će mi dati život, dopustiti da me peku ispružena na ovoj žeravi?« Govoreći tako, stegao sam je rukama i stao je ljubiti. Tad me zagrlila gonjena istim čuvstvima kao što je bilo moje i kao ja čeznući i žudeći, i tad sam udisao njezin kao cimet mirisan dah i pio nektar s njezina jezika koji se našao s mojim, a ona se sva predala i prepustila strastima. »Umrijet ću«, rekoh, »ili, bolje rečeno, već sam umro ako se ne smiluješ.« A ona mi uz još jedan poljubac, reče: »Budi hrabar! Tvoji su osjećaji i moji. Ja sam tvoja robinja i naša strast uskoro će biti zadovoljena. Čim se upale zublje, eto me u tvojoj sobi. Idi i pripremi se jer se hoću valjati cijele noći i s užitkom se s tobom boriti.«

Ovako slatke riječi izrekli smo jedno drugomu i rastali se.

Izvor: Zlatni magarac – Apulej

Apulej (lat. Apuleius) (Madaura, Numidija, o. 125. – ?, o. 180.), rimski književnik i filozof. Sljedbenik je mističnog platonizma, a poznat je kao autor djela Metamorfoze ili Zlatni magarac, fantastično-satiričnog romana, u kojem se mladić pretvara u magarca i spoznaje velike ljudske grijehe sve dok mu božica Izida ne vrati ljudsko obličje.